Foto: Igraliste.hr
Tekst donosimo u su radnji s portalom Igraliste.hr.

PARAOLIMPIJSKE igre u Londonu nude mnogo inspirirajućih priča, ali jedna posebno snažna dolazi upravo iz Hrvatske. Točnije iz Rijeke. Zoran Talić 21-godišnjak je iz Rijeke, bavi se atletikom i za Hrvatsku je osvojio već više od deset medalja. Jučer, primjerice, srebro na Igrama u Londonu. No da ne budemo neukusni, možda će on najbolje sam sebe opisati, kada kaže "malo sam spor u glavi", i nemam problema s tim da druge sportaše zovem normalnima. Između nas i njih nema razlike, samo su oni "normalni".

Zoran se natječe u kategoriji sportaša s intelektualnim poteškoćama, ali kao što su napisali novinari Igrališta, čiji tekst prenosimo kako biste se upoznali sa svijetom ovakvog istinskog sportaša, on je svoju intelektualnu barijeru pretvorio u prednost. Osvaja medalje u skoku u vis, skoku u dalj, trči kratke dionice i štafete.

"Zoran je bio 'problematično' dijete - nagao, zaigran, teško je održavao koncentraciju. No, kod male djece, posebno ako obitelj dobro ne funkcionira, teško je razlučiti što je glavni problem. U Zoranovoj školskoj dobi obitelj se raspala i Zoran ostaje sam s tatom i starijim bratom".

Pomajka Vesna, koju Zoran danas zove mama, o Zoranu govori s puno ljubavi.

"Zoran je zaista posebna i jedinstvena priča… Kad sam došla u obitelj, krenuo je u osnovnu školu, ali to nikako nije išlo. Nije uspijevao savladati gradivo, djeca su ga zadirkivala… Pokušala sam njegovom ocu objasniti da je škola za njega mučenje. Teško je donijeti odluku da ćeš dijete smjestiti u takozvanu 'specijalnu školu', pa se Zoran tako mučio sve do četvrtog razreda. Na kraju smo ga ipak prebacili u Centar za odgoj i obrazovanje Rijeka,tamo je pohađao školu po posebnom, prilagođenom programu. Ja već dugo ne radim, posvetila sam se samo dečkima i sve je nekako ispalo dobro. Obitelj je jako bliska, Zoran nema tajni preda mnom. Ponosna sam na njega i njegove uspjehe, djevojku… '

Trener Brkljačić dodaje: 'Vidite da je Zoran potpuno funkcionalan dečko. Danas je pun samopouzdanja, šali se na vlastiti račun… Pred njim je sjajna karijera, trenira s redovnim sportašima i odlično se uklopio među njih. Jedini vidljivi hendikep je u tome što mu škola koju je pohađao nije pružila naročitu opću kulturu. Djeca s kojom je Zoran išao u školu bila su intelektualno slabija i nezainteresiranija za školu od njega, pa su program morali prilagoditi većini.'

Ove jeseni, na zadnjem Svjetskom atletskom prvenstvu za osobe s intelektualnim teškoćama, Zoran je osvojio srebro u skoku u vis i na 100 metara te broncu u skoku u dalj. No, da ne bi mislili kako je riječ o rezultatima koje može postići svatko, Zoran bez problema na 100 metara i u skoku u dalj ulazi u finale - među osam najbolji hrvatskih 'redovnih' sportaša. Gospodin Branko Omazić iz Paraolimpijskog atletskog kluba Agram i čovjek koji je Zoranu najviše pomogao u smislu poboljšanja uvjeta za rad, toliko vjeruje u njega da kaže:

'Zoran je strašan sportski potencijal, on još puno može napredovati. Nadam se da će u Londonu na paraolimpijskim igrama osvojiti zlato u skoku u dalj, a već u Rio de Janeiru nastupiti i na olimpijskim i na paraolimpijskim igrama. Mislim da je to ostvarivo ako nastavi ovako dobro raditi s trenerom Brkljačićem. Ako može Oscar Pistorius, zašto ne bi i Zoran?'

Poruka publici: Barem nas nemojte ogovarati

Zoran ne pati od kompleksa manje vrijednosti niti od političke korektnosti. Regularne sportaše zove 'normalnima' jer je to uobičajeni izraz koji ljudi svakodnevno koriste. Kaže kako mu je glupo govoriti 'regularni' sportaši i 'sportaši s intelektualnim teškoćama'.

'Sportom sam se počeo baviti odmalena, u svemu sam bio jako dobar. Isprobao sam plivanje, nogomet, i u kick boxingu sam imao neke rezultate, ali nisam sebe vidio u tim sportovima. Neki nogometni treneri su me zvali da dođem igrati  za njih, davali su mi 50 kn po treningu… Ali, nikad me nije vuklo da bih trenirao za novce. U školi je bio jedan trener, vidio je da mi idu sportovi i kad sam imao 13 godina rekao je atletiku ćemo probati. Prvo sam trenirao s invalidima i sličnima, počeo ići na natjecanja. U atletici sam našao sebe. Branko Omazić je vidio da u meni ima potencijala, htio je da dođem živjeti u Zagreb i da nastupam za Agram jer u Rijeci mi paraolimpijci nismo imali dvoranu. Do tada sam već bio prvak Hrvatske, vratio sam se s natjecanja u Francuskoj. U Zagreb sam doselio prije godinu i pol, ljudi iz kluba su mi našli stan. Bio sam punoljetan pa sam došao sam. Branko mi je odmah našao trenera Antu Brkljačića. Trener u Rijeci nije shvaćao da s ljudima kao ja treba malo više strpljenja. Dobivam stipendiju od Grada Zagreba i paraolimpijskog odbora, a u Rijeci imam na raspolaganju dvoranu.  Sad treniram isključivo s 'normalnim' sportašima. Opet često dolazim u Rijeku na pripreme, jer su tu sada najbolji uvjeti i najbolja dvorana u koju dolaze sportaši iz cijele Hrvatske.'

"Ma isto mi je i s jednima i drugima. Kad sam prvi put došao kod trenera Brkljačića, on je rekao ljudima doći će jedan paraolimpijac trenirati s vama. Cure i dečki su me zbunjeno gledali, nisu ništa vidjeli na meni, nitko nije sa mnom puno komunicirao, dok nisu vidjeli da sam normalan, samo da neke stvari kopčam, kako bih rekao, malo teže…  Ja mogu sve, ali nekad mi treba malo više vremena, ne skužim sve odmah iz prve. Vidjeli su i da sam malo nagao, pa su onda malo bili skeptični. Onda su vidjeli da se zezam i na svoj račun i na njihov, upoznali su me i sad je sve u redu i u Zagrebu i u Rijeci. 'Normalni' sportaši i ja, mi smo u istom rangu, ne samo sportski nego i životno.

Čujem da ti je i društveni život izvan sporta dobar, a posebno kad govorimo o ljubavi…

Da, svoju djevojku upoznao sam na jednoj večeri sa društvom. Išli smo ja i dva-tri prijatelja na večeru, tamo je bila ona s mojim prijateljem. Svidjeli smo se jedno drugom, večerali i ona me pitala jel ti mogu postavit pitanje nasamo. Rekao sam zašto ne… vidjela sam te na televiziji kao sportaša, ali zanima me samo jedna stvar. Znao sam što će pitati, rekao sam slobodno reci, nemoj da te bude sram. Pitala me zašto sam ja paraolimpijac a ne normalni sportaš kao i svi ostali, objasnio sam joj da nisam u životu ni volio učit ni ići u školu i da sam završio tu školu koju sam završio ali da normalno funkcioniram kao svi normalni ljudi. Rekla je da njoj to ne smeta, razmijenili smo telefone, čuli se, znate kako to ide, kava… Ima 35 godina, fizioterapeutica je po struci. Zajedno smo godinu i pol a zadnjih mjesec dana živimo skupa i jako nam je dobro, mora biti dobro.

Ma ne volim se žaliti jer ni drugima nije bolje. Ali, kad već pitaš, mogu objasniti. Znaš, ja treniram dva puta dnevno, ujutro 2 sata i popodne 2,5-3 sata. Moja prehrana je skupa, moram jesti više i bolje nego drugi ljudi jer se trošim. A prihodi od stipendija koje imam su 3.800-4.000 kn, kako koji mjesec. Cura mi je sad nezaposlena, nas dvoje smo na mojoj jednoj plaći, a podstanari smo. U klubu mi daju koliko mogu i koliko imaju, ali nemaju više. Karte za autobus su skupe – 200 kn u jednom smjeru, a ja moram svaki tjedan u Rijeku i natrag. Za kartu nekad dobijem a nekad ne, pa mi mora uskakati obitelj, daju koliko imaju. Ako ću govoriti najiskrenije, sredstva koja dobivam nisu dovoljna za život, ali ide nekako, guram kao i svi ostali. Država bi trebala dati više za vrhunske sportaše, da imamo više barem za hranu. Ali meni je ipak najvažnije da mogu trenirati i da postižem rezultate, za sve ostalo ću se nekako snaći.

Rekao si da imaš dobrog trenera.

Je, dobar je Ante Brkljačić. Ima strpljenja, zna sa mnom. Nekad mi ide na živce, jer ja sam nekad takav da mi se ne da slušat, znam biti nagal i tvrdoglav. Recimo - na Novom Zelandu nisam slušao trenera nego sam po svome išao. Htio sam tako, da vidim hoće li po mome ispasti kako treba, a ispalo je krivo. Ne bih to ponovio više nikad! Jedanput sam se opeko, ali na greškama se uči.

Ako budeš slušao trenera i marljivo trenirao, što misliš gdje su ti granice?
Ne znam… Sad najviše radim na skoku u dalj, to nam je olimpijska disciplina. Kod nas paraolimpijci skaču oko 6,70, a u svijetu od 6,80 do 7,30. Ja već sad imam 7,04 i mogu još puno napredovati. Protiv 'normalnih' sportaša sam se natjecao samo nekoliko puta, ali mislim da mogu sve kao i oni. Ne znam točno dokle mogu, ali znam da ovo što sam dosad postigao nije kraj… Jako sam samopouzdan, imam povjerenja u sebe i svoje mogućnosti. Ma mogu ja do vrhunca!

Zamišljaš li koji put kako će izgledati tvoja budućnost?

Sport je moj život, želim trenirati i jednog dana živjeti od sporta. Ne znam detalje ali Omazić mi je objasnio da bih jednog dana mogao biti predložen za trenera i trenirati djecu. To bih volio i uvjeren sam da to mogu. Mogao bih postati vrhunski trener i trenirati i 'normalnu' i paraolimpijsku djecu, s poteškoćama u razvoju.  Sad vidim da se uz sport može stvoriti lijep život. Sjećam se kako mi je nekad bilo čudno kad su mi kao djetetu nudili novac za sport a nisam postigao nikakve rezultate. Ali mama me poučila, malo objasnila kako to ide i sad znam da se od sporta može živjeti i stvoriti obitelj.  Život mi je lijep i mislim da će takav i ostati. Dobro, nekad sam i ja tužan ali većinu vremena sam veseo, volim se šalit na svoj i tuđi račun. Velikim očima gledam budućnost, sretan sam čovjek!

Što bih želio poručiti publici, ljudima koje zanima vaš sport?

"Možda bih rekao ljudima da nas gledaju boljim očima, da nas ne ogovaraju. Ja nemam toliko problema, posebno ne s ljudima koji me poznaju, ali vidim da još uvijek ima 'ćakula'. Ima dosta ljudi koji govore 'on je invalid'. Na vijestima vide npr. Talić se vratio s natjecanja, osvojio zlato , ali vide i da piše sa poteškoćama, paraolimpijac, pa to neki ljudi bukvalno shvate. Misle on je lud i takve stvari. Rekao bih im da se prvo raspitaju šta je paraolimpijac i da nam daju malo više podrške."