KLINIČKA psihologinja dr.sc. Bruna Profaca iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba objavila je upute kako se nositi s tragedijom koja se dogodila danas u Prečkom te kako pomoći djeci, učiteljima i roditeljima. Tekst prenosimo u cijelosti:

Psihološka pomoć za učenike i učitelje: Kakve bi hitne mjere trebalo poduzeti kako bi se pružila adekvatna psihološka pomoć djeci, učiteljima i roditeljima pogođenim ovim događajem?

S nevjericom i dubokim suosjećanjem pratimo i tugujemo za preminulim djetetom, svima nastradalima u  ovom događaju, s njihovim najmilijima, roditeljima i nastavnicima. Kao stručnjaci mentalnog zdravlja znamo da je sada, nakon ovako teškog traumatskog događaja, svaka podrška potrebna ne samo izravnim žrtvama, već i cijeloj zajednici.  

Ovakav događaj koji dovodi do krize svih uključenih na  različitim razinama iziskuje provođenje psihološke krizne intervencije u zajednici , psihološke pomoći i podrške  s ciljem smanjivanje znakova krize, razumijevanje aktualnih teškoća  te prevencija posttraumatskih poteškoća i kod djece i kod odraslih.

U našem sustavu postoji takav resurs i sigurna sam da su ga odgovorne osobe u školi pokrenule. Važno je pri tome da svi surađuju, kako zbog nekoordinacije sustava ne bi došlo do ponovne traumatizacije djece i svih koji su pogođeni.

Kroz takav postupak svi uključeni mogu dobiti podršku uz procjenu stručnjaka mentalnog zdravlja kome je potrebna još i dodatna psihološka pomoć, nakon postupka psihološke krizne intervencije.

Prevencija: Koje mjere mogu škole poduzeti kako bi se ovakvi događaji prevenirali u budućnosti, posebno u smislu ranog prepoznavanja problema među djecom i osiguravanja sigurnog školskog okruženja?

Pitanja Zašto?, Kako?, Zbog čega? su pitanja koja nam se nameću nakon traumatskih događaja i normalna su reakcija na ovako nenormalne i teške događaje. Osim potrebe za odgovorom, osjećaj nemoći je naša reakcija na traumatski događaj. Aktualno je važno usmjeriti se na pomoć žrtvama i koordinaciju sustava.

Pitanja prevencije su ona na koja postoje stručni i utemeljeni odgovori, i zahtijevaju također koordinaciju. Kad kažem da postoje neki odgovori kako prevenciju načiniti dostupnijom i učinkovitijom, mislim na struku koja treba postati važnija  donosiocima politika. Škola ne može sama prevenirati nasilje, škola su djeca i odrasli koji žive u društvu koje je u kontinuiranoj široj krizi. Odgovorni smo za društvo i svijet u kojem djeca odrastaju.

Podrška zajednici: Koji bi bili ključni koraci u pružanju podrške širem krugu pogođenih – od školske zajednice do lokalne zajednice?

Ovakvi događaji pogađaju sve nas. Potrebno nam je neko vrijeme za oporavak, ali ne samo vrijeme već u tom vremenu podrška bliskih ljudi, obitelji, prijatelja i dostupnost stručne pomoći koja je nedostatna… Ovakvi događaji izazivaju mnoge, prirodne i očekivane reakcije:  šok, nevjericu, tugu, bespomoćnost, tjeskobu, ljutnju, poteškoće s razumijevanjem, nemir, tjelesne reakcije…I djeca koja za događaj samo čuju bore se s različitim mislima i osjećajima jer se tragedija dogodila drugoj djeci – kao što su oni.

Mnogi će pomisliti kako su to mogli biti oni ili njima netko poznat, zato sada trebaju dodatnu podršku važnih odraslih u koje imaju povjerenje.

Razgovarajmo s djecom, ohrabrimo ih da pitaju ako imaju pitanja, pratimo reakcije svojih bližnjih, osobito djece, potražite pomoć ako je trebate. Odgovorni mediji upozoravaju o važnosti nedijeljenja  neprovjerenih i neslužbenih informacija – i kad je riječ o medijskim napisima i kad je riječ o dijeljenju informacija na društvenim mrežama i poštivanju etičkog kodeksa.

Važno je da odrasli uz to vode računa o izloženosti medijima djece, osobito društvenim mrežama. Čak i kad vam se čini da djeca ne slušaju i ne gledaju – slike su tu, pored njih. Važno je i da odrasli jednako brinu i o sebi. Uznemirena odrasla osoba je dodatni izvor stresa za dijete, zbunjuje dijete i narušava njegovu sigurnost.