DAVOR Kobešćak prije više od dvije godine pao je niz stepenice dok je boravio u prostorijama Centra za rehabilitaciju Zagreb. Od posljedica pada pao je u komu te nakon 10 mjeseci preminuo. Za smrt 37-godišnjaka nitko nije odgovarao.

Njegov slučaj nije samo priča o nemaru Centra, čiji je osnivač RH, već priča o sumraku hrvatskog zdravstva i socijalne skrbi. Nesretan događaj u Centru dogodio se 12. kolovoza 2022., a Kobešćak je preminuo 22. lipnja 2023. u bolnici za produženo liječenje i palijativnu skrb Novi Marof. Tih deset mjeseci dok je ležao u komi predstavljalo je agoniju ne samo za njega već i za obitelj Kobešćak.

Imao je teške epileptične napade

S ovim slučajem upoznala nas je njegova majka Sanja Kobešćak. Govori da je njezin sin od 6. godine imao epilepsiju, najteže moguće napade kojih je bilo i po osam dnevno. Dodaje da su mu silni napadi oštetili mozak. "Tjelesno je bio skoro savršeno zdrav i pokretan, ali s potrebom za konstantnu brigu i poduljom listom dijagnoza, od agresivnih ispada, problema u govoru, kronične insomnije...", govori.

S obitelji je živio 30 godina. "Institucionalna skrb koja je nekad postojala se svodila na to da se pacijente drogira i veže, na što nismo pristali. Davor je živio s nama. Suprug je preminuo 2019. te smo se o Davoru brinuli samo moja kći Matea i ja.

Nekad u to vrijeme počeli su se osnivati centri za dnevni ili trajni smještaj, radi se o organiziranom stanovanju uz koje bi se korisnici smjestili u privatnu kuću s trajnim nadzorom profesionalaca", kaže.

Pao je niz pet stepenica

Ističe kako je i u tom procesu bilo problema te je sve skupa - dok ga se tu nije smjestilo - trajalo skoro pet godina. Navodi da su te kuće neprilagođene osobama s teškim dijagnozama.

"Kako možete smjestiti osobu s više epi napadaja dnevno u kuću sa stepenicama koje nisu osigurane, gdje rubovi stolova i namještaja nisu osigurani, gdje je prostor nepregledan pa osoblje ne može vidjeti sve korisnike cijelo vrijeme? I ljudi koji rade u tim kućama su vrlo često priučeni njegovatelji. To nije usluga, to je tragedija u nastajanju, a alternative nema", govori.

Ispred te kuće Davor je pao niz pet stepenica.

"Bio je na vrhu stepenica, njegovateljica ga nije imala pod nadzorom i pao je. Ne znam kako se to dogodilo, je li imao napad, je li ga netko gurnuo... Baš taj dan sam rekla priučenoj njegovateljici bez medicinskog iskustva, koja inače nije s njim radila, ali koja je uslijed godišnjih odmora zbog kroničnog manjka osoblja preuzela tu grupu, da je važno da Davor bude osiguran.

U kući je bilo petero korisnika, svi s teškim dijagnozama, a ona je bila sama zadužena za njih u nepreglednom i neosiguranom prostoru. Nakon što je pao, ona me zvala i rekla da ja zovem hitnu pomoć.

Kad sam došla tamo, Davor je ležao na leđima u nesvijesti, kraj njega su bili ručnici puni krvi. Bilo tko s minimalnim znanjem prve pomoći zna da ga se tu ne smije okrenuti na leđa. Počelo je krvarenje u mozgu, dobio je subduralni hematom, povratio je, udahnuo sadržaj i posljedično dobio manjak kisika u mozgu, kao i upalu pluća i sepsu", govori.

Umro je s 38 kg

Tada je završio u Rebru, gdje je operiran. Bio je u komi, a bolnica mu nije željela produžiti boravak. Kasnije je kraće vrijeme bio u bolnici u Varaždinu te u Novom Marofu, gdje je i preminuo, priča nam majka. "Patio je, cijeli mišići su mu bili stisnuti, nije mogao ispružiti ruku, kako je ležao, imao je i dekubitus. Hranili su ga kroz sondu...", govori.

Dodaje kako je konstantno bio u fleksiji mišića, ali i kako je dobio bolničke bakterije. Sve to trošilo je njegovu energiju. U bolnici je pao na svega 38 kg. U posjedu smo potresnih Davorovih fotografija pred smrt koje kazuju o agoniji koju je prolazio.

"Ne mogu reći da se tamo nisu brinuli za njega. Bilo je dobrih liječnika i medicinskih sestara, a i onih koji bi se izderali na mene kad bih ih pitala za stanje. Rekli bi da oni ne rade čuda. U toj bolnici je umro od pothranjenosti s 38 kg i od infekcije pseudomonasom. Ne mislim da je problem u toj bolnici, nego u sustavu.

Sustav je taj koji ne brine o pacijentima u komi, koji su ležeći pacijenti i kojima je potrebna fizikalna terapija i palijativna skrb. Jedina ustanova koja bi se trebala brinuti za takve pacijente su Krapinske Toplice, ali oni nemaju dovoljan broj kreveta. Zvali smo ih desetak puta, nisu nas mogli primiti", govori majka.

Još uvijek se čeka na DORH

Davorova sestra Matea Kobešćak Centar je prijavila policiji za teški nemar i uzrokovanje teške tjelesne ozljede sa smrtnim ishodom. Obratila se i DORH-u i kazala da se njenoj odvjetnici uskraćuje mogućnost da dobije spis na uvid.

Indexu je PU zagrebačka odgovorila da je provedeno kriminalističko istraživanje i da je o svemu izviješteno Općinsko kazneno državno odvjetništvo u Zagrebu. DORH nam je odgovorio kako su provedeni izvidi te kako će po donošenju odluke obavijestiti oštećenu i njenu punomoćnicu.

Nekoliko dana nakon što smo dobili ovakav odgovor DORH-a, javila nam se ponovo Matea Kobešćak i rekla kako su iz DORH-a nazvali odvjetnicu kazavši joj kako će se prijava odbaciti.

Centar: Ovo je nesretan slučaj

Ravnateljica Centra za rehabilitaciju Zagreb Teodora Not odgovorila nam je kako se dogodio nesretan slučaj uzrokovan epileptičkim napadom.

Dodaje da je korisnik bio pod nadzorom, kako je "pad uzrokovao težak i nepredvidiv epileptički napad te kako policija nije pokrenula nikakav postupak". Navodi da djelatnici na mjestu njegovatelj/asistent udovoljavaju svim kvalifikacijama. Tvrdi da je hitna pomoć pozvana i s mjesta događaja, te da je djelatnica osigurala da ne dođe do pogoršanja stanja korisnika.

Ove navode nam je prokomentirala Davorova sestra.

"Njegovateljica je policiji rekla da je bilo 5 štićenika s njom, te da nije zvala hitnu nego majku, da ga je položila na leđa i stavila mu jastuk pod glavu. Rekla je da je Davor bio toliko zahtjevan da bi trebao jedan njegovatelj da samo o njemu brine", kazala je.

"Hrvatska država je uništila još jednu obitelj"

"Samo sam htjela da može boraviti negdje, složiti puzzle ili nešto obojiti, živjeti koliko-toliko normalnim životom jer se ja više fizički ne mogu brinuti za njega. Samo sam htjela da mu se to osigura. A nakon kratkog boravka u jedinoj dostupnoj instituciji dobila sam polumrtvo dijete koje je umrlo nakon deset mjeseci", govori Sanja Kobešćak.

"Što se mene tiče, hrvatska država ga je ubila. Uništila je još jednu obitelj, uskratila skrb teško bolesnom djetetu i mladiću. Nakon što je u potpunosti iscrpila njegovu obitelj, poslala ga je na skrb u potpuno neprilagođen sustav, u kojemu je zaposleno premalo - i to neobrazovanih - ljudi.

To nije nesretni slučaj, to je grubi nemar i teška povreda radnih dužnosti, što je uzrokovalo njegovo stradavanje, a kasnije su se s njim u komi loptali po raznim institucijama koje su sve od reda prale ruke te ga na kraju mučili do zadnjeg atoma snage ne bi li umro s 38 kg, dugom, sporom i agoničnom smrću", zaključila je Davorova sestra Matea.