Sabor proglašava hrvatski jezik službenim
19. STOLJEĆE u Hrvatsku je donijelo nove ideje, koje su uskoro promijenile hrvatsku politiku i odredile budućnost zemlje. Nacionalističke ideje bile su prava senzacija u Europi tog vremena, a na današnji dan 1847. godine jednim su dijelom ostvarene kad je sabor dobio zaključak o uvođenju hrvatskog jezika kao službenog u javnoj uporabi.
Jezik kao katalizator političkog stasanja
Politika ranog novog vijeka bila je rezervirana samo za najbogatije članove našega društva. Radilo se, naravno, o plemićima, koji su imali slobodne ruke da se bave "višim" profesijama poput politike ili umjetnosti jer su živjeli od poreza na svojim imanjima.
Dok su odrastali, provodili su vrijeme s tutorima, uglavnom iz redova svećenstva. Svećenici su velik dio života proveli čuvajući i prenoseći stara znanja koja su pohranjivali u starim knjigama, a većina tih knjiga pisana je na latinskom jeziku. Upravo je zbog toga svaki iole pošten plemić znao ovaj jezik na pristojnoj razini.
Međutim, novo vrijeme 19. stoljeća rastalilo je uobičajene društvene staleže. Pojavljuju se novi slojevi društva, poput radišnih obrtnika, neumornih radnika, bogatih veleposjednika i industrijskih magnata. Članovi tih staleža često su bili rođeni u siromaštvu, pa nisu imali privatne poduke učenjaka i profesora.
Upravo je zato pitanje narodnog jezika postajalo sve aktualnije. Određeni pojedinci u Hrvatskoj, poput Ljudevita Gaja ili Janka Draškovića, smatrali su da taj jezik zaslužuje svoje mjesto na društvenoj pozornici. Otvarane su čitaonice, izdavane knjige i popularizirani domaći časopisi. Osjećaj da grupu ljudi povezuje zajednički jezik odjednom je postao sve prisutniji.
Hrvatski nacionalizam odgovor je na onaj drugi - mađarski
Međutim, postoji još jedan razlog zbog kojeg je hrvatski nacionalizam toliko eksplodirao, pogotovo tijekom prve polovine 19. stoljeća. To je bila Ugarska, koja od 1790. godine provodi postepenu, ali svejedno direktnu mađarizaciju hrvatskih prostora.
U očima Mađara Hrvatska je bila njihova neuračunljiva pokrajina, čiji je jedini cilj bio prkositi politikama iz Budimpešte. Ako bi mađarizacija polučila uspjeh, s vremenom bi se Hrvatska sve manje osjećala posebnom i možda bi u budućnosti nastupala zajedno s predstavnicima iz Budimpešte kako bi djelovali kao snažan antigermanski faktor u tadašnjoj državi.
Međutim, ono što su Mađari nehotice prouzročili bio je ubrzani hrvatski nacionalizam. Možemo argumentirati da bi hrvatske nacionalne ideje stasale neovisno o Mađarima, no svakako je istina da je njihovim djelovanjem taj proces znatno ubrzan.
Hrvatski postaje službeni jezik u vremenu zatišja pred buru
Kad je apsolutizam u Habsburškoj Monarhiji malčice popustio tijekom 1830-ih godina, mnogi pojedinci u Hrvatskoj djelovali su kontra mađarizacije i postavili temelje moderne hrvatske države. Ipak, u saboru se i dalje govorilo na latinskom jeziku.
Zato je 1843. godine Ivan Kukuljević Sakcinski održao prvi govor na hrvatskom jeziku u saboru, a četiri godine poslije donesena je odluka kojom hrvatski postaje službeni jezik. Bilo je to vrijeme kad je cijela Monarhija znala da se spremaju nevolje u Mađarskoj.
Uz jak antiugarski sentiment i zbog nacionalnih ideja Hrvatska je burne godine 1848. i 1849. dočekala kao zemlja s jasnim političkim ciljem. Mađari su tih godina nastojali stvoriti neovisnu državu, no njihov je plan ubrzo propao, poglavito zbog ruske intervencije. Ipak, njihovom padu pridonijeli su i Hrvati, koji su nakon pola stoljeća mađarizacije jedva čekali opet prkositi.