HRVATSKA je započela novi ciklus u Ligi nacija s polovičnim rezultatskim uspjehom, ali i novim sustavom igre. Zlatko Dalić je odlučio, što zbog ozljeda, što zbog kompatibilnosti kadra, početi uvoditi sustav s tri stopera. Imena u zadnjoj liniji su se stabilizirala u dvije utakmice, a jedino pitanje koje ostaje je hoće li Hrvatska tako igrati i sa svim igračima na raspolaganju.

Sila Boga ne moli

Oproštaj Marcela Brozovića od reprezentacije i ozljede u svim linijama značajno su utjecali na izbornikove odluke. Dalić je već u Portugalu na teren poslao tri stopera, a u Osijeku je dodatno rotirao igrače u prvoj postavi.

Kramarića je zamijenio Petković, Pašalića nominalno Igor Matanović, Martina Baturinu Petar Sučić, a Jakića Marko Pjaca. Bar nominalno. Iako napadač Dinama ima neke karakteristike različite od legende Hoffenheima, njihovo kretanje zauzima iste zone.

Zanimljivije je bilo vidjeti kako će Sučić svojom igrom nadomjestiti obrambeni doprinos Jakića jer je Pjacina defanzivna igra slabija od napadačke. Dojam je da je postavkom igre Dalić momčadi generalno osigurao stabilnost.

Najveći su igrački dobici prilagodba Luke Modrića na nove zadatke i otključavanje potencijala Matea Kovačića. Veznjak Manchester Cityja već neko vrijeme igra bolje za reprezentaciju, ali ovaj ciklus dao mu je mnogo prikladniju ulogu.

Kovačićeva obrambena stabilnost i sudjelovanje u prvoj distribuciji već su bile kvalitete na koje je momčad mogla računati, ali probijanje linija vođenjem lopte do sada je bilo prilično ugušeno. Njegovo pozicioniranje u novom sustavu otključalo je taj potencijal.
 

Igra kreće od zadnje linije

Jedan od momenata koji su Kovačiću pomogli da se ne troši u vertikalnom pozicioniranju i inicijalnom građenju igre je postavljanje tri stopera u zadnju liniju. Gvardiol, Ćaleta-Car i Šutalo su se u ova dva dvoboja pokazali kao sjajan tandem.

Svojom igrom na lopti gotovo su eliminirali potrebu za dubljim povlačenjem veznih igrača, a ulascima u protivničku polovicu Gvardiola s jedne i Šutala s druge strane dobilo se mnogo u stabilnosti posjeda.

Baš je zato Hrvatska u posjedu na protivničkoj polovici počela igrati znatno dublje i kombinirati u opasnijim zonama. Dodamo li tome i vrlo zanimljive i uspješne role oba Sučića, vrlo brzo postaje jasno da će odlike Hrvatske, ako ovako nastavi, biti stabilna igra u dubljem posjedu i oslanjanje na igru stopera u izgradnji.

Čak i Ćaleta-Car, kojem je najveći forte igra u skoku, pokazao je dovoljno da zauzme mjesto u postavi koje je relativno sigurno. Dalić će u budućnosti probati igrati i s Martinom Erlićem u jednoj od tih uloga, ali već sada su jasne konture na kojima se inzistira.

Dobici i u napadu

Igra Luke Modrića u ovom sustavu dobila je najviše na slobodi kretanja u napadačkoj igri zbog već spomenute stabilnosti igrača koji mu čuvaju leđa. Bilo je to vidljivo već protiv Portugala, ali poglavito u Osijeku protiv nešto slabije Poljske.

Njegov doprinos trebat će biti doziran zbog fizičkih ograničenja, ali može biti konkretan u ovakvoj ulozi. Što se drugih ofenzivnih rješenja tiče, najveći dobitak je Igor Matanović. Njegovo napadanje prostora i odlična disciplina u pritisku velik su dobitak za kadar Zlatka Dalića.

Napadač Eintrachta iz Frankfurta neće moći računati na konstantnu igru u prvoj postavi, ali će dati doprinos. Dodamo li tu i Antu Budimira, koji je prvo rješenja za napadača koji teži vertikalnosti, opcije za Hrvatsku će biti otvorene na više pozicija. Najzanimljivije će biti vidjeti može li se Andrej Kramarić kombinirati u igri s Budimirom ili Matanovićem od prve minute.

Ostalo je još dosta posla

Čitajući ovaj tekst, ostaje dojam da je Dalić sa svime pogodio i da na svim frontovima cvjetaju ruže. Stvarnost nije baš toliko ružičasta. Igra protiv Portugala u niskom bloku donijela je mnogo poteškoća. Rotacija u zadnjoj liniji na momente je bila velik problem, koji je bar naoko riješen izmjenom na stoperskoj poziciji.

Poljska nije značajno testirala zone koje je Portugal redovito iskorištavao, pa je stabilnost u bloku i dalje upitnik u određenim uvjetima. Dio tih izazova dolazi i iz činjenice da su prva dva rješenja na desnoj strani igrači koji su izbivali zbog ozljeda, Stanišić i Juranović.

Njihovi koncepti igre te načini branjenja i izlaska su dosta različiti, ali obojica će podići kvalitetu onoga što Hrvatska može pružiti. I nepoznanica igre po bokovima, kako dublje na protivničkoj polovici tako i u obrambenom bloku, bit će zagonetka u koju stručni stožer mora proniknuti.

Povratkom prvotimaca morat će se donijeti odluka o postavljanju Josipa Stanišića ili na bok ili na mjesto jednog od trojice, i to desnog stopera, što će dovesti do dodatnih rotacija. Na drugoj strani terena Dalić će morati ustanoviti je li Borna Sosa prvotimac ili se može rotirati na toj poziciji s nekim drugim igračima, npr. Domagojem Bradarićem ako on bude pozvan.

Sosa se na početku sezone podigao u Torinu i u igri dolazi u prave zone, samo što izostaje centaršut, kojim je do sada u klupskom nogometu nadomještao mane koje ima u obrambenoj igri.

Sve nas to dovodi do dijela igre u kojem će biti najviše posla, a to je organizirani pritisak na protivnika u posjedu. Velik dio igrača u kadru reprezentacije u svojim klubovima igra pritisak, samo što su zone i okidači tog pritiska poprilično različiti od kluba do kluba.

Postavljanjem Luke Modrića, koji odlično razumije ulazak u pritisak, visoko Dalić će sigurno dobiti igrača koji na ispravne načine upravlja tim segmentom igre. No, uigravanje ovog segmenta igre, koji ide ruku pod ruku s visokim pozicioniranjem, do kojeg je uslijed promjene formacije došlo, dugotrajan je proces.

Prije svega, trebat će mnogo strpljenja da se istrpe neka iskakanja i kriva čitanja otvaranja protivnika, ali napravljeno je nekoliko jako dobrih koraka u transformaciji igre reprezentacije. Ostaje samo vidjeti hoće li taj poučak biti primijenjen u budućim akcijama.