OTKAKO je na klupi mlade reprezentacije zamijenio Slavena Bilića, njegov "suigrač" Dražen Ladić zaista nema sreće. Prvo je ostao bez EP- praktički nakon jedne utakmice, a sve zbog stupidnog sustava kvalifikacija za plasman u Nizozemsku. Novi ciklus otvorio je prepucavanjem s čelnicima Hajduka čiji mladi igrači (navodno) izbjegavaju Ladićeva okupljanja, nastavio okršajem s tadašnjim predsjednikom prvoligaške udruge i Dinamovim direktorom Damirom Vrbanovićem, pa sa kapetanom Rijeke Anasom Sharbinijem i sve skupa začinio sustavnim zapostavljanjem igrača kao što su Tadić i Rakitić i pokojim lošim rezultatom poput ove bruke u Albaniji.

Pubertetski ispadi Dinamovog dvojca originalni su preslik odnosa koji egzistiraju u mladoj nacionalnoj vrsti, a nezadovoljstvo je uvijek dublje kada nema kontinuiteta na velikim natjecanjima. Suša traje jako dugo, jer na EP svojedobno nije otišao ni Slaven Bilić nakon poraza u dodatnim kvalifikacijama od reprezentacije ex Srbije i Crne Gore.

Poraz u Elbanasu Ladić je donekle kamuflirao pobjedom nad Azerbejdžanom u Zaprešiću, ali prvo mjesto u skupini koje donosi direktan plasman u Švedsku zasad je izgubljeno. Italija je prva sa jednakim brojem bodova, ali i utakmicom manje. Atmosfera u stožeru daleko je od idealne. A to nikako ne odgovara predsjedniku Vlatku Markoviću. El presidente potegnuo je do Tuhelja i održao polusatnu propovijed. A četiri vrijedna kandidata čekaju na najsitniji Ladićev kiks... 

Zoran Vulić

Poslije ljeta dolazi jesen, poslije jeseni zima, a poslije svakog Hajdukovog trenera - Zoran Vulić. Tako je životnu priču zakletog Hajdukovca svojedobno ispričao jedan od Hajdukovih kroničara. Čovjek koji je na Poljudu prošao put od navijača do trenera prve momčadi (i natrag) ovih je dana u mislima predsjednika Branka Grgića. Romantični ručak u restoranu Pimpinella probudio je maštu dušebrižnika, pa se špekulira da Vulić ponovo stupa na poljudsku scenu. Grgić, naravno, ne želi potvrditi ali niti demantirati da se stara ljubav ponovo rasplamsala, a njegova izjava javnosti da za Vulića u Hajduku uvijek ima mjesta, nije nikakva novost.

Nakon što je za Uskrs (po četvrti put) napustio klupu Hajduka obećano mu je mjesto šefa omladinske škole, da bi Grgić ubrzo preinačio opis Vulićevog novog radnog mjesta. Trebao je postati trener, odnosno, jedan od trenera omladinskog pogona, što je konsternirani Vulić, naravno, odbio, deklarirajući se u budućnosti isključivo kao Hajdukov navijač.

Rad s mladima velika je ljubav emotivnog Splićanina, a Bilim omladinskim pogonom već je rukovodio 2006. godine, sve dok tadašnji trener prve ekipe Luka Bonačić nije dao petama vjetra. Vulićeve trenerske karakteristike dobro su poznate, a ponešto će reći o brojke (naslov prvaka s Hajdukom koji je označio kraj petogodišnje dominacije Croatije kao i titula iz 2003/04, pripisana dežurnom vatrogascu Peri Nadovezi, koji je momčad vodio posljednja tri kola).  Neki mu zamjeraju da je preveliki ziheraš, a prišiva mu se i da nije znao odgojiti perspektivnu Hajdukovu mlađariju, u posljednje vrijeme prvenstveno Gabrića te Rukavinu. Dolazak i stagnacija šibenskog Henryja bili su pritisci s kojima se Vulić odbio nositi, a dijelom i razlog zbog kojeg je napustio klub i otvorio mjesto Ivanu Pudaru.

Rad u mladoj reprezentaciji, međutim, ne može se usporediti s pritiscima koje (teže, lakše ili nikako) podnosi (svaki) Hajdukov trener. Vulić odlično poznaje mlade hrvatske igrače jer mnogima od njih je bio trener, a u razgovoru za Index je jasno istakao svoju zainteresiranost za mjesto izbornika mlade reprezentacije.

"Apsolutno. Mislim da je čast biti selektor bilo koje kategorije, pa čak i one najmanje, a kamoli U-21. Osim toga, mlada reprezentacija je dobra skala za nekakav napredak i daljnju karijeru.", otvoren je Vulić.

"Manje-više poznajem problematiku oko mlade reprezentacije. Kad pogledate imena tih reprezentacija protiv kojih smo igrali i protiv kojih igramo, rezultati bi se mogli gledati kao neuspjeh, ali danas svatko  u svijetu zna igrati nogomet i ima solidnu reprezentaciju.", ponovio je nekadašnji reprezentativac koji je veliki trag ostavio i u Ligama petice (Nantes, Mallorca).

"Ne znam da li se mogao napraviti bolji izbor i sasvim mi je glupo pričati o Draženu Ladiću kao izborniku, iz neke moje perspektive. Draženov posao je i posao svih onih ljudi u klubovima i zato smatram da on nije isključivi krivac. Ne možete pripremiti igrača za tri dana tako da je velika odgovornost i na klubovima iz kojih igrači dolaze.", podsjetio je Vulić na potrebu većeg i kvalitetnijeg rada s mladima u bazi.

Mirko Jozić

Mirko Jozić trenersku je slavu stekao 1987. godine. U Čileu se tada održavalo Svjetsko prvenstvo mladih reprezentacija, a Jozić je u Južnu Ameriku stigao za kormilom jedne od najmoćnijih reprezentacija na svijetu - Jugoslavije. Uz igrače kao što je Zvone Boban, Robert Prosinečki, Davor Šuker i Predrag Mijatović svjetsko je zlato osvojeno, iako se tome nitko tada nije nadao. "Čileanci" su postali pojam u suvremenoj sportskoj terminologiji, velikim dijelom zaslugom upravo Mirka Jozića.

Jozić je tim pothvatom očito ostavio dobar utisak na Čileance pa je dvije godine poslije uslijedio poziv iz njihovog ponajboljeg kluba. 1989. godine Mirko Jozić zasjeo je na klupu Colo-Cola, kojeg je vodio do 1993. i ostvario fenomenalne rezultate. Posebno treba istaknuti osvajanje Copa Libertadores, čime je Jozić postao jedini trener koji je ovo prestižno natjecanje osvojio s momčadi iz Čilea.

Njegove su pothvate pratili i čelnici reprezentacije. Klupa Čilea bila je idući izazov, na nju je zasjeo nakon Svjetskog prvenstva 1994. godine; prvenstva na kojem se Čileanci nisu niti imali pravo natjecati zbog skandala koji je svoje korijene vukao još od 1989. kad su Čileanci odbili odigrati do kraja utakmicu protiv Brazila zbog navodno "nesigurnih uvjeta" iako je to bio samo nevješt izgovor. Taj im je potez donio zabranu igranja na iduća dva Svjetska prvenstva (1990. i 1989.). Jozić stoga s Čileom nije ni mogao napraviti zapaženiji rezultat, s obzirom da je u reprezentaciju upao u postkriznim godinama.

Nakon toga uslijedilo je kratko razdoblje na klupi najboljeg meksičkog kluba, Club America, a onda i povratak u Hrvatsku, točnije na klupu Hajduka, u sezoni 1995/96. U Hrvatskoj se Jozić ipak nije dugo zadržao; stigle su nove inozemne ponude. Najprije iz arapskog Al-Hilala, zatim iz argentinskog Newell's Old Boys, te lisabonski Sporting, nakon kojeg je preuzeo klupu hrvatske reprezentacije.

Jozić je reprezentativce odveo na Svjetsko prvenstvo u Japanu i Koreji, ali tamo ih je dočekao hladan tuš. Porazi od Meksika i Ekvadora izbacili su Hrvatsku iz natjecanja već u prvoj fazi, a nije pomogla ni slavna pobjeda nad Italijom, koja je "prodala" Ivicu Olića. Po povratku u Hrvatsku Jozić je ekspresno smijenjen, da bi tri godine kasnije preuzeo Dinamov omladinski pogon koji i dalje vodi.

Očito je da se radi o treneru ogromnog iskustva, koji se u Dinamu imao prilike ispraksirati u radu s mlađim naraštajima, pa bi Jozić mogao biti upravo tip stručnjaka kakav je mladoj reprezentaciji potreban u eri poslije Ladića. Veliko iskustvo rada ne samo s omladincima, već i velikim svjetskim klubovima, garancija su Jozićeve stručnosti, a ni sjećanje na zlatnu medalju u Čileu s istim uzrastom nogometaša sigurno mu ne može naškoditi pri razmatranju kandidata.

No, ova je hrvatska mlada reprezentacija u svakom pogledu izrazito specifična. Geslo "red, rad, disciplina" uz mlade se reprezentativce proteklih godina nikako ne može vezati pa im je potrebna čvrsta ruka koja će u svlačionicu uvesti stanje primjerenije jednoj nacionalnoj vrsti i pravi autoritet koji može pomiriti sve zaraćene strane. Kojih nakon Ladića među mladim reprezentativcima ima i previše. Upitno je može li se Jozić, kojem su već na Svjetskom prvenstvu 2002 zamjerali nedostatak discipline i prilagođavanje prohtjevima igrača, ispuniti ove uvjete.

Elvis Scoria

U svojoj relativno kratkoj trenerskoj karijeri u prvoj Hrvatskoj nogometnoj ligi, Elvis Scoria je ostavio veći trag od mnogih trenera koji cijeli život plove mutnim vodama hrvatskog nogometa.

Nakon kratkog razdoblja na klupi Uljanika, Scoria je preuzeo vodstvo jedne od nominalno najjačih momčadi u prvenstvu i s njom, kao rijetko tko prije i poslije njega, opravdao taj status. Rijeka je u Scorijino vrijeme s razlogom slovila kao protivnik koji lako može pomrsiti konce favoriziranim momčadima poput Dinama i Hajduka, a to je potvrđeno i osvajanjem dva uzastopna Hrvatska kupa 2005. i 2006. godine.

Ali to je bio tek početak; sezona 2006/07. Scoriji je donijela nove izazove, kojima se on pokazao više nego dorastao. Slaven Belupo je njegovim dolaskom od solidne, ali ne previše uvjerljive momčadi, postao najugodnije iznenađenje HNL-a pruživši dostojan otpor razvikanijim i bogatijim klubovima. Kao šlag na tortu došlo je još jedno finale Kupa Hrvatske, a s druge strane zagrebački Dinamo. Vjerojatno nitko te godine nije bio bliže oduzimanju trofeja od Dinama, ali momčad tada još predvođena Eduardom da Silvom i Lukom Modrićem bila je prejaka.

Scoria je pak svoj cilj sa Slavenom ispunio i već prije druge finalne utakmice Kupa i najavio da se nakon što odradi i tu posljednju obavezu seli u neke druge krajeve. Nagađalo se kako bi to mogli biti oni južniji i topliji, s obzirom da je Scoria u jeku "slučaja Pudar" bio vrlo izgledan kandidat za klupu Hajduka, ali splitska je veza ipak bila jača pa je u domovinu vraćen stari lisac Sergije Krešić.

Najperspektivniji i vjerojatno najbolji mladi hrvatski trener tako je i dalje bez angažmana, a preuzimanje mlade reprezentacije čini se kao savršena zadaća za Scoriju. Trener poznat po svojoj vrlo temperamentnoj naravi i čvrstom stavu mogao bi biti upravo karika koja hrvatskim omladincima nedostaje. Scoria je svojim dosadašnjim radom i angažmanom zasigurno pokazao kako može unijeti red u kaotičnu atmosferu i nagovijestio da je sposoban za velike stvari.

Tip trenera koji inzistira na modernom, ofenzivnom, ali čvrstom nogometu, što Scoria jest, i koji zna kako nametnuti disciplinu i svoj način rada, te natjerati igrače da ga bespogovorno slušaju zasigurno bi bio pravo rješenje za sve nedaće mlade reprezentacije.

"Naravno da se vidim u toj ulozi. Smatram da sam svojim rezultatima, sa tri finala Kupa i ostalim radom zaslužio da me se barem razmatra kao čovjeka koji bi mogao obavljati tu ulogu. Mislim da imam kvalitete potrebne za tako nešto, a funkciju izbornika mlade reprezentacije smatram izuzetno bitnom.", u svom je, otvorenom i izravnom stilu komentirao Scoria spominjanje njegovog imena u ovoj kadrovskoj križaljci.

Otkrio je da ga je zasmetalo što se već prije nije našao u izboru za klupu mlade reprezentacije: "Kada se zadnji put biralo izbornika, priznajem, da sam bio pomalo razočaran pošto se moje ime nije uopće spominjalo u kombinacijama za tu funkciju"

Kao i Vulić, Scoria drži do "trenerske sućuti" i ne želi govoriti o radu trenutnog izbornika U-21 reprezentacije: "Ne bih želio komentirati trenutačnu situaciju i rezultate mlade reprezentacije. Mislim da nije korektno da komentiram rad svog kolege. To jednostavno nije moj stil."

Marijan Vlak

Kao vratar bio je staložen, discipliniran i povučen, a takav je ostao i u trenerskom poslu. Marijan Vlak, bivši Dinamovac branio je 279 utakmica za Dinamo, a krasili su ga pravovremenost i izvanredna koncentracija.

Dinamo je po mnogome odredio i njegovu trenersku sudbinu. Osam godina radio je kao prvi asistent trenerskim garniturama Modrih i strpljivo čekao svoju priliku. Inauguracija je došla 1997. godine, pa nova tura od 1999-2002. godine.

Uzeo je naslov prvaka države 2000., te Hrvatski kup dvije godine poslije. Dinamo je vodio u Ligi prvaka i Kupu UEFA, sjećamo se i kultne pobjede od 5:0 nad ekipom Partizana. Voljeli su ga jer je momčadi dao poseban stil i istesao karakter, a posebno jer je znao iskoristiti kvalitete igrača kao što su Viduka, Marić Ladić i Šimić. Sistematični trener iskustvo je skupljao i angažmanima u Slaven Belupu te mađarskim klubovima Ferencvarošu i Fehervaru, gdje trenutno troši radni staž. I čini se, čeka prvu priliku za bijeg od financijskog kaosa i političkih igrica. U Mađarsku je sa sobom povukao i Hrvoja Braovića i zajedno su rukovodili i o omladinskom pogonu. 

Osim stručnosti, njegov adut su godine provedene u krugu reprezentacije, gdje je osam godina bio član stožera te dvije godine i trener vratara. Od 2004 godine našao se u ulozi glavnog skauta, stoga odlično poznaje događanja na sceni. I iza nje...

D.R.,P.V.,M.P.
Foto: I.L./Mape/AFP