POSLIJE svakog gola uzdignute je ruke trčao prema "severu", materinjom ekavicom služio se bolje nego očinskom kajkavštinom, a u Beogradu je normalizirao odnose 15 godina prije Tadića i Josipovića.

Povezanost nije poremetio ni rat: Robi i Beograd uvijek su se voljeli javno

Nije čudno što je Prosinečki tako omađijan gradom i klubom u kojem je proveo samo četiri godine (1987-1991) života i karijere: Većina ljudi s ove strane Drine koji su u Beogradu boravili i par dana, zadivljeno će pričati o gradu s "najboljim provodom", "neopterećenim" ljudima i najjeftinijim taksijima.

Ako Beograd tako magnetski zrači običnim smrtnicima koji dođu na vikend provod na splavima ili Dolini silikona, možemo misliti kako je tek osvojio čovjeka koji je milujući loptu poput Brazilca, zajedno s Piksijem (i još prije dolaska Deje i Darka) došao sa strane i postao temelj najjače momčad u povijesti jugoslavenskog nogometa.

U Zvezdu ga je doveo jedan od najvećih Partizanovaca

U legendu je ušla priča kako je Prosinečkog iz Dinama "potjerao Ćiro Blažević", što i nije potpuno točno. Robijev otac Đuro, koji je sve do njegovog odlaska u inozemstvo bdio nad sinovom karijerom, inzistirao je da se Robiju preda dirigentska palica na terenu. Ćiro je međutim, za to već predodredio Zvonimira Bobana, dok Prosinečkog nije potjerao, ali nije ni žalio za njim kad je 18-godišnjak žute kose otišao u Beograd. Njegovog trenera nije uspjela razuvjeriti ni bomba kojom je na Maksimiru zatresao mrežu Željezničara i rastanak je bio neminovan.

Za razliku od Ćire, tadašnji trener Zvezde Velibor Vasović, legendarni libero Partizana iz '68. (koji je do Robijeve Zvezde bio jedini jugoslavenski klub koji je igrao u finalu Kupa prvaka) i prvi stranac u povijesti Ajaxa koji je bio kapetan momčadi, shvatio je kakav mu je dar pao s neba i odmah ga gurnuo u prvu momčad. Prosinečki mu se itekako odužio.

Temeljac Zvezdine "Atomske navale" kojoj nitko nije mogao ništa

Beogradski novinari su dakako bili servis najjačeg kluba u zemlji, a u natjecanju epitetima kojima bi nakitili snagu Zvezde koja se rađala u drugoj polovici 80-ih zahvaljujući sastojcima iz Niša (Stojković, Binić), Titograda (Savićević), Skopja (Pančev) i "Iseljene Jugoslavije" (Prosinečki), posebno se isticala kovanica Atomska navala, kojoj su jedine trofeje uspjeli istrgnuti Vojvodina u prvenstvu '89. i banjolučki Borac, Partizan i Hajduk u finalima Kupa maršala Tita '88., '89. i '91. Sve ostale trofeje u posljednje četiri godine zajedničke države - tri prvenstva i jedan kup, osvojila je Zvezda.

Nasljednik Šekularca je beogradskim ulicama hodao samo u čarapama Udarnik

Poznato je kako su Robiju, osim lopte, još za vrijeme igračke karijere najbolji prijatelji bili šteka Marlbora i čašica viskija. Zbog toga je u Beogradu bio samo još obljubljeniji, jer ni tamo, kao ni ovdje, nikad nije glumio zvijezdu ni "zvezdu", niti je bio bahat ili se razmetao novcem, ali je itekako znao zaružiti još i više od "običnih" ljudi.

Zbog toga je bio savršena kombinacija, nešto poput nebahate verzije Dragoslava Šekularca, pod kojim je doživio pravi igrački procvat, jer stari šmeker je prepoznao svog legitimnog nasljednika, kako na terenu, tako i van njega. Nogometni velemajstor brazilskih performansi koji zatvara kafane, a istovremeno je fin, pristojan, pa čak i povučen. Pa kako ga Beograd ne bi volio, naročito kada je snimio reklamu, koja je do danas poprimila kultni trash status!?

Prosinečki je golovima doveo Zvezdu do finala Kupa prvaka u kojem je otvorio seriju penala

Današnji trener zagrebačke Lokomotive Ljupko Petrović ipak je došao na gotovo i momčad u kojoj je Robi imao sve ovlasti (kada je apsolutni gazda svlačionice Piksi Stojković otišao u Marseille) osvojila je Kup prvaka, kada su u tom natjecanju igrali jedino prvaci država.

Od jeseni '90. do finala u Bariju u osvit rata '91. redom su pod Prosinečkim i Zvezdom padali prvak Švicarske Grasshopers uz dva Robijeva gola u Zurichu (na istom mjestu gdje će sedam godina poslije briljirati u Kupu Uefa za Croatiju), zatim prvak Škotske Rangers, kojemu je Robi zabio u Beogradu. U četvrtfinalu je nastradao prvak DDR-a Dynamo iz Dresdena. I opet je Prosinečki poentirao.

Polufinale donosi epske okršaje protiv njemačkog prvaka Bayerna, jedinog Zvezdinog protivnika te sezone kojemu Prosinečki nije postigao pogodak, jer u finalu protiv prvaka Francuske Olympiquea je također zatresao mrežu i to kao prvi izvođač serije jedanaesteraca.

U Beogradu normalizirao odnose dok Josipović i Tadić nisu ni bili u planu

O Robijevoj obljubljenosti u Beogradu svjedoči i prijem koji je doživio u ljeto '97., kada je sa Croatijom došao na utakmicu pretkola Lige prvaka protiv Partizana, dok odnosi nisu bili ni izbliza normalizirani, a Josipović i Tadić tek likovi iz mašte. Dočekali su ga kao kralja, novinari su mu jeli iz ruke, a u Hyattu ga je došla posjetiti i njegova djevojka iz predratnog razdoblja.

Iako Robijeva igra iz današnje perspektive izgleda kao usporeni film ili izvedba najtalentiranijeg malonogometaša na veteranskom terminu prije odlaska na ćevape i pivo, nitko mu ne može sporiti žonglerske kvalitete. Prosinečki je navijačima Zvezde bio ono za što je bilo predodređen Mitar Mrkela: Fini dečko koji se na terenu pretvarao u vanzemaljca. Mrkela je ipak završio u Twenteu, a po Prosinečkog je došao osobno predsjednik Reala Ramon Mendoza.