NA DANAŠNJI dan 1866. godine na zagrebačkoj Harmici postavljen je kip bana Josipa Jelačića. Time su vlasti htjele zahvaliti banu na predanoj borbi protiv mađarskog nacionalizma. Jelačić je bio jedna od ključnih figura 1848. i 1849. godine, a zapazio ga je čak i tada aktualni car Franjo Josip I.

Kip tada nedavno preminulog bana

Kip je izradio austrijski kipar Anton Dominik Fernkorn. Fernkorn je pri izradi posebnu pozornost obratio na Jelačićevog konja Emira. Emir je bio poklon od Mahmud-bega Bašića iz Bihaća, a u vrijeme izrade kipa konj je bio još uvijek živ, a Anton ga je i uživo posjetio i slikao.

Na njemu je ban stigao u Zagreb na svoje ustoličenje u ožujku 1848. godine. Kip namjerno prikazuje Jelačića u borbenom položaju, naglašavajući vojni aspekt njegovog banovanja. 16. prosinca 1866. kip je svečano postavljen na glavni zagrebački trg. Bilo je to samo sedam godina nakon banove smrti.

Kip bana Josipa Jelačića tijekom komunističke povijesti bio je uklonjen s glavnog trga. Vlasti su više puta napomenule kako je kip uklonjen jer nije u skladu s vrijednostima novog sustava, no to je bilo više od floskule.

Sam Marx javno je osudio Jelačića i ostatak "buržujske elite" koja guši proleterijatsku revoluciju u Budimpešti. Prema Marxu, Jelačić je bio samo konzervativna sila koja je sprečavala napredak društva.

Drugi su pak smatrali da je kip uklonjen jer je Jelačić bio bitan isključivo Hrvatima. Treba znati da su u to vrijeme zagrebačke ulice uglavnom bile nazivane po herojima iz Drugog svjetskog rata, a ne po hrvatskim srednjovjekovnim i ranonovovjekovnim ličnostima. 

Je li kip okrenut na sjever poruka Mađarima?

Kip je 1866. godine postavljen tako da gleda na sjever. Među Zagrepčanima i ostatkom Hrvatske proširio se mit kako je kip namjerno postavljen tako, kako bi Jelačićeva sablja bila uprta u Mađarsku. Međutim, razlog zašto je kip nekad postavljen da gleda na sjever nema uopće veze s Mađarima. Tako je bio okrenut jer je većina Zagrepčana živjela sjeverno od Trga pa je bilo logično da ne gledaju konju u pozadinu kad stižu iz Radićeve ili Bakačeve. 

U trenutku kada je kip vraćen 1990. godine, bio je okrenut jugu jer se situacija promijenila. Treba napomenuti da je većina Donjeg grada kakvog ga danas poznajemo izgrađena krajem 19. stoljeća, kada je postao važni dio grada s velikom koncentracijom stanovništva. Tijekom 20. stoljeća grad se nastavio rapidno razvijati, poglavito prema rijeci Savi na jugu te prema zapadu i istoku. 

Argument da kip gleda prema sjeveru kako bi gledao na Mađare dodatno nema smisla jer Jelačić po toj logici onda gleda na Sloveniju, a ne Mađarsku. Ako se ikada u budućnosti ponove sukobi Hrvatske i Mađarske do te mjere da moramo okretati lokalne kipove, onda bi kip trebalo okrenuti prema sjeveroistoku.