VRIJEME zvijezda je prošlo. Možda je i bolje da je tako. Generacija poput moje usred noći je mogla nabrojati imena glavnih aktualnih glumaca kao da je ta kombinacija imena i prezimena funkcionirala u našim mozgovima poput neke okultne formule za invokaciju, čvrsto urezane u kori našeg mozga.

Kada demencija krene nagrizati nas rođene tijekom sedamdesetih i osamdesetih, osim imena velikih bendova, vjerojatno će nam iz sjećanja posljednja ispariti imena najpopularnijih glumaca iz našeg djetinjstva.

Međutim, iako je tako, iako je, kako reče Anthony Mackie, danas lik superheroja zvijezda, a ne glumac koji ga igra, iako dvije riječi poput Henry Cavill nemaju istu težinu koju su imala Sean Connery, Harrison Ford ili Bruce Willis – (lik je stajao na Times Squareu sam ispod Supermanova plakata i nitko ga nije primijetio), ne možemo a da ne primijetimo da u Hollywoodu danas itekako postoje mladi ljudi s dovoljno glumačkog talenta, karizme i cool faktora da bi sjaj njihovih zvijezda jednoga dana mogao dosegnuti ili čak zasjeniti ove starije.

A tko su pet po nama najperspektivnijih?

Timothée Chalamet

Lisan Al Gaib, dovoljno je reći. On i MacLachlan imali su gotovo isto godina u trenutku kada su igrali Paula Muad`Diba, ali čak i u toj dobi MacLachlan je djelovao starije i muževnije. No dječački izgled savršeno je odgovarao ulozi i Chalamet je učinio nemoguće – kao da je i u stvarnosti ponovio scenu iz filma u prenesenom smislu, ušavši u zajednicu starih ljubitelja Dine koji su imali zlurade komentare na njegovu ulogu, nastupivši smjelo i odvažno, kako dolikuje jednom mesiji.

Za razliku od filma, gdje je masa vođena Javierom Bardemom frenetično uzviknula, u stvarnosti su, oni najokorjeliji, nastavili kritizirati, ali dovoljno je matoraca promijenilo ploču i počelo propovijedati da je Timothée za sada definitivna verzija mladoga Paula, najbolja koju smo ikada vidjeli.

Naravno, tko je pratio karijeru ovog čovjeka još od kada je kao klinac provirio u Interstellaru uz Matthewa McConaugheyja, ali posebno kada je eksplodirao u Call Me by Your Name, nije bio iznenađen. Uloga Elia Perlmana u filmu Luce Guadagnina već je antologijska, kao i sam film, jedan od klasika modernog doba.

Timothée je nositelj nove zapadne muževnosti, ljepuškast kao djevojka, zarobljen u vječnom pubertetu na koji se nikada neće uhvatiti hrapava, tisućugodišnja patina kao na licu Clinta Eastwooda, i to je sasvim u redu – vremena se mijenjaju. On je sa svojim prijateljem Tomom Hollandom neka nova verzija Butcha Cassidyja i Sundance Kida, i stvarno, Hollywood bi bio lud ako ih nikada ne spoji u nekom buddy filmu sličnog duha, potencijalno sa Zendayom kao ljubavnim interesom tog trokuta.

Anya Taylor-Joy

Velike zvijezde često imaju nešto prepoznatljivo. Ponekad je to govorna mana, ponekad tjelesni nedostatak zbog kojeg su ih zadirkivali u školi. James Stewart je, primjerice, mucao, ali je to pretvorio u zaštitni znak svog glumačkog izraza, nešto slično kasnije je ponovio i Hugh Grant s treptanjem i neurotičnim tikovima.

Što su Bud Spencer, John Candy ili Chris Farley bez debljine, što je Forest Whitaker bez iskrivljenog oka? Charlize Theron su vjerojatno zadirkivali zbog visine, a njenu nasljednicu, mladu Furiosu, Anyu Taylor-Joy, zbog krupnih i razmaknutih očiju.

Ali danas – te oči su jedan od novih prepoznatljivih simbola Hollywooda i kada nas Anya pogleda s ekrana, znamo da se nešto veliko događa. Sjajnu priliku je imao Denis Villeneuve da prikaže fetus u utrobi Lady Jessice koji bi se sastojao samo od 75% očiju i 25% tijela – bio bi to briljantan nagovještaj tko će u završnom dijelu sage vladati ekranom.

Anya je svoju vladavinu nagovijestila u Daminom gambitu. Stala je u fokus sa svom svojom čudnovatošću i eterskim prisustvom. Podesnija za uloge nadnaravnih, nebeskih bića nego žena od krvi i mesa, podesna da uvijek bude specijalna zvijezda – trenutni efekt čiji se dolazak i ulazak u kadar najavljuje tijekom prve polovice filma, da bi ona nastupila s apsolutnim autoritetom, ili s druge strane biti neočekivana sila koja se iznenada pojavljuje i rješava stvar. Jedina koja je od mlađih mogla ući u Furiosinu kožu nakon velike (bez igre riječi) Charlize.

Nevjerojatno je uzbudljivo razmišljati o svim smjerovima u kojima će njezine nove uloge ići.

Barry Keoghan

Ovaj tip objašnjava. Nemam što drugo dodati. Rijetko glavni glumac poput Timothéeja, rijetko partner nekome poput Zendaye, ali definitivno idealan partner Anyi ako se to ikada dogodi. Mogu nabrojati na prste jedne ruke glumce zbog kojih gledam film, glumce koji samim svojim prisustvom čine film boljim, neponovljive face koje su danas vrsta u izumiranju. Barry Keoghan je faca s talentom Stevea Buscemija, spojenom s jezivom pojavom poput Petera Lorrea ili Klausa Kinskog.

Kada ga vidite, osjećate da taj lik budi u vama nelagodu samim svojim prisustvom, da će se njemu, zbog njega ili oko njega dogoditi nešto užasno, što nikada nećete moći zaboraviti. Sjetite se The Banshees of Inisherin, sjetite se Killing of a Sacred Deer.

Tko je sposoban stvoriti likove koji vas vode kroz tolike amplitude emocija, da nad njihovom izmaštanom tragičnom sudbinom osjetite toliko suosjećanje i istodobno ga u drugoj ulozi želite zadaviti golim rukama? A ponekad, taj se rollercoaster emocija dogodi u istom filmu – pogledajte Saltburn.

Barry Keoghan je snimio izbačenu scenu u filmu koja je bolja od svega što je u filmu ostalo – pogledajte Batman. Barry Keoghan će glumiti u filmskoj verziji Peaky Blindersa uz Cilliana Murphyja i svijet ludi od iščekivanja. Barry je jednostavno kralj.

Florence Pugh

Ona dosadnjakovićka čiju smo simboličku kalvariju kroz bolan prekid i spaljivanje bivšeg dečka u paganskom wickermanu pretrpjeli u Midsommaru. Tko bi tada mogao reći da će se baš ona izroditi u novu femme fatale Hollywooda. Da će gotovo ukrasti Crnu udovicu od Scarlett Johansson, da će gola jahati Oppenheimera dok on recitira "ja sam uništavatelj svjetova" ili kako već ide, a sve pred očima zapanjene Emily Blunt.

Znamo, naravno, da je dinastički brak između Paula i Irulan samo politička farsa kako bi ovaj imao pravo na prijestolje, znamo, čitali smo knjigu, ali žene su, kao što već rekosmo u našem opisu Dine, graknule u kinu "muško smeće" kada je objavio da umjesto Chani bira nju.

Florence Pugh u svojim intervjuima emitira vibe spontanosti koju Jennifer Lawrence nikada neće moći odglumiti. Florence emitira boemštinu djevojke koja je u životu popila hektolitre vodke i popušila stotine kamiona Marlboroa koji zaškripe jezivo iz pluća svaki put kada se nasmije (djevojka ima astmu, ali ipak, ne bi Bog dao takvo znamenje nekome tko ga vlastitom boemštinom ne bi udostojio). Florence je čisti seks, i kada zbog nje ostale glumice ispadnu u drugi plan, žene gunđaju i čude se, a muškarci znaju zašto.

Austin Butler

E sad, valjda žene znaju zašto. Makar je ona koja je sjedila do mene u kinu ispustila jedno tiho: "Woow" kada se razbacani Feyd-Rautha pojavio u areni matičnog planeta Harkonnena. Unatoč neopisivoj ljubomori koju sam u tom trenutku osjećao, ne mogu poreći da se radilo o glumcu čiji talent i energija podsjećaju na prirodnu stihiju.

"Ma ne", rekla mi je poslije: "Ja sam fascinirana ulogom, on mi je ovako sasvim nebitan lik." Je, je, sve ti vjerujem – pomislio sam. Neki kažu – to je novi Brad Pitt. Ne slažem se, Brad nije bio ovoliko dobar glumac. I drugo, Brad je glumac koji u svakom filmu ili glumi Brada Pitta, ili je barem neki dio njega prisutan.

Postoje granice koje takvi glumci nikada neće prijeći. Austin hrabro prelazi te granice i potpuno se mijenja, kako se to već klišeizirano kaže – gubi se u vlastitim ulogama. Je li onaj Tex koji je baš tom Bradu rekao: "I am the devil, and I'm here to do the devil’s work", isti onaj koji se njihao na sceni kao Elvis? Ne bih rekao.

Austin se toliko gubi da ponekad dijelovi uloga ostanu u njemu, pa su ljudi primijetili da mu je baš nakon Elvisa u grlu ostao i njegov naglasak i boja glasa.

Možda je jedan od najtočnijih opisa njegovog talenta i prirode energije dao kolega Chalamet u promotivnom intervjuu za Dune (koji je, kao što je već jasno, okupio maltene sve one koje smatramo budućnošću holivudskog zvjezdanog neba), kada je rekao: "Ja sam u ovoj kompoziciji bas linija, dok je Feyd, odnosno Austin, gitarski riff."

I zaista je tako, Austin je ono što bi ljubitelji metala nazvali "money riff", trenutak u pjesmi gdje energija eksplodira i gdje ste zauvijek uvučeni. A kada najbolji metal bendovi otkriju da na "money riffu", a ne na bas liniji, mogu bazirati cijelu pjesmu, tada se počinju događati čuda. A holivudski producenti su to, čini se, vrlo dobro shvatili.

Najnoviji Butlerov projekt je mini serija Masters of the Air, koja bi konceptualno i tematski trebala nadopuniti sage Band of Brothers i Pacific. Mene posebno raduje što u njoj također glumi Barry Keoghan, zbog kojeg ću je vjerojatno gledati.