Ratko Mladić nakon ulaska srpske vojske u hrvatsko selo Kijevo u kolovozu 1991.

UZ RATKA MLADIĆA, najčešće se vezuju zločini u Sarajevu i Srebrenici, ali njegov ratni i zločinački put počeo je u Hrvatskoj, točnije Dalmaciji; Kijevo, Vrlika, Šibenik, Zadar, Škabrnja, mjesta su koja će još dugo pamtiti Mladića i njegove "metode".

Kijevo - Prva etapa Mladićevog zločinačkog puta koji će završiti u Srebrenici

U lipnju 1991. pukovnik Mladić bio je na položaju načelnika štaba 9. (Kninskog) korpusa JNA. Rat u Hrvatskoj tada se nalazio pred potpunom eskalacijom, a nije slučajno da je Mladić postavljen na odgovorno mjesto u sam epicentar srpske pobune. U jedinom selu općine Knin sa hrvatskom većinom - Kijevu, hrvatske vlasti su u potpunom okruženju organizirale policijsku postaju ne bi li tako simbolično dokazale pobunjenicima da kninski kraj smatraju dijelom hrvatskog teritorija.

Krajem travnja 1991. prvi kninski milicionar Mile Martić daje ultimatum, ukoliko se policijska postaja u Kninu ne ukine, da će biti ukinuta drugim sredstvima. Pat pozicija i vatreni okršaji između policajaca i milicajaca se nastavljaju sve do 26. srpnja, kada počinje opći napad milicije tzv. SAO Krajine i JNA na Kijevo, čime je prvi put u sukobima u Hrvatskoj ostvareno operativno i neprikriveno jedinstvo kninskih pobunjenika i "narodne armije".

Po zauzimanju, mjesto je potpuno spaljeno. "Energični" pukovnik Mladić tada je imenovan zapovjednikom kninskog korpusa i već kuje planove o izbijanju na "srpsko more".

Njegove tenkovske kolone razbijene su na ulazu u Šibenik, pa nije uspio "popiti kavu" na rivi

Pobuna tijekom ljeta prerasta u otvoreni rat, a Mladić 16.9. 1991 oklopnu kolonu sa oko 50 tenkova šalje na Šibenik. Istog dana počinje napad na grad sa mora, zraka i topničkih položaja.

Šibenik je pretrpio velika razaranja civilnih ciljeva i kulturno povijesnih objekata, a nekoliko izravnih pogodaka dobila je katedrala sv. Jakova iz UNESCOVE svjetske baštine. Pri pokušaju zauzimanja Šibenika JNA je doživjela prvi veliki poraz, a Mladić je primitivno obećanje o tome da će "popiti kavu u Šibeniku", morao premjestiti sjevernije, u Zadar.

Kraj rujna i prvi tjedan u listopadu obilježavaju žestoki napadi na Zadar koji se sa tri strane nalazio u okruženju, a braniteljima grada je dodatno otežavala situaciju činjenica da je grad prostorno razvučen na petnaestak kilometara iako je imao tek 50-ak tisuća stanovnika. Bilo je vidljivo da bi zauzimanjem Zadra Hrvatska bila presječena na pola, a Srbi ostvarili izlazak na more.

"U Zadru ima 30 hiljada ustaša i sve ih treba pobiti"

Zato se Mladić svom žestinom baca na Zadar. Snage JNA iz gradskih vojarni nisu se sukladno sporazumu povukle iz grada u Benkovac, nego su se zaustavile u prigradskim naseljima Crno i Babindub. Tu se s njima spajaju snage pobunjenih Srba i svi zajedno kreću u opći pješačko-tenkovski napad na Zadar, uz jaku potporu topništva.

Srbi ulaze u grad sa sjeverne i južne strane, vode se žestoke ulične borbe, a snagama JNA i lokalnim Srbima pridružuju se i Šešeljevi "Beli orlovi". Grad se nalazi pred padom, a Šešelj i Mladić uglas poručuju: "Neka se Zadranke spreme da pozdrave srpske borce kad uđu u srpski Zadar" .

Mladić je na dan najžešćih napada na Zadar, 4. listopada odlukom predsjednika predsjedništva SFRJ unaprijeđen u čin generalmajora. Šešelj se također predbilježio za kavu na zadarskom Narodnom trgu. Do kave nije došlo, jer su Zadar uspješno obranili hrvatski vojnici, ali je zato bijesni Ratko sa brda Križ, sa kojeg su mu Zadar i Biograd na dlanu, poručio: "U Zadru ima 30 hiljada ustaša i sve ih treba pobiti".

Nakon poraza u bitkama za velike gradove na obali, Mladiću je preostalo da započne ono što će poslije u Bosni dovesti do savršenstva; masovne pokolje nad nemoćnim civilma. Na redu su bila sela zadarskog zaleđa, Ravnih Kotara. Iako mjesto koje će postati jedno od najvećih stratišta rata u Hrvatskoj nije imali nikakvo strateško značenje, a mještani su mirno propuštali konvoje vojske koji su kroz selo prolazili, Škabrnja je napadnuta u rano jutro 18. studenog.

"Ako ne nastaviš napad na Škabrnju, streljat ću te"

U napadu je sudjelovalo tridesetak tenkova, više stotina srpskih vojnika - pripadnika JNA i Srba iz okolnjih sela. Mjesto je branilo tridesetak loše opremljenih branitelja koji su uspjeli uništiti jedan tenk i kamion sa municijom, što je nakratko prekinulo napad.

Marko Miljanić, zapovjednik bataljuna ZNG u Škabrnji čuo je u podrumu u kojem se nalazio u selu preko radio veze razgovor koji su vodili Tripko Čečović, zapovjednik benkovačke brigade vojske RSK i general Mladić.

Razgovor su vodili otvoreno, ne koristeći šifre, o ćemu je Miljanić na suđenju Slobodanu Miloševiću u Haagu svjedočio: "Čečović je rekao da mu je eksplodirala rezerva municije i da ne može dalje, a Mladić mu je poručio: Čečoviću, nastavi napad, dobićeš rezervu municije. Ako se povučeš, streljaću te. To su bile točno riječi. U tome podrumu u tome momentu je bilo još 60 civila kod mene, 60 žena, staraca i slušali su svi otvoreno taj razgovor. Nije znači bilo to da se nije čulo, čulo se je sve i jasno."

Nakon što se većina branitelja uspjela povući, četnici su nekolicinu zarobljenih zvjerski mučili, tako da su ih gazili tenkovima ili na smrt pretukli. Sigurno je da brutalnost koju je iskazana u napadu na slabo branjeno selo u kojem je osim branitelja, koji su brzo prestali pružati otpor, bilo tek nekoliko stotina žena, djece i staraca, potiče iz nedvosmislene Mladićeve poruke zapovjedniku napada.

Mladićeva prijetnja zapovjedniku napada na Škabrnju kao motivacija za stravični zločin

Marko Miljanić, također na suđenju Miloševiću svjedočio je o tome kako ga je na dan napada na Škabrnju pozvao preko radio staniceoficir JNA Petar Vukmanović, koji mu je prije rata bio kolega u jugoslavenskoj vojsci: "Kad sam tražio iz Zadra preko informativnog centra pomoć, on mi je rekao: Nema ti pomoć, bolji ti je vješaj se, to ti je bolje jer ćemo te mi vješati, derati, peć džigericu na gradele. To su doslovno riječ koje mi je uputio gospodin Radmanović, moj bivši kolega", zaključio je Miljanić.

Nakon ulaska u selo uslijedio je divljački rušilački pohod u kojem su okupatori kuće i objekte u mjestu uništavali tenkovima iz neposredne udaljenosti. Civile su pod prijetnjom likvidacije natjerali da izađu iz podruma u koje su skrili, a mnogi su pritom ubijeni. Tokom dana srpski su zločinci u Škabrnji mučki ubili 85 civila, najvećim dijelom žena i staraca, a ostali su, nakon maltretiranja u Benkovcu, slijedećih dana pušteni na slobodni teritorij Hrvatske.