U NAJNOVIJEM izdanju Intervjua tjedna donosimo vam razgovor s Vladimirom Balićem, bivšim trofejnim golmanom Hajduka i istinskom HNL ikonom. Balić je inače čest stručni komentator na Indexu, ali ovoga puta s njim nismo razgovarali o nogometnim aktualnostima.

Koncentrirali smo se na njegov jedinstven sportski put, na kojem je ozbiljan seniorski debi doživio u svojoj 30. godini, a na kraju karijere mogao se pohvaliti da je na Poljudu osvojio dvije titule i jedan Superkup. Uz to, nagrađen je individualnim priznanjem kada mu je Torcida dodijelila Hajdučko srce. 

Dobar dio karijere Balić se nije bavio samo nogometom već se snalazio radeći druge poslove. Do najviše razine domaćeg nogometa išao je izuzetno zaobilaznom putanjom, a počeo je u svom Nuštru, malom mjestu pored Vinkovaca.

U ovom intervjuu pročitat ćete kako ga je rat odveo na dalmatinske niželigaške terene, kako je na dan utakmice s Dinamom radio kao dostavljač piva, o potpisivanju ugovora u neposrednom poslijeratnom razdoblju, kako je jednu sezonu započeo kao torcidaš, a završio kao prvi golman Hajduka i još mnogo toga.

Kako je započelo Vaše bavljenje sportom?

U sport sam ušao već jako rano pod utjecajem starije braće. Jedan brat je 62. godište i igrao je odbojku, a drugi je 61. Aktivno je igrao nogomet u Nuštru i lokalnim klubovima. Devet godina je stariji od mene. Igrali bismo nogomet na igralištu u parku u Nuštru i uvijek je bio potreban netko tko će mu braniti kada vježba udarce. On je bio krilo i, naravno, kome će pucati nego mlađem bratu?

Tako sam uvijek stajao na golu iako sam bio dosta malen. U Nuštru je bilo jako puno djece kojoj se život vrtio oko sporta, imali smo odbojkaški i košarkaški klub. Učlanio sam se u nogometni klub Nosteriju u četvrtom osnovne i jednu utakmicu igrao desnog beka.

Bio sam bezveze, nikakav. U sljedećoj utakmici je falio golman i završio sam na golu. Samo što je moj problem bio što sam u prvom srednje bio visok 165 centimetara, a oba brata su mi preko 190. Bio sam malen, ali očito talentiran i gurao sam svoju golmansku priču. U četvrtom srednje sam bio visok 189 centimetara, narastao sam kao iz vode, prečka mi je napokon bila nadohvat ruke. 

Igrao sam i odbojku s drugim bratom. Preko ljeta smo od 15.6. do 1.9., dok su trajali školski praznici, svaki dan igrali odbojku i nogomet. Krajem osnovne i početkom srednje sam čak i trenirao košarku u Borovu, bio sam dobar, ali me nije naročito zanimala. Moj sportski talent u djetinjstvu proizlazio je iz ukupnosti svih sportova i aktivnosti kojima sam se bavio.

Tko su bili Vaši sportski uzori u djetinjstvu?

Moj najveći uzor bio je Zoran Simović, Hajdukov golman.

Odakle ljubav prema Hajduku?

Moja obitelj je dalmatinskog porijekla, iz Katuna. Pred Drugi svjetski rat moj pokojni pradid Mihovil došao je u Nuštar. Stigao je već 1928. godine. Kasnije je stizalo još familija iz Katuna - Rubići, Kekezi, Maslovi, Smilovići, Merčepi - dolazili su raditi u poljoprivredi.

Čime su se bavili Vaši roditelji?

Otac je radio u robnoj kući Nami, a majka je bila domaćica. Bili smo klasična radnička obitelj. Kod kuće smo uzgajali svinje i kokoši, uvijek smo imali dovoljno hrane. U ono vrijeme dovoljna je bila jedna plaća i malo rada na imanju. 

Kako su izgledali Vaš život i bavljenje sportom kada je počeo rat? 

Završio sam u Splitu s majkom i bakom. Išao sam dolje na ljetovanje i ostali smo u Dalmaciji. Šest mjeseci sam trenirao s Hajdukom. Trener vratara mi je bio Ivan Katalinić, primili su me na preporuku iz Nuštra.

Bili su tu razni golmani, Mihačić, Slavica, Sandro Tomić, Radovančić. Ja sam tu kao s Marsa pao, seljak iz Nuštra bez ikakve tehnike. Tu sam imao prvi susret s Hajdukovom golmanskom školom. Imao sam bazične fizičke vještine iz ostalih sportova, a kod Katalinića sam naučio i nešto tehnike. Najviše sam napredovao pod Ivicom Mišeom u Vukovaru jer je on također iz Hajdukove škole.

Na kraju sam završio u NK Imotskom, koji se tada tek stvarao. Proveo sam dvije, tri godine na Gospinom docu, a onda sam otišao na polusezonu u Šibenik. Tamo nisam branio, prvi golman bio je Gojko Mrčela, koji je imao renome velikog vratara. 

Kako je u to vrijeme izgledao dalmatinski niželigaški nogomet? 

U Imotskom je igralo puno dobrih igrača za koje vjerujem da bi danas mogli biti prvoligaši, ali tada se jednostavno nisu imali uvjeta profesionalno baviti nogometom, dok je rat trajao ili kad je tek završio.

Nisu imali profesionalne trenere koji bi ih usmjerili. Igrali su iz čiste ljubavi i talenta, ne iz nekog napornog rada. Bilo je tu jako dobrih utakmica protiv Kamena, Prološca, Mračaja, Glavica... Lokalni derbiji su meni kao nekome sa strane bili jako zanimljivi. Naučio sam dosta imoćanskih psovki, ha, ha. 

Proložac je bio interesantan klub s ambicioznim vodstvom, čak su ušli u Drugu ligu. Kod njih je branio Slavko Mikulić, muž moje rodice. Branili bismo na suprotnim stranama i u tim derbijima nije bilo milosti. Svi igrači su se poznavali, ali rivalstva su bila vatrena, a nakon utakmica derneci. Tragedija tog prostora je da se nisu ujedinili i napravili jedan nogometni klub. Volio bih da se to jednom dogodi.

Nakon Šibenika se uskoro vraćate u Slavoniju?

Vratio sam se u Split, a kako me u Imotskom trenirao Jurica Bajić, koji je preuzeo Zmaj iz Makarske, otišao sam k njemu u Makarsku. Tamo sam bio kratko i vratio sam se u Slavoniju. Šest mjeseci sam trenirao s Cibalijom.

Iz Vinkovaca sam otišao u NK Otok, koji je vodio lokalni tajkun Mirko Matozan iz plejade Ivana Radoševića, koji su držali brojne firme poput Zagrepčanke, Mlinova itd. Nisam branio ni tamo jer je prvi golman bio Stjepan Šimić, a kada je Matozan uložio novac u Vukovar 91, skoro svi smo prešli u Vukovar. To je bilo 1998. godine, nedugo nakon mirne reintegracije, stadion je bio potpuno devastiran.

Trener nam je bio Davor Mladina, kojem je to bio prvi posao, a Šimić i ja smo bili vratari. Na svaki trening smo putovali iz Vinkovaca u Vukovar. Nisam branio, a klub je ušao u Prvu ligu. Prvu prvoligašku utakmicu igrali smo kod kuće protiv NK Zagreba i izgubili 4:3. 

Šimić možda nije bio kriv za sve golove, ali iduće kolo protiv Slaven Belupa u gostima sam ja krenuo u prvoj postavi. Bio je toj moj prvoligaški debi s 29 godina, prva iole ozbiljna seniorska utakmica u životu. Pobijedili smo 1:0, a ja sam bio top. Utakmice su mi uvijek bile podražaj, dobro sam reagirao na taj adrenalin.

Nakon toga sam u toj sezoni imao još zapaženih utakmica. Od Hajduka smo kod kuće izgubili 3:1, ali sam obranio penal Musi i bio igrač utakmice. Više nije bilo upitno da sam prvi golman Vukovara, podržao me i sportski direktor Ivica Miše, ali zbog financijskih problema smo ispali iz lige i otišao sam u Osijek.

U Vukovaru ste potpisali prvi profesionalni ugovor, kolika Vam je u to vrijeme bila plaća? 

To Vam je bila jedna robnonovčana razmjena, ha, ha. Razmišljam trebam li Vam ispričati, bilo je to prije 25 godina pa je sada sigurno nastupila zastara... Za potpisivanje ugovora sam dobio šleper brašna koje sam onda prodavao ovdje i ondje, jedan kamion sam poslao prijatelju u Šibenik, snalazili smo se. Vrijednost tog brašna je bila negdje oko 40 tisuća kuna. 

Znači, bili ste poduzetnik među stativama? 

Iz čiste egzistencijalne potrebe, tako je tada naprosto funkcionirao nogomet, drugog izbora nije bilo. U drugoligaškom periodu u Vukovaru, kada mi se nije činilo da ću ozbiljno braniti, pokrenuo sam biznis s pivom, s Kaltenbergom iz Splita. Ujutro na dan utakmice protiv Dinama povodom otvaranja stadiona u Vukovaru sam kombijem razvozio gajbe piva po kafićima.

Onda sam u kombi ubacio stolce iz kafića, otišao u Vinkovce i dovezao igrače na stadion. Vozio sam i Fatmira Vatu... Igrali smo protiv Ladića i Prosinečkog, koji su tada imali plaće od milijun maraka. Odigrali smo 0:0 i bio sam odličan. Gajbe piva su mi bile dobra vježba za mišiće, stisnuo bih po dvije u svaku ruku i nosi.

Kada bih došao na teren i vidio loptu, to nije bilo ništa u odnosu na gajbu. Na utakmici je bilo 10 tisuća ljudi, bili su tu Bišćan, Mujčin, Marić... Ista ekipa Dinama koja je igrala 0:0 s Unitedom na Old Traffordu.

Kako je došlo do prelaska u Osijek nakon ispadanja Vukovara? 

Trener Osijeka bio je naš Vinkovčanin Stanko Mršić. Osijek je ostao samo na jednom golmanu i mene su doveli kao rezervnog. U dosta navrata sam mislio da ću odustati od nogometa. Ima tu jedna zanimljivost, u istom prijelaznom roku za Osijek je potpisao Mato Neretljak.

On je svaki dan putovao na relaciji Orašje-Osijek. Kako nisam imao stan u Osijeku, svako jutro sam putovao vinkovačkim gradskim autobusom iz Nuštra. Stigao bih u Osijek oko 8 ujutro, Mato bi me pokupio autom i vozio na trening i onda bi me poslije treninga opet odbacio do busa.

To je trajalo 2-3 mjeseca, a zatim se na utakmici protiv Dragovoljca ozlijedio prvi golman Domagoj Malovan. Pukao mu je palac, to je ozljeda koja traje najmanje 60 dana. Igrom slučaja postao sam prvi vratar. Branio sam u Osijeku uzvratnu utakmicu protiv Brondbyja. Oni su igrali na puno nabačaja, a meni su visoke lopte odgovarale zbog pozadine u odbojci i košarci, prošli smo dalje.

Koliko dugo su trajala putovanja autobusom?

Igrali smo utakmicu s Hajdukom u kojoj smo pobijedili 2:1, a ja sam u zadnjoj minuti obranio veliku šansu Deranji. Iduće jutro smo imali trening i ja sam normalno opet došao autobusom iz Nuštra. Na doručku u restoranu Bijelo-plavi Mršić me pitao: "Šta je, mangupe, di si bio sinoć?"

Kada sam mu rekao da sam išao kući u Nuštar, nije mogao vjerovati da živim 35 kilometara od Osijeka, da putujem na svaki trening i da sam na utakmicu s Hajdukom stigao busom. Mršić, kojem sam jako zahvalan jer mi je više puta pomogao u karijeri, tada je nazvao predsjednika kluba i rekao: "Bogati, kupujte mu auto."

Malo kasnije zazvonio mi je mobitel i predsjednik Vladimir Bučević mi je svojim karakterističnim promuklim glasom rekao: "Idi u Remix, ti i onaj seljak iz Orašja, čekaju vas dvije Golf četvorke." Neretljak i ja smo preuzeli aute i tako su prestala moja putovanja busom, ali moram napomenuti da mi to nikad ni nije bilo teško, smiješno mi je kad čujem da je netko umoran od igranja nogometa.

Bili ste junak Osijeka u europskoj utakmici protiv Rapida kada ste obranili penal Dejanu Savićeviću...

Rapid je bio masakr. Čak sam naučio fraze na njemačkom i tako sam komandovao svojim igračima da ih malo relaksiram, bila je to prava zabava. Znao sam reći schnell, raus, vorwärts. Bilo je ludilo, navijači Rapida bili su na tribini iza mog gola u Beču. Ne znam čime me nisu gađali, toalet-papirom, hamburgerima...

Kad god sam branio, dobro sam se zabavljao. Na YouTubeu imate video "Vladimir Balić - show protiv Rijeke". Tu mi je bilo već 37 godina, nogomet je meni uvijek bio smijeh i zajebancija, naravno afirmativna, suigračima je pomagala moja opuštenost. Savićeviću sam obranio penal, izletio sam s crte negdje do vrha peterca, što je po današnjim pravilima zabranjeno.

Sjećam se da je Dejo poslije utakmice rekao: "A đe nađoste ovog junačinu..." Pred put u Beč sam sebi u glavi govorio: "Stiže seljak iz Nuštra, tražit ćete na karti di je to." Tako se i desilo, izbacili smo Rapid i prošli dalje. Moglo je biti drugačije, ali s obzirom na sve što sam prošao, želio sam cijelom svijetu pokazati tko sam i što mogu.

Koje suigrače iz Osijeka najviše pamtite?

Bilo je tu sjajnih igrača, Nenad Bjelica, Almir Turković, Bakir Beširević, Mato Neretljak, Ivica Beljan, pa Ludi konj Ivo Ergović - zvali smo ga tako zbog duge kose koju je nosio u repu. Gdje Ivo prođe, tu trava ne raste, on je bio naročito omiljen. Egzistirali smo bez para, nekim igračima je klub dugovao velike novce, dugovi su se gomilali godinama.

Bilo smo jesenski prvaci kada se Bjelica prodao, došla je velika ponuda, ali to nije bilo ni izbliza dovoljno da se podmire svi dugovi. Dogodili su se konflikti oko novca, kome je podijeljeno koliko, kome i dalje duguju...

Ukratko, bez para nije bilo problema, kada su pare stigle, problemi su počeli. Došlo je do sukoba Beljana i trenera. Beljan je bio startni libero, veliki autoritet unutar svlačionice, ali otad više nije igrao. U idućoj polusezoni ispred mene je igralo 5-6 libera, više nismo imali nikakvu konstantu i izgubili smo prvo mjesto. 

Kako je došlo do odlaska iz Osijeka?

Iz Osijeka sam otišao na probu u Stuttgart. Tražili su rezervnu opciju za Tima Hildebranda. Trenirao sam sa Zvonimirom Soldom i Krasimirom Balakovom. Prošao sam probu, pregovarao, vratio se u Osijek, spakirao kofere i otišao na pripreme Stuttgarta na Las Palmas.

Branio sam protiv Mannheima, u kojem je igrao Fatmir Vata. Nije mogao vjerovati kad me vidio, sjetio se Vukovara i onog kombija sa stolcima iz kafića. Na kraju je nešto u pregovorima zapelo i ostao sam u Osijeku. 

Na kraju sezone Hajduk je dogovorio transfer Stipe Pletikose u Marseille i tražio je iskusnog golmana kao opciju uz Sunaru i Runju da brani Europu i proda se dalje. Došao sam u Hajduk, pregovori su trajali jako kratko. Uvjeti me nisu puno zanimali, samo sam htio biti igrač Hajduka. 

Pletikosin transfer je na kraju propao, a ja sam već potpisao za Hajduk. Kao dodatni peh sam ozlijedio koljeno i uopće nisam branio. Na polusezoni sam par mjeseci bio na posudbi u Zadru. Na ljeto 2003. Pletikosa je otišao u Šahtar, a meni je istekao ugovor. 

Tada ste otpisani?

Da, imao sam 33 godine i otpisali su me, rečeno mi je da su Runje i Sunara prvi izbori. Bio sam strašno razočaran. Hajduk je otišao na pripreme u Austriji, ali ni Runje ni Sunara se nisu pokazali kao dobre prve opcije. Ja sam ostao u Splitu i uopće nisam trenirao kad su me ponovno pozvali iz Hajduka i ipak ponudili novi ugovor, ako zagusti s Runjom i Sunarom. 

Tog ljeta Hajduk je ispao od Rome i tu je Runje izgubio startno mjesto. Na gol je stao Sunara, koji je igrom slučaja isto primio neke nespretne golove. U toj fazi ja sam se već praktički ostavio nogometa, nisam ni dolazio na sve treninge na Poljud. Štimac od mene to nije tražio, s jednim prijateljem sam otvorio građevinsku firmu i mislio sam da je nogometna priča završena.

Utakmicu s Romom na Poljudu sam gledao sa Sjevera sa svojim društvom iz Torcide Nuštar. Sunara je kiksao protiv Varaždina, a ja sam jedan četvrtak došao na trening na Poljud i sreo Štimca na hodniku. Iduće kolo smo igrali protiv Dinama, bili smo bod ispred njih na tablici. U prolazu sam u šali rekao: "Super su ti golmani, Igore...", On je odgovorio: "Eto, ti bi bio bolji..."

Odgovorio sam da ću biti najbolji, a ako neću, idem ća i više nikada neću doći u klub. Štimac je volio frajere i rekao mi je: "Dobro, braniš protiv Dinama." Nisam mogao vjerovati, ali utakmica je stigla i Zoran Vulić me stvarno stavio na gol. Bio je to oproštaj Dejana Računice, razbili smo Dinamo 3:1 i kasnije postali prvaci.

Iduće sezone opet ste bili prvak, ali ni ta nije prošla bez turbulencija što se tiče Vašeg statusa?

Tako je, sljedeće sezone, tj. na ljeto 2004. se s posudbe u Zadru vratio Tvrtko Kale. Igor mu je bio menadžer i Kale je jednostavno morao braniti, opet sam završio na klupi. To je trajalo skoro do kraja prvenstva. Baka je dobio otkaz, a Štimac je sjeo na klupu. Iza derbija u kojem smo izgubili od Dinama Štimac me opet vratio na gol. Te sezone nam je prvi konkurent bio Inter Zaprešić s Lukom Modrićem.

Imao sam zadovoljstvo osvojiti dva prvenstva, Superkup i Hajdučko srce. Moram napomenuti da bez perioda u Osijeku ne bi bilo Hajduka. U Osijeku sam proživio jako lijep period etabliranja, a Hajduk je bio šećer na kraju karijere. Na Poljudu sam ostao osam godina.

Kako pamtite proslave titula 2004. i 2005. godine? 

Jedne godine smo brodom stigli na Rivu. To Vam je fanatični delirij ljudi kojima se ukazalo sve ono o čemu sanjaju u životu, da Hajduk bude prvak, a vas vide kao dio toga pothvata. Veliki privilegij je biti osoba zbog koje se raduju, prelijep osjećaj i ostvarenje sna za mene i publiku.

Znali ste govoriti da je u Vaše vrijeme Dinamo nerijetko imao bolju ekipu, ali ste ga dobivali na borbenost? 

Borili smo se svim sredstvima. Prvo bi nekoga opalio Darko Miladin pa bi Carević nekome uvalio lakat, zagužvalo bi se... Protiv Dinama nije bilo fair-playa, ni s njihove strane prema nama. U Splitu bismo ih uvijek prebili na terenu, ako su bili u naletu, napravila bi se bakljada, prekinula bi se utakmica, sačuvali bi vodstvo i ajde kući. 

Imali smo fajterski pristup, mogli smo i izgubiti, ali morali smo pokazati što znači ginuti na terenu. Jako me nervira kad danas slušam o "teškom gostovanju u Istri", uz dužno poštovanje, njima bi se trebale tresti gaće jer dolazi Hajduk. Kada bi prije netko protiv nas iščupao bod, slavili bi tri dana. 

Zašto ste baš Vi dobili Hajdučko srce, što su navijači voljeli kod Vas?

Moju odanost klubu. Nikad nisam ništa rekao protiv Hajduka niti mi to danas pada na pamet, ići protiv institucije kluba, mogu samo kritizirati nekog pojedinca. Klub je više od ljudi, jedna osoba nikada nije klub. Svi trebamo poštovati instituciju kluba koji će biti tu i dugo poslije nas. 

Kad smo kod borbenosti, možda najupečatljivija slika iz Vaše karijere je bliski susret s Dinamovim Guelom tijekom tučnjave na Dvoranskom prvenstvu, što se tu dogodilo?

Carlos je podlo s leđa udario Dragu Gabrića, a ne trpim da netko to radi mojim suigračima. Na slici je Guela i njega nisam dirao jer sam shvatio da nije ni kriv ni dužan, ali da sam u toj gužvi uhvatio Carlosa, ne bi se dobro proveo. Nisam taknuo nikoga od drugih dinamovaca, Kelavu i ostale, samo sam tražio Carlosa. Osjećao sam dužnost da štitim svoje suigrače.

Ozbiljan nogomet počeli ste igrati tek s 29. Kako ste do tada kroz karijeru održavali formu, jeste li provodili sate u teretani ili trčeći?

Ne, ja sam prirodno građen kao Oliva iz Popaja, tanak, ali sam uvijek imao ogromnu energiju. Kada bih izlazio na teren, osjećao sam kao da imam tri metra. Prolazio sam normalne treninge kao i ostali, ali nisam ništa radio dodatno, osim nošenja gajbi o kojem smo pričali, ha, ha. U moje vrijeme golman nije trebao trčati 15 kilometara, najbitniji je bio kognitivni dio, da koncentrirano pratiš igru.

Puno puta ste bili na utakmicama Hajduka kao navijač, koje su Vam tu najdraže uspomene?

Protiv Fiorentine sam prvi put bio na Sjeveru s transparentom "Torcida Nuštar". Dolazio sam na utakmice u Split kombijima, rent-a-carom... Čak i dok sam bio u Drugoj ligi s Vukovarom. Kada me pitaju zašto sam imao toliku energiju na terenu, eto zašto, ja sam od navijača postao igrač. 

Jeste li se ikad sukobili sa suparničkim navijačima?

Ne, kao navijač nikad nisam bio usmjeren na protivničke navijače i sukobe s njima, to me nije zanimalo. Tijekom utakmice na terenu ne bih popuštao ni rođenom bratu, ali izvan terena sam nešto drugo.

Tko Vam je u nogometnom smislu najdraži i najbolji suigrač u karijeri? Netko čijem ste se umijeću najviše divili?

Almir Turković u Osijeku. To je bio nogometni genijalac, sigurno je imao prostora da još napravi u karijeri. Ti umjetnici često imaju neku crtu koja ih uvijek malo i sputava, ali bio je neosporan nogometni genijalac.