Foto: Ronald Goršić / Cropix

2001. godine, dok je još Zlatko Canjuga mislio kako bi uz pomoć Zdravka Mamića u klubu mogao preživjeti posttuđmanovsko razdoblje na Maksimiru, zagrebački Dinamo udario je temelje jednoj vrlo interesantnoj praksi, koja se naslanja na drevna učenja borilačkih vještina - popusti da bi pobijedio. Ognjen Vukojević, Josip Tadić, Domagoj Vida, Dario Smoje, Danijel Hrman, Tomislav Mikulić, redom su igrači koji su se u narednim godinama iz hrvatske nogometne lige transferirali u inozemstvo, da bi se nedugo zatim skrasili u Maksimiru.

Sve je počelo s talentiranim stoperom Rijeke Darijom Smojom, koji je 1998. godine prešao u Milan za milijun eura. Uslijedile su posudbe u Monzu i Ternanu, da bi branič 2001. godine stigao u Dinamo kao slobodan igrač. Dvije godine kasnije, u ljeto 2003. Modri su željeli veznjaka Varteksa Danijela Hrmana, međutim Mamić je poludio na odštetni zahtjev u visini 700 tisuća eura. Na koncu je Varteks prodao Hrmana u ruski Spartak za traženu cifru, a svega godinu dana poslije, nakon šest odigranih utakmica u Rusiji, zagrebački klub je doveo Hrmana za svega stotinjak tisuća eura.

Unatoč interesu Dinama, u ljeto 2005. Genk doveo je mladog stopera Osijeka Tomislava Mikulića. U Belgiji je Mikulić igrao dvije godine, skupio 70-tak nastupa uz pet golova, da bi ga pola godine prije isteka ugovora Zdravko Mamić doveo na Maksimir. U gotovo isto vrijeme, Dinamo je "ostao" i bez Ognjena Vukojevića, koji je za 300-njak tisuća eura prešao iz Slaven Belupa u Lierse. Opet je izvršni dopredsjednik Modrih reagirao s vremenskim odmakom, dovevši Vukojevića u Maksimir nakon samo šest mjeseci i devet odigranih utakmica, plativši nešto više od pola milijuna eura. Mamić je na hrvatskom veznjaku masno zaradio, kada ga je u ljeto 2008. prodao u kijevski Dinamo za više od šest milijun eura.

I dalje smo u ljetu 2005., (godini kada se Zoran Mamić, između ostalog bivši igrač Bayer Leverkusena vraća u Dinamo kao igrač, a kasnije i sportski direktor). Osječani su se odrekli još jednog svog bisera Josipa Tadića, koji je kao veliki talent hrvatskog nogometa  i još veća Dinamova želja, za 400 tisuća eura prešao upravo u Bayer Leverkusen. Mamić ga je pustio na miru godinu i pol dana, gdje je ovaj uglavnom igrao za drugu momčad Apotekara, da bi ga u ljeto 2009. doveo za pola milijuna eura. Ovaj put Mamićev nos nije dobro namirisao. Nakon tri godine na Maksimiru i preko 60 utakmica u dresu Modrih, Tadić je prešao u Grenoble za 700 tisuća eura, uz zanemarivu zaradu.

Slična je priča i Domagoja Vide, koji je u srpnju 2010. prešao iz Osijeka također u Leverkusen za 2.5 milijuna eura. Vida je odigrao za Bayer svega sedam susreta, a već sljedeće ljeto bio je na Maksimiru u transferom vrijednom nešto više od milijun eura. Zdravko je ovaj put pogodio. Vida je u međuvremenu postao reprezentativac i danas vrijedi najmanje pet milijuna eura... Posljednji slučaj onaj je Zvonka Pamića, koji bi po svemu sudeći uskoro trebao postati novi igrač Dinama. Znakovito ili ne, Zvonka je u srpnju 2010. kupio Bayer Leverkusen za 600 tisuća eura. U međuvremenu je mladi veznjak bio na posudbama u Freiburgu i Duisburgu, gdje se nije proslavio, odigravši 40-tak susreta njemačke druge lige. Zvonko je danas, dvije i pol godine kasnije na pragu Maksimira.

Zašto je to tako? Zdravko Mamić već godinama trubi da hrvatski klubovi reketare Dinamo te kako napuhuju cijenu svojim igračima, očekujući da će bogati zagrebački klub platiti basnoslovne odštetne cifre. "Čim uspostavimo kontakt s nekim domaćim klubom, doživimo šok! Ljudi misle da mi u Maksimiru sadimo novac i da imamo berbu svako jutro, pa opale takve odštetne zahtjeve da glava zaboli. Jednim bi potezom željeli riješiti cijelu godinu, to je suludo i na takve ucjene sigurno nećemo pristati. Klubovi u Hrvatskoj radije će prodati strancima svog igrača za tri puta manju cijenu nego ga pustiti u Dinamo. Nisam još posložio kockice zašto je to tako", često se retorički pitao Maminjo pred novinarima...