BOLJUNSKA konoba, smještena u istoimenom gradiću vrlo blizu izlaza iz tunela Učka i na putu za Labin, jedna je od najarhaičnijih konoba koje smo posjetili ove godine. Naravno, to ne mora značiti da je loša. Boljunska konoba arhaična je u svemu, kao da nije vidjela većih investicija nekoliko desetljeća i kao da je u njoj vrijeme stalo.

Na ulaznim vratima prolazi se kroz debele i guste plišane zavjese nalik resicama kakve nismo vidjeli još od djetinjstva u kućama roditelja naših roditelja. Zatim su na stolovima plastični stolnjaci s jarkim bojama koji su opet bili popularni prije nekoliko desetaka godina. Tanjuri i pribor su obični i ni po čemu ne odaju dojam profesionalnog restorana već samo ugođaj kao da ste kod nekoga došli u goste pa će vam sad pripremiti ručak ili večeru.

Čaše za vino, koje postoji samo u rinfuzi, također su arhaične, male i od debelog stakla. Konobarica odaje dojam da smo došli kod nje doma pa smo ipak mrvicu poremetili mir u kući i uobičajen radni tempo. Ova se zapažanja ne trebaju uzeti kao teške kritike.

Priroda, kućno kuhanje i iznimna vrijednost za novac 

Boljunska konoba zapravo je restoran kakav opća publika zamišlja kad se izgovori pomalo nedefinirana sintagma istarska konoba. Ona dakako ne spada u ambicioznije ili bolje primjerke istarskih konoba, ali je dovoljno ugodna i u nekim segmentima jako pozitivno iznenađujuća da smo iz nje izašli zadovoljni, s namjerom da se opet vratimo. Kućno kuhanje, predivna priroda Istre i naravno pristupačnost, odnosno iznimna vrijednost za novac.

Konoba nas je prvo ugodno iznenadila s vrlo finim suhim kobasicama koje za restoran priprema lokalni mesar, kao i kuglicama od vrhnja sa zapečenim rajčicama i odličnim slanim muffinima. Kobasica se doslovno topi u ustima, dok su kuglice od vrhnja kreativni dodatak ipak presigurnoj ponudi u ostatku jelovnika.

Ramsteak pečen na žaru bio je korektan i ukusan, te dovoljno profesionalno pripremljen da se zaista nikako ne možemo žaliti na njegovu cijenu, koja je 11 eura. Ne sjećamo se kad smo zadnji put vidjeli tu cijenu za bilo koji komad mesa.

Ručak s predjelima i glavnim jelima koštao je 50 eura

Naravno, bilo bi bolje kad bi Boljunska konoba imala pravi nož za meso a ne obični s kojim jedva i kruh možete odrezati, ali ponavljamo restoran je dosljedno arhaičan. Bilo bi bolje i da je meso jače zapečeno, ali isto tako ono nije bilo ni posve loše. Pečeni krumpir bio bi za čistu peticu da nije bio ipak previše mastan. Međutim, njegova tekstura sugerira kako u kuhinji znaju svoj posao.

Teletina je isto tako bila zadovoljavajuća. Njezino meso bilo je putrasto mekano, a okus i više nego dobar. Ipak, i meso je kao i krumpir patilo od nešto više masnoće nego što bismo voljeli. Nije jasno ni zašto Boljunska konoba stavlja sirovi češnjak u inače odličnu zelenu salatu za vrlo prihvatljivu cijenu.

Iz Boljunske konobe, usprkos nekim zamjerkama, izašli smo prilično zadovoljni zbog činjenice kako se radi o jednom od jeftinijih restorana unatrag nekoliko tjedana, koji izbacuje odličnu vrijednost za novac. Gotovo da i nema jela koje premašuje cijene od dvadesetak eura, pa čak ni ona s tartufima, koje nismo jeli pa ne možemo govoriti o njihovoj kvaliteti. Ručak s dva predjela, dva glavna jela, dva bokala od dva deci otvorenog (i jedinog) vina, dobrog domaćeg kruha i zelene salate platili smo 50 eura. 

Tekst je, uz dozvolu, u cijelosti prenesen s portala Kult Plave Kamenice.