PUNO je razloga zbog kojih je Švedska daleko bogatija država od Hrvatske. Velikim dijelom je to rezultat povijesnih okolnosti kojima se nije moglo puno prilagođavati. Ali jedan su od većih razloga, ako ne za to što je Švedska bogatija od Hrvatske, onda bar za to što je razlika u razvijenosti između dvije zemlje toliko velika, ekonomske politike koje se vode zadnjih desetljeća.

Šokantna vijest odjeknula je za građane Hrvatske ovih dana. Švedska država je odbila spasiti kompaniju koja je upala u probleme s poslovanjem iako se radi o kompaniji koja proizvodi ključnu komponentu za "zelenu industriju", baterije.

To je sasvim suprotna praksa od one koju Hrvatska provodi od osamostaljenja te koju je naslijedila iz doba Jugoslavije. Spašavanje kompanija koje bi trebale propasti je tako višedesetljetna tradicija u Hrvatskoj, a Švedska se još davno odlučila na sasvim suprotan put.

"Naše je čvrsto mišljenje... da bi Švedska trebala biti dobro mjesto za novu tehnologiju, potrebnu za zelenu tranziciju, ali to ne znači da bi švedska država trebala uskočiti i preuzeti udio", odgovorio je premijer Švedske na upit novinara hoće li spašavati kompaniju Northvolt, proizvođača baterija za električne automobile.

Hrvatska je potrošila milijarde na spašavanje brodogradilišta, Švedska je pustila da propadnu

Odbijanje državnog spašavanja posrnulih kompanija ima dugu tradiciju u Švedskoj. Najveće brodogradilište na svijetu 30-ih godina prošlog stoljeća nalazilo se u švedskom gradu Gothenburgu.

Ono je 1989. isporučilo zadnji brod, nakon čega je nastavilo s popravcima i održavanjem, a 2015. je potpuno zatvoreno. Još neka od najvećih brodogradilišta na svijetu sredinom prošlog stoljeća bila su u Švedskoj, a od sredine 70-ih su se počela zatvarati.

Za razliku od Hrvatske, samostalne i dok je bila dio Jugoslavije, Švedska nije pokušavala spasiti svoja brojna brodogradilišta jamstvima, potporama i subvencijama. Danas se na mjestu nekada najvećeg brodogradilišta na svijetu (po tonaži) u Gothenburgu nalaze uredi start-up kompanija, IT sektora te istraživanja i razvoja.

Nasuprot tome, brodogradilišta se u Hrvatskoj spašavaju od otprilike istog perioda. Sedamdesetih su brojna gradilišta u Europi počela upadati u probleme zbog konkurencije iz Azije. Tijekom desetljeća se većina brodogradilišta smanjila ili potpuno ugasila, a ona koja su preživjela, pronašla su nove tržišne niše (danas se većina kruzera gradi u Europi).

Samo od 1992. do 2017. Hrvatska je potrošila preko 30 milijardi kuna na sanacije i potpore brodogradilištima, oko 4 milijarde eura (tečaj se mijenjao pa nije savršena usporedba). To je četvrtina cijelog državnog proračuna iz 2017., bez uračunate inflacije.

Đuro Đaković, TLM Šibenik, Varteks, Željezara Sisak, Imunološki zavod... Na "spašavanje" je Hrvatska trošila golem novac

Brodogradnja nije jedina djelatnost koja se može potpuno obavljati na tržištu koju je Hrvatska "spašavala". Težak posao je pobrojiti sve subvencije, jamstva i poticaje koje je država dijelila paradržavnim kompanijama.

Te kompanije su bile nominalno u državnom vlasništvu, ali su se bavile stvarima kojima se država uopće ne treba baviti, ostvarivale su ogromne gubitke te su realno njima upravljale politika i koruptivne strukture koje su iz njih izvlačile novac na privatne račune.

Ukupno su deseci milijardi kuna potrošeni na spašavanje Đure Đakovića, Željezare Split, TLM-a Šibenik, Luke Rijeka, PIK Vrbovca, Varteksa, Željezare Sisak, HŽ Carga, Imunološkog zavoda i mnogih drugih. Jamstvima, poticajima, subvencijama, restrukturiranjima... "spašavalo" se po cijeloj državi.

Vjerojatno nećemo nikada znati točno koliko je država javnog novca potrošila na spašavanje raznih kompanija. Hrvatska se sporo rješavala kompanija koje ne trebaju biti u vlasništvu države, pa je tako tek 2022. prodala tvornicu radijatora Lipovica.

Zapravo se s praksom dijeljenja državnih jamstava u Hrvatskoj nikada nije stalo. Mogu se opravdati državna jamstva Hrvatskim cestama, HŽ Infrastrukturi i Hrvatskim autocestama. Ali u razdoblju od 2018. do 2023. se na popisima izdanih državnih jamstava još uvijek nalaze Đuro Đaković, Uljanik, 3. maj, Brodotrogir, Brodosplit i Jadroplov.

Hrvatska ponovno gradi propali Imunološki, Švedska odbija ulazak države u privatnu kompaniju

Tradicionalni argument stanovnika i političara Hrvatske za milijarde ulupane u razne kompanije je da su to velike i strateški važne grane gospodarstva. Tradicija, radna mjesta, famozni "multiplikator", plaćeni porezi i doprinosi... opravdanja je bilo puno.

S obzirom na to da Švedska zelene tehnologije kao što su baterije smatra jako važnima za ekonomski razvoj, odbijanje da se spasi Northvolt je kao da se u Hrvatskoj odbije spašavanje nekih od kompanija s liste tvrtki od "strateškog i posebnog državnog interesa".

Točnije, da se slična stvar dogodila u Hrvatskoj, državna jamstva, sanacija ili potpora bili bi potpisani u kratkom roku. A Švedski premijer je odbio ne samo jamstvo nego i ulazak države u vlasništvo.

Hrvatska je ove godine počela spašavati Imunološki zavod, točnije vaditi ga iz mrtvih. Osigurano je 4.88 milijuna eura za izgradnju tvornice, a to je samo početak. Isti Imunološki koji se sada "vadi iz groba" je 2006. htjela kupiti jedna od najvećih farmaceutskih kompanija na svijetu Sanofi Pasteur. Umjesto prodaje tada ga je država "spasila".

Državni poticaji i subvencije se šire s kompanija u državnom vlasništvu na one u privatnom 

Zadnjih godina je država proširila obujam dijeljenja javnog novca s državnih kompanija na privatne. Infobip je dobio potporu od 35 milijuna eura, a Rimac 179.5 milijuna za projekt robotaksija.

Upitna je isplativost tih državnih "investicija", posebno po pitanju robotaksija. Oni su prema početnim najavama već trebali biti pred uvođenjem, a sve što je do danas viđeno je automobil na prezentaciji koji se nije pokrenuo, kojim je pokušao upravljati čovjek joystickom i koji je rađen na temelju tehnologije jedne kompanije iz Izraela.

Različita povijesna praksa Švedske i Hrvatske

Pogrešne procjene, loši poslovni rezultati, neefikasna proizvodnja, propali proizvodi i neuspješne prezentacije dijelovi su poslovanja svih kompanija. Te stvari bi trebale biti problem samih kompanija, a ne društveni problem čije troškove pokriva cijelo stanovništvo preko državnih jamstava, subvencija i poticaja.

Država nema što raditi u tvrtkama koje posluju na tržišnim temeljima niti treba pokrivati gubitke nastale u privatnim kompanijama. Da, većina država intervenira u privatni sektor, ali su jako važni intenzitet i obuhvat tih intervencija.

Ako takve stvari postanu "normalne", onda se kroz desetljeća stvori Hrvatska. Ako se izbjegavaju takve stvari, stvori se Švedska. Ta socijalna država dosta je izdašna, ali se radi o državi koja ima jedno od najslobodnijih tržišta na svijetu (više nego SAD), niske razine javnog duga, velike investicijske slobode i općenito minimalan direktni utjecaj vlasti.