Screenshot: Facebook

RASPRAVA o referendumskom pitanju koje potražuje građanska inicijativa "U ime obitelji" još uvijek je goruća tema u državi, što znači da je još uvijek i goruća tema na Facebooku.

A da je tomu uistinu tako potvrđuje i pismo čitateljice koje nam je stiglo na redakcijsku adresu. Prenosimo ga u cijelosti:

"ZNATE li što mi se dogodilo jutros? Previše sam spavala, što me, naravno, dodatno ulijenilo i u trenutku kad sam jedva ustala znala sam da postoji samo jedna destinacija koja će me istinski usrećiti. Bila je to kuhinja (da, da, zato su žene sretne samo u kuhinji), a u njoj kuhanje kave. Ali, budući da više nisam imala mlijeka (a svi znamo koliko je pogubno izlaziti među ljude bez da ste popili prvu jutarnju kavu), odlučila sam je učiniti pitkom dodavanjem žlice šećere. S obzirom na to da to inače ne radim, bilo je to plodno tlo da se dogodi ono što se i dogodilo: posegnula sam u sol i skoro je sve završilo pogubno za mene, da me nije u tom trenutku dotakla ruka razuma i spriječila na vrijeme. Shvatila sam što radim i moje je jutarnje buđenje moglo nastaviti svojim uobičajenim bezbrižnim tokom.

I onda sam to sve objavila na Facebooku. I to iz jednog jednostavnog razloga. Jer smatram da je ta priča daleko zanimljivija, smislenija, ozbiljnija i poučnija za moje virtualne prijatelje od još jedne bezrazložne baljezgarije ZA ili PROTIV nečega za što se borite kako ne biste trebali razmišljati o vlastitim životima. A znam da je upravo to razlog takvih ispada jer sudim po sebi: i ja sad ovo pišem da ne bih trebala razmišljati o neplaćenim računima, razgovoru s dečkom koji sam odavno trebala odraditi, razgovoru s ocem koji nikad neću odraditi. Ili da jednostavno radim nešto što će po stoti put opravdati neobrisanu prašinu i neispeglani veš.

A tako je otprilike započela i moja priča s Facebook inicijativom "U ime obitelji". Kažem "Facebook inicijativom" jer u koliko se slučajeva dogodilo da je nešto prešlo granice utočišta društvene mreže i izašlo među ljude? U koliko se slučajeva dogodilo da niškoristi skorojevići s kauča pređu na ulice i stvarno se krenu boriti za nešto u što istinski vjeruju? Ostavit ću vas da sami pobrojite te fantastične situacije jer ne bi trebalo biti teško - jednu ruku imate. Ono što tad nisam znala (jer sustavno ignoriram svaki "aktivistički" potez) jest da iza svega postoji nešto dublje, mutnije i za 500.000 veće, a sasvim slučajno nesretanje štandova za referendumsku inicijativu omogućilo mi je da punih tjedan dana živim u potpuno blaženom mraku. Na svaki novi uzrujavalački status na Facebooku naučeno i rutinski odmahivala sam rukom, na svaku novu online anketu sretno pritiskala hide, sve dok mi se s Facebooka čitava ta priča nije prebacila na posao. Doduše, niti to nije pokazatelj da se nešto ozbiljno događa, ali bilo je sasvim dovoljno da mi se pojavi na radaru.

I u tom sam trenutku po tko zna koji put shvatila očito i potvrdila teoriju iz drugog pasusa ovog teksta: među svim mojim prijateljima svoje neofašističke statuse i linkove (još jednom: i ZA i PROTIV) ne dijele oni kojih se to uistinu tiče. Ne, moji prijatelji pederi (dobila sam dozvolu za korištenje ovog izraza u njihovom kontekstu) ne pišu koliko je NEVJEROJATNO što se događa u Hrvatskoj u 21. stoljeću. I ne zgražaju se nad trenutnom situacijom. Barem ne na Facebooku. Isto kao i moji prijatelji pravi vjernici. Eventualno je netko od njih podijelio link na grupu kako bi istaknuo svoje stavove i tu priča završava. I možda ćete pomisliti da je tomu tako zato što su vrhunski mastermindovi koji su se prestali nametati u trenutku kad su shvatili da su odvukli vodu na svoj mlin i sad tiho sjede u prikrajku pletući novu mrežu i smišljajući nove labirinte u kojima će zalutati neke nove ovce te zadovoljno trljaju ruke govoreći "Mhm, mhm, come my little minions", a možda ćete shvatiti da je to stoga što svoje borbe vode negdje daleko od Facebooka i vlastito ih je iskustvo naučilo da ne valja biti isključiv niti u jednom trenutku jer u takvom generalnom i generalizirajućem stanju svijesti uvijek postoji netko tko fasuje.

Ova se bitka na javnoj razini, platformi društvenih mreža i u puku vodi među onima koji svoje bitke ne znaju birati, a na kraju ćemo još jednom završiti na onoj kojom su nas u prvi razred osnovne škole ispraćali naši djedovi i bake: 'Tko jači taj kvači'. Složiti se nećemo, stavovi su nam različiti, a što je masa kritičnija mišljenja malih ljudi gube se sve više. Pobjeđuju agresivniji, a ako sam dobro polovila i ta će pobjeda biti Pirova kad se po ne znam koji put ustanovi da uvijek postoji veća riba. U ovom slučaju Sabor ili neko EU povjerenstvo. A ono što me iznenadilo jest da na kraju na mene umirujuće djeluje činjenica da će nam sudbinu krojiti na Markovu trgu: iako sam mislila da takvo što nikad neću moći osjetiti.

I blago vama koji nemate i ne morate imati Facebook. Jer u nekom trenutku shvatite da niste u stanju s news feeda sakriti baš sve koji maltretiraju svojim nacizmom, bez obzira na to radilo se o fotografijama bolesnih neudomljenih pasa, kriminalnom glazbenom (ne)ukusu, životnim porukama ispisanim na razglednicama zbog kojih vam prestaje biti privlačna pješčana plaža u suton ili inicijativama "U ime (svake) obitelji".

Ali, ovim potonjima ipak možemo zahvaliti na jednom: sad ćemo napokon saznati što je potrebno da se promijeni Ustav. Pa još jednom shvatiti da ništa nije u našim rukama. Samo u bijesnim statusima na Facebooku. Koji će dobaciti do vašeg najudaljenijeg gastarbajterskog prijatelja da bi se i on onda mogao zgražati na situacijom u bivšoj mu i zatucanoj domovini Hrvatskoj iz koje je pobjegao glavom bez obzira. Ali zato ima Facebook".