2011. - Godina prosvjeda: Jesu li Arapsko proljeće i Occupy išta promijenili?
Foto: AFP / Time
GODINU koju ostavljamo za sobom slobodno možemo nazvati godinom prosvjeda. Rijetke su godine poput ove ponudile tako važne sociopolitičke promjene s globalnim implikacijama. Naravno, tek će s vremenom biti moguće suvislo razaznati njihove stvarne efekte i ocijeniti hoće li 2011. imati povijesnu težinu kao 1848., 1968. i 1989. , ali neke se stvari definitivno nakon nje promatraju drugačije.
Vidjeli smo dvije vrste protesta, jedne potaknute pretežno političkim motivima, a druge ekonomskim, iako su ta dva elementa u veliko mjeri zapravo nerazdvojna i nerazlučiva, baš kao i socijalni element koji im se nužno pridodaje.
Svako proljeće treba svog glasnika
Arapsko proljeće, kao možda i najvažnija priča ove godine, može se prvenstveno svrstati u prvu ladicu. Iako zapadni, "razvijeni" model demokracije svakog dana pokazuje sve više nedostataka i slabosti, čak i tako okrnjen je predstavljao nedosanjani san za mnoge nacije arapskog svijeta. Glupo bi bilo sve zemlje tog svijeta stavljati pod isti nazivnik, kao što to nije moguće učiniti ni sa zemljama "zapadnog svijeta", ali nominalno se može kazati kako su poštivanje ljudskih prava, političke, vjerske i rodne slobode, kao i pravo slobodnog izražavanja barem na papiru u arapskom svijetu bili inferiorni spram onih u razvijenim demokracijama. Godinu iza nas možemo označiti kao onu u kojoj je arapski svijet to pokušao promijeniti, a je li u tome zaista i uspio ili će se ta promjena pokazati kao suštinski kozmetička, pokazat će, kao što je već rečeno, isključivo vrijeme.
Kao i sve velike priče, i ova je trebala onu dozu neophodnog romantizma koji će funkcionirati kao njeno vezivno tkivo, onu žrtvu koja će u sebi utjeloviti težnju i borbu čitavog pokreta. Praško proljeće to je utjelovljenje žrtve našlo u studentu Janu Palachu, a Arapsko u prodavaču povrća Mohamedu Bouaziziju. Sudbina je htjela da se i jedan i drugi odluče na samospaljivanje kao ultimativni čin prkosa. Bile su potrebne 22 godine da Palachova žrtva dobije smisao, ali se iz Bouazizijevog pepela gotovo odmah poput mitskog Feniksa izdigao jedan drugačiji arapski svijet.
Revolucija koja je promašila metu
Nakon romantizacije slijede puke činjenice. Bouazizijev ultimativni čin mučeništva pokrenuo je val prosvjeda u Tunisu, takozvanu Jasmin revoluciju, koja je rezultirala svrgavanjem režima predsjednika Bena Alija, koji je "željeznom rukom" vladao 14 godina. Građani Alžira, Jordana, Egipta i Jemena odmah su prekopirali obrazac iz Tunisa - izašli su na ulice i zahtijevali promjene, pod svaku cijenu. I dok su režimi u Jordanu i Alžiru na prosvjede odgovorili "opuštanjem uzdi", egipatski režim to nije bio spreman učiniti.
A Egipat uistinu i jest ključna komponenta Arapskog proljeća. Jer da nije bilo ustrajnosti Egipćana koji su 18 dana opsjedali sad već mitski trg Tahrir (u prijevodu Trg oslobođenja), pitanje je bi li danas o Arapskom proljeću govorili kao o međunarodnom fenomenu, ili bi se sve svelo na promjenu režima u Tunisu. Odlazak Hosnija Mubaraka s vlasti, čovjeka koji je 30 godina bio simbol nezamjenjivosti, pokazao je da više nitko nije ultimativno zaštićen. Nažalost, sudbina, odnosno surova politička realnost, se grubo poigrala s Egipćanima koji upravo shvaćaju da je njihova revolucija daleko od dovršene. Čvrstu vlast jednog čovjeka koji je volio skupocjena odijela zamijenila je vladavina nekolicine ljudi u vojnim uniformama, spremnih da se služe istim mjerama kojima se služio i on kako bi zadržali vlast.
Libijo čestitamo, osvojila si novog tiranina!
Posebna priča je Libija, koja je, kada se svede račun, doživjela najdramatičnije promjene. Protest nezadovoljnika s istoka zemlje vjerojatno nikad ne bi generirao potrebnu snagu za rušenje režima da nije bilo političke, ekonomske i vojne pomoći Zapada. Ako su SAD i EU možda i ostali zatečeni previranjima u Tunisu i Egiptu, to se ne može primijeniti i na slučaj Libije, gdje su, s obzirom na okolnosti, vidjeli dugo priželjkivanu priliku za uništavanje čovjeka koji im je dugo bio tren u oku - Moamara Gadafija.
Kada su pobunjenici u ruke dobili hrpu oružja i političku potporu većine zemalja svijeta, koju je pratila i prilično nekritička blagonaklonost medija, prosvjed je brzo prešao u građanski rat, a ovaj u vojnu intervenciju NATO-a. Nakon osam mjeseci krvavih borbi, ubojstvo Gadafija, koje je postalo prvorazredna medijska senzacija, a može se reći i perverzija, označilo je svojevrsnu katarzu libijske drame. Čestitke pobunjenicima - osvojili su razrušenu zemlju, pokroviteljsko tapšanje po ramenu i budućnost pod diktatom multinacionalnih kompanija.
Prosvjedi su potresli i režime u Siriji, Bahreinu, Maroku, Iraku i Saudijskoj Arabiji. Pokoja konkretna promjena je izvojevana, ali može se zaključiti kako je "borba" još u tijeku. Najvažnija promjena je ionako ona u glavama, jer od nje sve kreće.
Prosvjed se rađa na internetu
Upravo je to osvještenje. odnosno poziv na realno sagledavanje postojećih ekonomskih i političkih struktura, bilo lajt motiv Occupy pokreta koji je preplavio svijet. I dok je Arapsko proljeće označilo buđenje naroda koji često nisu mogli realizirati ni najosnovnija politička prava, Occupy se rodio u razvijenim kapitalističkim zemljama, kao poziv na stvaranje pravednijeg društva u svijetu gdje je kapitalizam odavno izgubio ljudsko lice.
Svoje korijene Occupy ima u pokretu Indignadosa, odnosno Ogorčenih, koji su 15. svibnja počeli zauzimati trgove većih gradova u Španjolskoj. Mahom su to bili mlađi ljudi koji su ostali izgubljeni u ekonomskim previranjima španjolske svakodnevnice i postali izgubljena generacija. Svijet je ubrzo vidio kako u ovoj priči "ima nešto", te je model nenasilnog prosvjeda preslikan i u ostalim zemljama.
A onda su mladi Amerikanci udarili na samo srce kapitalističkog sistema, simbol eklatantnih nelogičnosti na kojima počiva moderni financijski sustav - Wall Street. Isprva potpuno ignoriran od strane mainstream medija, Occupy Wall Street iz dana u dan je dobivao na snazi i brojnosti. Osnovni moto "Mi predstavljamo 99 posto" bio je jednostavan, ali je slao dovoljno jaku poruku u kojoj su se mogli prepoznati svi koji misle da im sistem više uzima nego daje. Zahvaljujući internetu i društvenim mrežama, koje su ove godine jače nego ikad prije pokazale da je svijet uistinu postao globalno selo, Occupy pokret je 15. listopada kulminirao najvećim globalnim prosvjedom ikad. Gotovo da nema zemlje čiji građani tog dana nisu izašli na ulice i poručili "da je dosta".
Amerika i Engleska neće biti zemlja proleterska
Nažalost, kao i u slučaju Arapskog proljeća, pokazalo se da sistem uvijek na raspolaganju ima "više resursa" od onih koji se bune, pa je s lakoćom izdržao i ovu bitku. Uz dužno poštovanje onima koji se i dalje "bore na ulici i kampovima", činjenica jest da se pokret s vremenom razvodnio i da se većina vratila svom svakodnevnom funkcioniranju unutar sistema, a ne protiv sistema. Sjeme otpora je zasijano, ali će morati pričekati neka druga vremena da uistinu sazre.
Važnost Occupy pokreta očituje se i u činjenici da je pokazao pravo licemjerno lice zapadnih političkih establišmenta. Dok su se lideri "razvijenih demokracija" komentirajući Arapsko proljeće busali u prsa govoreći o pobjedi demokracije i težnje potlačenih naroda za slobodnim izražavanjem i političkim odlučivanjem, sasvim su drugačije reagirali kada se taj glas počeo javljati u vlastitom dvorištu. Kada policija tuče prosvjednike u Moskvi, Kairu, Teheranu i Pekingu, onda je to represija i suzbijanje političkih sloboda, a kada se to događa u Londonu i New Yorku onda je riječ o zaštiti univerzalnih vrijednosti na kojima se temelji "naš savršeni sustav". Neke stvari se, eto, ne smiju dovoditi u pitanje.
Ponekad je nasilje jedini argument vrijedan slušanja
I dok je Occupy većim dijelom bio i ostao nenasilni pokret masa koje su na "pendreke odgovarale cvijećem", bilo je i onih su se odlučili "protiv vatre boriti vatrom". Katastrofalna ekonomska situacija u Grčkoj rezultirala je gotovo svakodnevnim prosvjedima i štrajkovima, koji su ponekad znali prijeći u otvorene sukobe s policijom, kada je masa ljudi doslovno htjela rastrgati parlamentarne zastupnike koji su ih doveli u tu situaciju. Pamtimo i apokaliptične scene iz Rima 15. listopada, kada je prosvjednička povorka rušila sve pred sobom, a pošteđene nisu ostale ni crkve.
Čileanski studenti već mjesecima s policijom vode prave pravcate ratove na ulicama većih gradova. Žele besplatno studiranje. Žele da ih se ozbiljno shvati, pa makar zbog toga morali voditi rat. Slično vrijedi i za prosvjed koji je početkom kolovoza počeo u londonskom predgrađu, nakon što je policija ubila mladog crnca Marka Duggana, u ubrzo se pretvorio u nerede koji su danima tutnjali engleskim gradovima. Dok su studenti i srednja klasa razvijenih zemalja mogli suvislo i nenasilno artikulirati svoje političke želje, krajnje marginalizirani potomci imigranata u Engleskoj to nisu bili u prilici napraviti. Izgredi, pljačke i palež bili su, smatraju, jedini način da skrenu pozornost vlade i javnosti na probleme s kojim se svakodnevno suočavaju.
Narod na ulici, još uvijek na uzici
Londonski neredi najbolje su dočarali drugu stranu medalje razvijenih društava, odnosno postojanje paralelnih društava unutar njih. Društvena nejednakost koja je kao tema dugo vremena gurana pod tepih, isplivala je 2011. na površinu jače nego ikad. Bez obzira na različite lokalne okolnosti i partikularne motive, osnovno pogonsko gorivo svim je prosvjednicima ove godine bilo isto - želja za stvaranjem boljeg i pravednijeg svijeta.
Stoga i ne čudi da je ugledni časopis Time u svom tradicionalnom izboru za osobu godine odabrao upravo Prosvjednika. Onog kojem se ne zna ni ime ni nacionalnost, niti drži li visoko podignuta dva prsta kao znak mira ili šipku kao znak da je spreman ići do kraja u borbi za svoja uvjerenja. Jednostavno Prosvjednika; onog čija je borba daleko od završene jer sve upućuje na to da bi i dogodine mogao konkurirati za prestižnu naslovnicu. Svijest je probuđena, ali stvarne promjene tek treba izboriti. Jeste li spremni?
Facebook
Google