NA DANAŠNJI dan 1918. godine hrvatski politički vrh okupio se u prostorijama Hrvatskog sabora. Tema: traženje hitnog rješenja za unifikaciju s Kraljevinom Srbijom, poglavito radi talijanske okupacije istočne obale Jadrana. Na govornicu je u jednom trenu stao već tada najpoznatiji hrvatski političar Stjepan Radić i održao govor u kojem upozorava da je bezuvjetno ujedinjenje opasno te poručuje ostalim članovima vijeća da ne "srljaju kao guske u maglu".

Neizvjesno vrijeme za Hrvate

Premda su Hrvati bili sretni da je Prvi svjetski rat napokon došao kraju i da će sada napokon moći napustiti savez s Bečom i Austro-Ugarskom koji traje od 1527. godine, isto tako su bili svjesni da žive u periodu kada se odlučuje o budućnosti Hrvatske i njenih granica.

Naime, Kraljevina Italija, koja se zadnjih pedeset godina bavi pitanjem proširenja na istok (u pitanju nije bila samo hrvatska obala, već i Južni Tirol, gdje je uglavnom živjelo stanovništvo koje priča njemački), poslala je svoju vojsku po završetku rata da okupira navedena područja. 

Bile su to alarmantne vijesti za Hrvate tog vremena. Treba biti svjestan da se u ono doba još uvijek puno raspravljalo o ujedinjenju svih hrvatskih zemalja. Vojna krajina je ukinuta u drugoj polovici 19. stoljeća, a sad kada se više ništa nije pitalo Beč ili Budimpeštu, Dalmacija, Hrvatska i Slavonija napokon mogu postati jedan entitet. 

Spas s istoka

Međutim, svi ti snovi o ujedinjenoj Hrvatskoj padaju u vodu ako Talijani okupiraju komade primorja, a ta okupacija im se prizna na Pariškoj mirovnoj konferenciji. Zato je bilo važno da se Država SHS ujedini s Kraljevinom Srbijom, čija bi vojska onda zaustavila Talijane. Srbi su htjeli pomoći, no isto su tako očekivali da će Srbija samo progutati prostore na svojem zapadu, ne da će davati Hrvatima nekakav poseban autonomni status.

Hrvati nisu dive koje su tu autonomiju htjeli jer su mislili da su si jako važni. To je samo bio model po kojem su do sada funkcionirali pa su očekivali isti tretman u novoj državi. Podsjetimo se, Hrvatska je bila dio ugarskog dijela stare države, no imala je poseban autonoman status, svojeg bana i svoje zakone, čime su bili malo posebniji u Ugarskoj od primjerice Srba u Vojvodini, Slovaka na sjeveru ili Rumunja na istoku. 

Stjepan Radić nije bio protiv ujedinjenja sa Srbijom. On je održao govor u kojem je ukazivao na oprez jer se ionako Jugoslavenski odbor u Londonu nije mogao dogovoriti hoće li buduća jugoslavenska država biti centralistička ili federativna. Međutim, znao je da je unija sa Srbima bila najbolja hrvatska opcija.

Radićeve guske - činjenica ili propaganda HSS-a?

Slavni govor o kojem danas puno govorimo i pišemo zapravo je možda najveći hrvatski mit iz 20. stoljeća. Informaciju o "srljanju gusaka kroz maglu" dobili smo od samog Radića, koji je svoj govor spomenuo u memoarima koje je pisao u zagrebačkom zatvoru, svega nekoliko mjeseci nakon govora 1918. Radić je bio dramatičan lik koji je znao da će se njegove riječi čitati pa često i prenaglašavao neke dijelove ili je samo malo ukrasio svoje riječi kako bi cijela priča bila pitkija širokom čitateljstvu.

Je li on zbilja spominjao guske i maglu ili ne zapravo nije ni bitno. Svojim je djelovanjem u prvoj Jugoslaviji dokazao kako se bori za status Hrvata u novoj državi. Ujedinjenje se dogodilo tjedan dana kasnije, a kriza s Talijanima riješena je u ranim 1920-ima, kada su Talijani dobili samo dio obećanog, ali i grad Rijeku, koji nije bio dio Londonskog ugovora, već je došao na listu samo radi gramzivosti talijanskog nacionalizma tog vremena. 

Studeni 1918. godine bio je jedan od najvažnijih mjeseci za modernu hrvatsku povijest. Premda danas možemo naići na informacije koje problematiziraju hrvatsko ujedinjenje sa Srbijom, treba znati da se ono dogodilo jer su obje strane to željele, a ne samo Srbija.

Hrvati su, premda znajući da Srbi ne planiraju davati zapadnim pokrajinama poseban status, smatrali da je lakše biti drugi najveći politički faktor u zemlji gdje su i Dalmacija i Slavonija i Hrvatska nepodijeljene, nego pustiti da svatko uzme što hoće pa da ostatak 20. stoljeća pričamo o tri hrvatske povijesti: onoj talijanskoj, onoj srpskoj i onoj mađarskoj.