U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. NBA liga otvorila se prema crncima tek 1950. godine, a jedan od trojice pionira bio je Nat Clifton, koji je prethodno oduševljavao Ameriku kao član spektakularnih Harlem Globetrottersa. Imao je tako veliku šaku da je mogao loptu držati jednom rukom i raditi s njom neviđene stvari. Bio je podjednako dobar kao igrač i kao šoumen, ali to mu je samo stvaralo probleme.

DRAŽEN PETROVIĆ nije bio najveći europski košarkaš svih vremena niti je bio prvi Europljanin koji je zaigrao u NBA ligi, ali među pionirima koji su krajem 1980-ih preletjeli Atlantik u potrazi za svojim američkim snom bio je najbliže gotovu proizvodu za američko tržište i krunski dokaz tamošnjoj košarkaškoj poroti da i na Starom kontinentu rastu veliki igrači.

Iako je Vlade Divac imao važnu ulogu u momčadi LA Lakersa koja je 1991. igrala finale i postala prva žrtva Michaela Jordana i Chicago Bullsa, Petrović je dvije godine kasnije izabran u treću petorku NBA lige, koja ga je tako priznala kao jednog od 15 najboljih košarkaša na svijetu.

To mu je bila posljednja sezona u životu, koji je tragično prekinut na autocesti u Njemačkoj, ali Mozart iz Šibenika dokazao je skeptičnim Amerikancima da Europljanin zaslužuje biti dio njihova svijeta i da ga čini boljim, što je otvorilo vrata novim generacijama i dovelo do današnje dominacije Nikole Jokića i Luke Dončića.

Ono što je za Europljane bio Dražen Petrović, za američke je crnce bio Nat Clifton, 202 cm visoki krilni igrač, jedan od trojice košarkaša koji su 1950. probili rasnu barijeru u američkoj profesionalnoj košarci, trojice crnaca koji su postali dio NBA lige.

Nije bio prvi koji je izabran na draftu, ta je čast pripala Chucku Cooperu, kojeg su Boston Celticsi uzeli kao 13. pick. Nije bio ni prvi koji je zaigrao u NBA utakmici jer je raspored odlučio da to bude Earl Lloyd u dresu Washington Capitalsa. Ali Sweetwater, kako su Cliftona zvali od djetinjstva, prvi je potpisao profesionalni ugovor i, što je još važnije, ostavio je najveći trag na NBA parketima.

Bio je zvijezda Harlem Globetrottersa i mogao "isto što i Jordan"

Za razliku od ostale dvojice, koji su draftirani u godini odlaska sa sveučilišta, Sweetwater je bio veteran Drugog svjetskog rata koji je prije prelaska u New York Knickse dugo igrao za legendarne Harlem Globetrotterse, virtuoze s loptom koji su poput putujućeg cirkusa zabavljali publiku diljem SAD-a i - za razliku od NBA klubova - stalno nastupali pred rasprodanim dvoranama.

Cliftonova specifičnost bile su goleme šake, preko 30 centimetara od zgloba do vrha prstiju, pa mu je jedna bila sasvim dovoljna da drži košarkašku loptu, koja je u njoj izgledala poput grejpa u normalnoj ruci. Zbog toga je s njom mogao što je htio, baš kao Michael Jordan.

"Mogao sam sve što i Jordan, samo ne tako dobro", pričao bi Nat mušterijama koje bi u Chicagu sjele u njegov taksi, koji je vozio od odlaska iz NBA lige 1958. do smrti 1990., baš za volanom žutog automobila.

U njegovoj prvoj sezoni Knicksi su stigli do prvog finala u svojoj povijesti, a onda to ponovili još dvaput. Iako brojke to nisu pokazivale, bio je njihov najbolji igrač, onaj koji čini razliku, ali samo kad je to zaista bilo potrebno, provodeći većinu vremena u sjeni puno manje talentiranih bijelih suigrača.

Tek su mu u kasnoj fazi karijere dopustili da se razmaše, pa je s 34 godine izabran na All-Star utakmicu te je i danas rekorder kao najstariji debitant na paradi najvećih zvijezda. No, ta trivija beznačajna je u usporedbi s ostavštinom pripadnicima svoje rase, kojima su ta tri mladića otvorila vrata NBA lige, uvjerivši bjelački svijet da neće uništiti njihov sport ni napraviti cirkus od njega, nego ga oplemeniti, popularizirati i učiniti boljim.

U narednim godinama njihov je put slijedilo sve više crnih košarkaša, na koje su NBA klubovi trošili sve više pickove drafta, poput Mauricea Stokesa, Elgina Baylora te Billa Russella i brojnih suigrača s kojima su Boston Celticsi osvojili 11 naslova prvaka u 13 godina.

Neka druga pravila

Ipak, u povijesti sporta ni Clifton ni Lloyd ni Cooper nisu toliko istaknuti kao Jackie Robinson, prvi Afroamerikanac u profesionalnoj ligi u bejzbolu, i to iz više razloga. Za početak, on je za Brooklyn Dodgerse u MLB-u potpisao tri godine ranije i prvi srušio rasnu barijeru u sportu koji je tada bio neusporedivo popularniji i važniji od košarke, u kojoj je već bilo miješanih sveučilišnih momčadi, a profesionalne crnačke ekipe poput Globetrottersa bile su popularnije - pa i bolje - od NBA prvaka.

Dok su ova trojica nekako podijelila svjetla reflektora, Robinson je tada bio jedini crnac u MLB-u, i to toliko dobar da je osvojio nagradu za novaka godine i odmah bio jedan od najboljih udarača lige. 

Nisu se, poput njega, morali suočavati s rasizmom u vlastitoj momčadi, pa uglavnom ni na terenu, ali tribine i incidenti izvan parketa podsjećali su ih da, iako su ušli u bijeli svijet, za njih i dalje vrijede neka druga pravila. Iz nekih dvorana ispraćali su ih uvredama i pljuvačkama, tjerali su ih iz hotela u kojem su odsjedali i majmuni te im prijetili puškom na benzinskim postajama.

Segregacija je u godinama iza Drugog svjetskog rata i dalje bila američki modus operandi, crnci su imali zasebne ulaze, zasebne restorane, zasebne čekaonice i svlačionice, zasebna mjesta u autobusima, pa tako i zasebna sportska natjecanja.

Današnja NBA liga pokrenuta je 1946. kao BAA - Basketball Association of America - i u njoj su u prve četiri sezone igrali isključivo bijelci. Ne zato što su pravila crncima branila pristup, nego se to podrazumijevalo. Harlem Globetrottersi tražili su priključenje, ali vodstvo lige nije htjelo ni čuti. 

No, razlozi nisu bili isključivo rasistički. Unatoč iznimnim vještinama, Globetrottersi su godinama bili na glasu prvenstveno kao zabavljači, a ne ozbiljni sportaši, pa su ih smatrali prijetnjom dignitetu natjecanja. Ali prijetnja su bili i na parketu, što su dokazali dvije godine zaredom pobjeđujući NBA prvake Lakerse u revijalnim utakmicama.

Nije bilo šanse da dopuste obojenoj momčadi da se priključi ligi, ali nakon tijesnog, dramatičnog preglasavanja, pojedinačni igrači dobili su pravo nastupa za postojeće klubove, a značajnu ulogu u prelamanju odluke imala je činjenica da je Nat Clifton ratni veteran s europskih bojišta i da je u američkoj vojsci dogurao do čina narednika.

Kako je Clifton Nathaniel postao Nat Clifton

Clifton junaku ove priče u početku nije bilo prezime, već ime. Clifton Nathaniel rođen je 13. listopada 1922. u gradiću Englandu u saveznoj državi Arkansasu, ali obitelj se preselila u Chicago kad mu je bilo osam godina. Igrao je košarku i bejzbol u srednjoj školi DuSable te u oba sporta bio najbolji igrač, iako se vidjelo da mu narančasta lopta paše više od palice.

Tada je promijenio ime jer su mu se dva novinara koja su pratila njegove momčadi požalila kako im je prezime Nathaniel predugačko za naslove i pitala ga može li ga zamijeniti imenom. Majka ga je učila da se uvijek mora prilagođavati kako bi preživio u bjelačkom svijetu, pa je bez prigovora pristao i postao Nat Clifton.

Nadimak Sweetwater dobio je puno ranije zbog ljubavi prema slatkim pićima i sokovima. Kako je obitelj bila siromašna i nije mu ih često mogla priuštiti, mama ga je naučila zamutiti šećer u vodi. Ni u tinejdžerskim danima nije se puno promijenio, uopće ga nije zanimao alkohol, samo "slatka voda", kupovna ili zašećerena u vlastitoj kuhinji.

U Chicagu su mu prvi doticaji s košarkom bili u South Sideu, u kvartu u kojem je odrastao i u kojem su ponikli Harlem Globetrottersi. "Al Rant Pullins bio je nešto najbolje što sam ikad vidio. Od njega sam kopirao većinu svog stila", priznao je jednom Clifton.

Pullins je bio stalna pojava u South Side Boys Clubu, gdje su igrali najbolji ulični košarkaši Chicaga, nevjerojatno nadaren strijelac unatoč samo 173 cm visine. Ujedno je bio i član originalnih Globetrottersa, koji su se polako profilirali u najveći košarkaški šou na planetu.

Borio se u Drugom svjetskom ratu i postao narednik

Clifton je upijao poteze Pullinsa i drugih starijih igrača i primjenjivao ih na školskim utakmicama. Kao maturant 1942. godine vodio je momčad DuSablea do završnog turnira gradskog prvenstva i u polufinalu zabio 45 poena, srušivši stari rekord turnira od 24. Chicago Daily News nazvao ga je jednim od najboljih srednjoškolskih košarkaša u povijesti Illinoisa.

Kao takav otišao je na Sveučilište Xavier u Louisiani, ali ostao je samo godinu dana jer se 1944. priključio vojsci i otišao na europska ratišta. Ostao je služiti u Europi i dvije godine nakon rata te napredovao do čina narednika. Vojska mu je bila i prva ozbiljna integracija među bijelce, jer dok padaju granate, nitko ne pita za boju kože. 

No, po povratku je zatekao staru priču o segregaciji, podjelama i posebnim pravilima za ljude njegove boje kože. Vratio se bejzbolu, ali u isključivo crnačkoj ligi. Vratio se i košarci; iako je postao prvi crnac koji je potpisao za Dayton Metropolitanse, brzo je prešao u crnačku momčad New York Rensa.

O NBA ligi, osnovanoj 1946. kao BAA (Basketball Association of America), nije bilo ni primisli jer u njoj su igrali isključivo bijelci, ali ona se u to vrijeme ni nije znatno razlikovala ni nudila posebno veću privlačnost od bilo koje druge lige. Za razliku od Harlem Globetrottersa, koji su do tada već postali najveća košarkaška atrakcija u zemlji.

Harlem Globetrottersi nastali su u - Chicagu

Globetrottersi korijene vuku iz čikaškog South Sidea, a prve javne nastupe imali su 1928. pod imenom Savoy Big Five, kao skupina tamnoputih košarkaša koji su izvodili atrakcije u novootvorenom Savoy Ballroomu prije plesova zbog neočekivano loše posjećenosti.

Nakon svađe o smjeru kojim skupina treba nastaviti dio igrača se odmetnuo i pokrenuo Globe Trotterse, koji su imali turneje po južnom Illinoisu i usput upoznali Abea Sapersteina, koji im je postao menadžer i promotor. On je odlučio u ime dodati Harlem jer se taj čuveni njujorški kvart smatrao središtem crnačke kulture i bolje oslikavao njihovu bit.

Saperstein im je organizirao utakmice po svim gradovima i selima u kojima je mogao naći dvoranu i protivnika, a Globetrottersi su toliko dominirali nad svima da su se s vremenom počeli zajebavati i izvoditi razne trikove, driblati sjedeći, skrivati loptu ispod dresa, vrtjeti je na prstu i raditi svakakve gluposti kojima su ponižavali nemoćne protivnike.

I dok bi takva crnačka dominacija nad bjelačkim momčadima potencijalno mogla izazivati nerede, provlačili su se jer su cijelo iskustvo prodavali kao šalu, zabavu, ponekad uključivali i publiku te dovodili malu djecu na parket i nosili klince do koša da zakucaju.

Nekoliko puta godišnje bi se i uozbiljili, kao za tradicionalni World Professional Basketball Tournament koji se u Chicagu održavao od 1939. do 1948., koji su jednom i osvojili. Na turniru su sudjelovale brojne profesionalne momčadi, bilo nezavisne poput New York Rensa i Detroit Eaglesa ili predstavnici NBL-a, vodeće profesionalne lige do uzleta NBA-a.

U NBL-u su kratko igrala četiri tamnoputa igrača, ali nakon što je tučnjava između jednog crnog i jednog bijelog igrača u Syracuseu izazvala nerede na tribinama, potiho su nestali iz lige. 

Zadnji prvaci NBL-a bili su Minneapolis Lakersi, koji su se iduće sezone priključili NBA-u i nastavili osvajati naslove predvođeni Georgeom Mikanom, prvim dominantnim centrom u NBA povijesti i njenim prvim superstarom, koji je podrijetlom bio Hrvat. Lakersi su osvojili i zadnje izdanje čikaškog turnira.

NBA nije htjela crnce, ali jedna utakmica posadila je sjeme promjena

Saperstein je pokušavao priključiti svoju momčad NBA-u, ali odbili su ga jer vodstvu nije padalo na pamet dopustiti sudjelovanje nekakvim crnim cirkusantima koji bi okaljali integritet košarkaške igre. Uz to su smatrali - a dio tog sentimenta živ je i danas - da crni sportaši unatoč vještinama i atletičnosti nisu korisni jer nisu sposobni shvaćati taktiku i koristiti finese.

"Crni sportaši blistaju u određenim sportovima jer su bliže primitivnim ljudima nego bijelci", napisao je 1941. Dean Cromwell, pomoćni trener američke atletske reprezentacije na Olimpijskim igrama u Berlinu, objašnjavajući tadašnju dominaciju Jessea Owensa nad arijevskom rasom pred očima zaprepaštenog Adolfa Hitlera. 

No, Saperstein je bio prijatelj s Maxom Winterom, generalnim menadžerom Lakersa, te su njih dvojica odlučili sučeliti svoje momčadi. Za njih to nije bilo pitanje rase, već iskrenog uvjerenja da je vlastita momčad bolja. To što su za jednu igrali samo crnci, a za drugu samo bijelci bilo je sasvim sekundarno. No, publika je mislila drukčije.

Utakmica je održana kao predigra za NBA susret Chicago Stagsa i New York Knicksa. Ni na jednoj domaćoj utakmici Stagsa do tada nije bilo više od 9000 ljudi. Tog dana okupilo ih se gotovo dvostruko više i vladao je ugođaj "rata svjetova".

Očekivano, momčadi nisu imale jednake uvjete. Dok su Lakersi odsjeli u luksuznom hotelu Morrison, cijela momčad Globetrottersa bila je stiještena u spavaonici s trošnim krevetima na nepunih 100 kvadrata. No, kad su momčadi izašle na teren, nejednakost je nestala.

Nakon što su Lakersi predvođeni Mikanom poveli 32:23, Globetrottersi su počeli udvajati fantastičnog centra Lakersa i izjednačili su rezultat, a onda su i pobijedili košem Ermera Robinsona sa zvukom sirene za 61:59. I to ne nekom cirkuskom ludorijom, već odmjerenim šutom s poluodstojanja, na kakvima se bazirala NBA košarka.

Ta je utakmica mnogima otvorila oči i posadila sjeme promjena. Neki su čelnici NBA klubova počeli ozbiljno razmišljati o integraciji crnih košarkaša u svoje momčadi, ali i dalje su bili u manjini i nisu uspijevali izlobirati povijesnu odluku.

Prijetnje sačmaricom, tjeranje iz hotela i šef koji je više od njih volio samo svoj novac

Nedugo nakon te utakmice Globetrottersima se pridružio i Nat Clifton te odmah postao jedan od najboljih i najpopularnijih igrača. Kad su se iduće godine ponovno sastali s Lakersima, bio je njihov najvažniji igrač u novoj pobjedi 49:45 jer je zahvaljujući izuzetno snažnom tijelu višeg Mikana mogao zaustaviti sam, bez potrebe za udvajanjem.

Nadimak Sweetwater, ili skraćeno Sweets, dodatno je pomogao njegovoj popularnosti, ali prije svega ogromne šake koje su ga izdvajale od ostalih, zbog kojih je košarkašku loptu mogao držati jednom rukom i s njom raditi nevjerojatne stvari, koje su istovremeno mogle imati i komičan i zadivljujuć efekt.

No, život s Globetrottersima bio je daleko od glamuroznog. Iako je Saperstein generalno bio dobar lik, volio i štitio svoje igrače, kao pravi židovski stereotip, još više je volio novac. Većinu zarade od ulaznica koje su ljudi plaćali da vide njegove igrače zadržavao je za sebe, a organizirajući utakmice više je plaćao protivničke igrače nego svoje, iako su ih redovito razbijali.

"Jednom smo igrali protiv neke All-Star momčadi za koju je nastupao Bob Cousy (ondašnja legenda Boston Celticsa, op.a.). Nakon utakmice Cousy me pitao koliko nas Saperstein plaća i pokazao mi svoj ček na 3000 dolara. Bilo me sram pokazati moj, na kojem je pisalo samo 500", prisjetio se Clifton u razgovoru za Chicago Sun-Times.

Sapersteina nije bilo briga ni za vlastiti luksuz jer je putovao s igračima u trošnom autobusu, odbijajući kupiti bolji, te umjesto u pristojnim hotelima spavao u istim straćarama u koje bi primili njegovu skupinu crnaca. I s prijevozom i sa smještajem upadali su u bizarne, pa i po život opasne situacije.

Tako se jednom momčad zaustavila na benzinskoj postaji u nekoj vukojebini, a Sweetwater je izašao natočiti gorivo. No, prije nego što je stigao do pumpe, začuo je škljocanje. Vlasnik benzinske usmjerio je sačmaricu u njega i uputio ga natrag u autobus ili će zapucati.

Saperstein je izašao kako bi primirio situaciju i urazumio luđaka, i sam riskirajući život. Uspio ga je uvjeriti da spusti pušku, ali ne i da im dopusti napuniti rezervoar. Kad su nastavili put i neizbježno ostali bez goriva, igrači su morali gurati autobus do iduće postaje s normalnijim vlasnikom.

Noćenja na tim putovanjima također su bila kocka, neki su hoteli odbijali primiti skupinu crnaca, bez obzira na to što je s njima i njihov bijeli "vlasnik". U jednom su ih odbili, iako je recepciju ukrašavao poster cirkuskog majmuna koji je nastupao u gradu i bio u sobi sa svojim trenerom.

"Znači, kod vas odsjeda majmun, ali ne želite primiti moje dečke, koji su najtalentiraniji košarkaši u zemlji?" upitao je šokirani Saperstein recepcionera, koji je samo slegnuo ramenima, rekao da ne piše on pravila i pristojno ih uputio u hotel na drugom kraju grada.

Očarao trenera Knicksa

U takvim uvjetima Globetrottersi su nastavili pobjeđivati gdje god bi ih Saperstein doveo i zarađivati manje novca nego protivnici. Clifton je bio najbolje plaćen u momčadi, ali svjestan nepravde, nerijetko je izazivao gazdu i otvoreno se bunio, zbog čega im je odnos počeo zahlađivati. To će naposljetku iskoristiti New York Knicksi.

Kad su dečki "odjeveni u američku zastavu" drugu godinu zaredom svladali Lakerse kombinirajući šoumenstvo i istinske košarkaške vještine, na tribinama rasprodanog Chicago Stadiuma bio je i Joe Lapchick, trener New York Knickerbockersa. Sweetwater ga je očarao kombinacijom brzine, snage i vještine, obranom na Mikanu i golemim šakama koje su mu omogućavale da hvata odbijene lopte jednom rukom i odmah ih prosljeđuje u kontru.

Nat je imao sve što ni jedan Lapchickov igrač u Knicksima nije, iako su bili jedna od najboljih momčadi lige. Od trenutka kad ga je vidio, maštao je o tome da ga priključi Knicksima, ali nije mislio da će to ikad postati išta više od mašte, uvjeren da će već odavno biti u mirovini kad NBA napokon dopusti sudjelovanje crncima.

Ipak, činio je sve što je u njegovoj moći. Pronašao je Sapersteina i predložio mu utakmicu u Madison Square Gardenu, a onda koristio spektakularnu posjećenost utakmice s Lakersima da uvjeri osnivača Knicksa Neda Irisha da organizira okršaj barem sa sveučilišnom momčadi, na što je ovaj pristao.

"S tim crncem bismo mogli postati prvaci"

Lapchick je doveo Irisha na trening Trottersa i upoznao ga sa Sweetwaterom, koji ga je impresionirao i otkrićem da se borio u ratu. Nekoliko dana kasnije Clifton je navratio na trening Knicksa, pokazao igračima par finta i podijelio im par savjeta kako popraviti igru. 

Irish i dalje nije bio uvjeren, bojao se reakcija ako u momčad uzme crnca. Kad je načuo taj razgovor, najbolji igrač Knicksa Dick McGuire prišao mu je i rekao: "S tim crncem bismo mogli postati prvaci. Bio bi sjajan Knickerbocker. To je samo moje mišljenje."

Lapchick je konačno pridobio gazdu kao ključnog saveznika koji će se boriti na sastancima vodstva lige za skidanje prešutne rasističke zabrane. Pomoglo mu je i to što je u drugim klubovima rastao broj istomišljenika, poput legendarnog Reda Auerbacha, koji je bacio oko na Chucka Coopera i uvjerio vlasnika Boston Celticsa da se bori za njega.

Za razliku od Coopera i Lloyda, koji su taman završili koledž te se i sami priključili Harlem Globetrottersima, Clifton je već imao 27 godina i nije bio kandidat za draft, pa su ga Knicksi mogli dovesti neovisno o tome, ako bi liga dopustila. 

Irish je stoga ponudio Sapersteinu 10.000 dolara za otkup Sweetwaterova ugovora, uz uvjet da dio proslijedi igraču, s kojim se ionako sve češće sukobljavao baš zbog novca. Saperstein mu je odgovorio: "Ja ću zadržati ovih 10.000, a ako ti pronađeš još 2500 za Nata, imamo dogovor."

Trebalo je još samo uvjeriti komesara lige Mauricea Podoloffa i čelnike klubova iz zadrtih sredina da Knicksima ne rade problem kad potpišu ugovor s Cliftonom, a Irish je otpor ugušio ratnom kartom. Kad su ga pitali zašto se toliko bori za tog crnca, odgovorio je: "Zato što se on borio za nas."

"Nije me briga ni ako je na pruge, kariran ili na točkice"

Kad je došlo vrijeme za draft 1950., nikakva odluka nije još bila donesena. Philadelphia Warriorsi započeli su ga odabirom Paula Arizina teritorijalni pickom. Boston Celticsi zatim su kao prvog izabrali Chucka Sharea. Prva je runda drafta protekla normalno, a kad je počela druga i na red su opet došli Celticsi, njihov vlasnik Walter A. Brown objavio je odabir Coopera.

U prostoriji je nastao žamor, a kad ga je konkurentski vlasnik pitao "zar ne zna da je Cooper obojen", Brown je izrekao slavnu rečenicu: "Nije me briga ni ako je na pruge, kariran ili na točkice, Boston Celticsi biraju Charlesa Coopera sa Sveučilišta Duquesne!"

Celticsi su tako razbili prešutni dogovor o nedraftiranju crnaca, a onda je u kasnijem dijelu drafta i Washington Capitolsima bilo lakše odabrati Earla Lloyda kao okrugli stoti pick. Ali tko zna bi li i jedni i drugi skupili hrabrosti za to da Lapchick, Irish i Knicksi nisu toliko zagovarali da im se dopusti dovođenje Cliftona.

Iako nije izabran na draftu, Clifton je 24. svibnja 1950. postao prvi crnac koji je potpisao ugovor s NBA klubom. No, do početka sezone ostalo je još skoro šest mjeseci, a iščekivanje i tenzije sve su više rasli kako se bližila prva utakmica. Liga je popustila, ali mnogi nisu bili sretni zbog priključivanja crnaca dotad ekskluzivno bjelačkom svijetu.

Cliftona su nekoliko dana prije početka sezone dočekali pred restoranom i prijetili mu palicama ako zaigra, Irisha je netko udario šakom u glavu uz istu poruku, a Lapchick je trpio gotovo svakodnevno maltretiranje.

"Sjećam se da sam kao petogodišnjak pogledao kroz prozor sobe i vidio oca na vrhu stabla, ispod kojeg su bili ljudi kojima se nije svidjelo to što je potpisao prvog crnca", napisao je trenerov sin Richard Lapchick za ESPN. "Kad bi nam zvonio telefon, potajno bih podignuo slušalicu i čuo ljude kako ga vrijeđaju i nazivaju rasističkim epitetima."

Na debiju su najveći nered napravili - suci

Sezona je trebala početi 1. studenog, a Knicksi imati utakmicu kod kuće u najranijem terminu te je Clifton tako službeno trebao postati prvi crnac koji je zaigrao u NBA ligi, ali komesar Podoloff nanjušio je probleme ako se taj povijesni trenutak dogodi u New Yorku, u tako velikom gradu i dvorani, gdje bi mogli izbiti neredi.

Zato je Podoloff dekretom pomaknuo utakmicu između Rochestera i Washingtona na dan ranije, pa je tako povijesna čast da postane prvi crnac u NBA utakmici pripala Earlu Lloydu. "Nikog nije briga ako se to dogodi u Rochesteru, ali u New Yorku bi moglo biti nereda", objasnio je komesar.

No, na utakmici u New Yorku naposljetku su najveći nered radili suci, koji su za svaki potez Cliftonu označili nekakvu pogrešku. Kad je prvi put primio loptu, protivnici su ga udvojili, a on je pri građenju lopte napravio korake. Kad bi ukrao loptu, označili bi mu prekršaj. Kad je napravio dribling kroz noge, dosudili su mu korake iz čistog razloga što nikad prije to nisu vidjeli. Kad je zakucao, dali su mu tehničku, također nesigurni je li to uopće dozvoljeno.

Clifton je debi završio s impresivnih 16 poena i 12 skokova, ali Knicksi su uz toliko bizarnih sudačkih odluka izgubili. Brzo je postalo jasno da Sweetwater neće moći spektakularne poteze iz Globetrottersa tako lako prenijeti u NBA ligu, koja mu je dopustila pristup, ali još nije bila spremna za njega.

Podsvjesno je to shvatio i Lapchick, koji ga je počeo više koristiti kao momčadskog igrača nego kao istaknutu zvijezdu. Pronašao mu je ulogu u obrani, a napadačka igra Knicksa bazirala se na drugim igračima, obraćajući se Natu samo kad bi bilo najpotrebnije.

"Mogao sam zabijati, ali kako sam bio velik i jak, počeo sam čuvati centre poput Mikana, Dolpha Schayesa, Boba Pettita i Eda McCauleya. U napadu nije baš bilo akcija za mene. Bio sam jedini crnac u momčadi i smatrao da drugi više paze na sebe i čine što mogu da ostanu dio momčadi", rekao je jednom za Associated Press.

"Mislim da sam bio najbolji igrač lige u to vrijeme, ali dopuštali su mi da šutnem samo 6-7 puta po utakmici. Tek u tijesnim završnicama okretali bi se meni da zabijam", rekao je za Sun-Times, objašnjavajući povremene bljeskove kad bi zabio 30 ili više poena. "Zadatak mi je bio da skačem, predajem loptu suigračima i čuvam najbolje protivničke igrače."

Jedini pravi rasistički incident okončao je nokautom

Ipak, sa suigračima se vrlo dobro slagao i nikad nije s njima imao ni jedan incident baziran na rasizmu. "U Chicagu i u vojsci sam naučio igrati s bijelcima, mogli smo se slagati. Svi su oni samo željeli zarađivati za život i nitko nije bio prljav prema meni. Bili su odlična skupina momaka, znali smo kartati ili zajedno ići u crkvu", prisjećao se Clifton.

Slična iskustva imali su i Cooper i Lloyd, ali svi su znali biti mete protivničkih navijača, koji su ih častili rasističkim uvredama, pa i pljuvali s tribina dok su odlazili u svlačionice. S protivničkim igračima Clifton je imao samo jedan incident, i to - ironično - protiv Bostona, za koji je igrao Cooper.

Sweetwater je na utakmici protiv Celticsa izveo atraktivno dodavanje pokraj Boba Harrisona, kojem se nije svidjelo kako ga je ponizio. "Neće meni neka crnčuga to raditi", zakipio je Harrison, ali začas se smirio kad ga je Nat brzom kombinacijom dvaju udaraca srušio na pod.

U prvoj sezoni Clifton je bilježio nimalo impresivne prosjeke od 8.6 poena i 7.6 skokova, ali prvenstveno obranom i pravovremenim napadačkim iskakanjem pomogao je Knicksima da prvi put dođu do NBA finala, u kojem su ipak izgubili od Rochester Royalsa (današnjih Sacramento Kingsa).

Najstariji debitant u All-Staru. Taj rekord stoji i danas

U iduće dvije sezone imao je double-double prosjeke, a Knicksi su opet dolazili do finala, ali oba puta su im se ispriječili Mikanovi Lakersi. U Knicksima je proveo sedam godina, ali tek pred kraj je dobio veće napadačke ovlasti, pa je u petoj postizao 13.1 poen, a u sedmoj je jedini put izabran za All-Star utakmicu. S 34 godine i tri mjeseca i danas drži rekord kao najstariji debitant u susretu svih zvijezda.

Nakon te sezone, kad tamnoputi igrači više nisu bili kontroverzna atrakcija, nego normalan dio NBA svijeta, Knicksi su ga razmijenili u Detroit Pistonse, u kojima mu je drastično pala minutaža te se razočaran s 35 godina ostavio košarke. Još je malo igrao bejzbol, a 1961. se reaktivirao i u košarci kao član Chicago Majorsa u ABL-u, ali kad se na kraju sezone ta liga ugasila, definitivno se povukao.

Earl Lloyd potrajao je u NBA ligi dvije sezone duže i 1955. postao prvak sa Syracuse Nationalsima (današnjim Philadelphia 76ersima), ali postigao je manje poena i ostavio manji trag. Cooper se zadržao samo šest sezona i za sobom ostavio još manje. No, Lloyd je ostao u košarci i srušio još jednu barijeru kad je 1965. u Detroitu postao prvi tamnoputi pomoćni trener u NBA povijesti.

Više od 30 godina vozio je taksi. Jordana je to razljutilo

Cliftona košarka više nije zanimala. Već nakon prvog umirovljenja povukao se u svoj Chicago i zaposlio se kao taksist. NBA tada nije imala sustav mirovina za bivše igrače, pa iako su mu košarkaška poznanstva mogla donijeti bolji posao, njemu je taksiranje bilo sasvim dovoljno da se brine za obitelj.

"Košarkaši tada nisu zarađivali kao danas", prisjećao se Clifton krajem 1980-ih, kad su ga snimali za epizodu serije Once a Star o bivšim sportskim zvijezdama koje sad rade normalne poslove. "Morao sam naći neki posao, pa sam počeo voziti taksi. Volio sam ići na razna mjesta i imati puno slobode. Ovo nije kao uredski posao od devet do pet, puno mi više odgovara."

U Chicagu se taman u to vrijeme Michael Jordan profilirao kao sljedeća superzvijezda i kad je čuo da jedan od prvih crnaca u NBA povijesti preživljava taksiranjem, opleo je po NBA ligi jer mu nije omogućila bolji život.

"To što tada nije bilo mirovinskog sustava nije nikakvo opravdanje. Igrači poput Cliftona utrli su put, ne samo za crne nego i za bijele košarkaše, te bi trebali dobiti nekakvu nagradu jer su pretvorili NBA ligu u ovo što je danas. Bez ljudi poput njega ljudi poput mene ne bi ovoliko zarađivali", rekao je Jordan.

Pod stare dane postao popularan

Ali NBA nije reagirala, a Cliftona nije bilo briga. On je volio svoj taksi, u kojem je 1990. skončao od srčanog udara u dobi od 67 godina. Uživao je u povučenom životu i u razgovoru s putnicima koji bi sjeli u njegov žuti automobil. Neki bi ga prepoznali, neki bi ga pitali je li u rodu s bivšim košarkašem, a kad bi im rekao da je to zaista on, često mu ne bi vjerovali.

"U redu, ako kažete da nisam on, onda valjda nisam", nasmiješio bi se i promijenio temu. S onima koji su pokazali interes za njegove priče znao je provesti i sate u razgovoru.

"Želio je živjeti povučeno, ali kad se saznalo da vozi taksi, postao je popularan", rekla je Cliftonova kći Jataun Robinson-Swopes. "Ljudi su nam počeli dolaziti kući i tražiti autogram. Pokušavali su pronaći njegov taksi kako bi razgovarali s njim. Sjetili su ga se i govorili kako je bio velik igrač."

Među njima je bio i Richard Lapchick, sin trenera Knicksa. "Svaki put kad bih doletio u Chicago, nadao sam se da će me pokupiti njegov taksi. Jednog dana to se i dogodilo. Stali smo sa strane i razgovarali tri sata. Rekao sam mu koliko je moj otac cijenio njegovu hrabrost i bio mu zahvalan što je pomogao Knicksima da triput zaredom uđu u finale. On je meni rekao koliko je zahvalan mom ocu što je imao hrabrosti da ga potpiše."

Ultimativnu košarkašku počast primio je tek 24 godine nakon smrti, kad je 2014. uvršten u Kuću slavnih u kategoriji posebnog doprinosa. Prošle je godine, nakon desetljeća i pol planiranja, snimljen film Sweetwater o njegovu životu (glumac Everett Osborne na naslovnoj fotografiji).

Njegova osmogodišnja NBA karijera nije bila veličanstvena, iako bi u nekim drugim vremenima mogla biti, da ga nisu toliko zatomili kako ne bi previše iskakao, nego olakšao tranziciju lige iz isključivo bjelačke u otvorenu za sve.

"Otkako sam bio dječak, uvijek sam se prilagođavao, tako su me roditelji učili da preživim", govorio je Clifton Nathaniel kad je zamijenio ime i prezime samo kako bi dva novinara izbjegla neugodnost. A takvo prilagođavanje koštalo ga je veće karijere. Iako je s loptom mogao "sve što i Jordan, samo ne baš tako dobro" više od 30 godina prije samog Jordana.