BILA je ovo godina Predstečajnih nagodbi. Vlada Zorana Milanovića predstavila je koncept predstečajnih nagodbi kao posljednju slamku spasa koja je trebala doprinijeti oporavku posrnulog gospodarstva.  Koncept je bio jednostavan.

 

Perspektivnim tvrtkama omogućio bi se otpis dijela dugova, Dio dugova prema državi i vjerovnicima rješio bi se u ratama sljedećih nekoliko godina. Predstečajne nagodbe podrazumijevale su i očuvanje radnih mjesta, eventualno otvaranje novih i novi start za tvrtke.  

 

 

Naravno ispalo je sasvim drugačije od očekivanog. Odmah je postalo jasno da kontroverzni Slavko Linić preko svog ministarstva financija ima prevelike ovlasti u odlučivanju koga će spasiti a koga neće. Umjesto jasno određenih kriterija, Ministarstvo financija dobilo je diskrecijsko pravo odrediti hoće li nekoj tvrtki oprostiti 70, 60 ili možda 30 posto duga ili možda neće uopće opraštati ništa.

 

U početku se Ministarstvo financija krilo iza floskule da visina otpisanog duga ovisi o broju zaposlenih, no slučajevi koji su uslijedili pokazali kako ni to nije presudni kriterij već isključivo dobra ili loša volja samog Linića ili njegovih ljudi, ali i prijateljstva. 

 

S druge strane Zakon je bio prepun rupa,  kroz koje su se provlačili raznorazni tajkuni skloni aktualnoj vlasti, ali i neki snalažljivi poduzetnici upitnog morala. 

 

 

Pojavio se problem jamstava, odnosno vlasnici tvrtki prikazivali su preko bankarskih jamstava povezanih tvrtki da su zapravo oni sami sebi najveći dužnici. U počecima je to bilo bitno zbog glasova na kraju predstečajne nagodbe gdje bi vlasnici tvrtke sami odlučivali o konceptu restrukturiranja tvrtke.

 

Ninoslav Pavić koristio je jamstva da iznos osporenih tražbina ne bi prešao 25 posto jer bi se u tom slučaju Predstečajna nagodba prekinula. Tako je Pavićev EPH imao realni dug prema državi i bankama više od pola milijardi, a tvrtke kćeri mu potražuju 1,2 milijardi kuna po jamstvima. Odnosno ispada da je sam sebi bio najveći vjerovnik. 

 

Nelogičnosti je bilo mnogo, tako da nije bilo iznenađenje kada se slučaj Predstečajnih nagodbi našao na Ustavnom sudu, da je tijekom ljeta izmijenjen sam Zakon te da smo se u ovoj predstečajnoj 2013. godini upoznali sa sucem kao što je Mislav Kolakušić. 

 

 

"Predbačeno mi je da rušim zakon koji je spas gospodarstva i radnih mjesta, te da je na zakonu 10 mjeseci radilo 500 stručnjaka. Utvrditi radi li se o dobrom ili izuzetno lošem zakonu, najlakše je ako razmotrimo činjenice da ga je Vlada RH Uredbom skoro cijelog izmijenila mjesec dana nakon donošenja, te u godinu dana još 2 puta, a sada je u najavi i četvrta izmjena", rekao je sudac Kolakušić u nedavnom razgovoru za Index. 

 

Predstečajne nagodbe mnogi su poduzetnici vidjeli kao priliku za vlastiti financijski probitak iako nad njihovim tvrtkama nije "visio mač" stečaja. Naravno, bila je riječ o Linićevim prijateljima kao što je  Vladimir Minovski iz Taxi Cammea. 

 

 

Minovski je tvrdio za Index da zahtjev za predstečajnom nagodbom nije  pokrenut zato jer je to bio jedini "pojas za spašavanje" već zato jer su vidjeli kao dobru mogućnost da konsolidacijom i potrebnim restrukturiranjem dobiju "određen vjetar u leđa". Država je u predstečajnom postupku oprostila tvrtki Taxi Cammeo ogromnih 7,5 milijuna kuna, a za to vrijeme Minovski je obnovio cjelokupni vozni park. Oproštene su mu i kazne Državnog inspektorata! 

 

Porezna je uprava u predstečajnoj nagodbi za Cameo d.o.o. otpisala 50 posto duga, dok preostali iznos ide na otplatu na 60 mjeseci uz kamatnu stopu od 4,5 posto godišnje uz poček od jedne godine. Mnogi su uvjereni kako se Cammeo našao o povlaštenom položaju. 

 

 

Ninoslav Pavić također spada u red prijatelja ove vlasti. Uostalom u trenutku kada su ga banke pritisnule kao bi naplatili pola milijarde kuna duga blokada EPH računa trajala je toliko dugo koliko je Paviću trebalo da napiše na komadiću papira da želi Predstečajnu nagodbu, a Liniću da mu istu odobri. Računom EPH koji je  ukazom Porezne uprave odnosno FINA-e oslobođen odnosno deblokiran nastavilo se poslovati kao i prije blokade. Štoviše Pavić je nastavio plaćati leasing dva skupocjena Mercedesa tvrdeći da su mu nužni za poslovanje. 

 

Medijska scena u Hrvatskoj našla se u shizofrenoj situaciji. Država spašava EPH medije, Pavić se tajno nalazi s premijerom Zoranom Milanovićem u restoranu Tač, a većina medija pravi se da se zapravo ne događa ništa sporno. Za  mnoge ovo je bio konačni znak kako je Linić sa svojim Ministarstvom financija postao najmoćnija osoba u državi. Osoba koje se ostali boje. 

 

 

Index je pisao o sumnjivim predstečajnim nagodbama pa je tako niz članaka objavljen o spornim nagodbama za EPH (koji je još u tijeku) te za Cammeo, no bilo je tu i drugih. 

 

Predstečajna nagodba TOZ Penkala d.d. još je jedan primjer kako su predstečajne nagodbe sve samo ne idealno rješenje. U slučaju TOZ Penkale radi o tome da su određenoj grupi ljudi priznate sumnjive tražbine po jamstvima te im je tako osigurana prevlast u glasanju. Ministarstvo financija znalo je od prvog dana što se događa no nisu reagirali. Ostale su kaznene prijave i posao za DORH. 

 

Među tvrtkama, koje žele iskoristiti pogodnosti Predstečajne nagodbe ministra financija Slavka Linića, pojavila se i tvrtka "Fio & D ", Dragana Boljata iz Splita koja je već godinama u sporu s tvrtkom Industrogradnja zbog vlasništva nad hotelom Croatia u Dugoj Uvali. U predstečajnoj nagodbi Boljat od države traži da u cijelosti otpišu kamate, a da se glavnica isplaćuje sljedeće četiri godine uz kamatnu stopu od 4,5 posto. Zanimljiva je činjenica kako u predstečajnoj nagodbi stoji da tvrtka Fio&D misli i dalje zarađivati na Hotelu, te tako vraćati dug,  s obzirom da  se svo poslovanje ove tvrtke bazira upravo na poslovanju tog objekta. A hotel zapravo nije njihov. 

 

 

Pratili smo i predstečajnu nagodbu za Industrogradnju. Sudac Kolakušić, koji je vodio postupak smatra da se u predstečajnom postupku  dužnik nalazi u puno povoljnijoj, odnosno neravnopravnoj tržišnoj utakmici sa svojim vjerovnicima. Isto tako postavlja se i pitanje zašto bi itko u Hrvatskoj platio svoj dug kada već može pokrenuti postupak predstečajne nagodbe i otpisati većinu duga.  

 

Sudac Kolakušić vodio je i predstečajnu nagodbu Dalekovoda. 

 

"Sud je utvrdio da su povezana društva dužnika i financijske institucije u ovom postupku prijavile potraživanje u iznosu od 1.4 milijarde kuna  (46.7 posto ukupnih tražbina i glasova), a koja nisu nastala do otvaranja predstečajne nagodbe, odnosno potraživanja u iznosu od 306 milijuna kuna za koja se razlučni vjerovnici nisu odrekli prava na odvojeno namirenje", stoji u obrazloženju presude u kojem se dodaje da se na ovakav način htjelo omogućiti glasanje za restrukturiranje dužnika i kojim su trebali biti stavljeni u povoljnu poziciju u odnosu na ostale dužnike", stajalo je u presudi suca Kolakušića.  Obje presude suca Kolakušića pale su na visokom trgovačkom sudu. Zajedničko u oba obrazloženja je da je sudac Kolakušić izašao izvan svojih ovlaštenja. 

 

 

"Sud ne može drugačije odlučiti o priznavanju tražbina jer mu takva ovlast nije dana odredbama Zakona o predstečajnom postupku", stajalo je u obrazloženju Trgovačkog suda koji je srušio presudu suca Kolakušića. 

 

Iako se Linić i Milanović svim silama trude dokazati da su predstečajne nagodbe sasvim legitimne, normalne i dobrodošle za gospodarstvo Hrvatske s tim se ne slažu iz Europske komisije. Naime službeni Bruxelles suzdržao se od službene ocjene Zakona o predstečajnoj nagodbi no jasno su poručili da bi se otpis dugova nekom poduzeću mogao tretirati kao nedopuštene državne potpore u slučajevima onih tvrtki kojima je država otpisala veći iznos nego ostali privatni vjerovnici. 

 

"Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi ne može ocjenjivati generalno, nego da bi se u svakom pojedinačnom slučaju otpisa državnih dugova moralo analizirati jesu li se javne vlasti ponašale u skladu tržišnim načelima kreditiranja", tvrdi Europska komisija. 

 

 

S druge strane po podacima Ministarstva financija, dosadašnjim postupcima predstečajnih nagodbi sačuvano je više od 15 tisuća radnih mjesta, za oko 800 poduzetnika vjerovnici su prihvatili plan financijskog restrukturiranja i očekuje se sklapanje nagodbe pred nadležnim trgovačkim sudom, od čega je do sada pred tim sudovima predstečajna nagodba sklopljena u više od 200 predmeta. 

 

Štoviše Linić sada tvrtkama koje su izašle iz predstečajne nagodbe obećava povoljne kredite HBOR-a kao da nije dosta milijardi kuna koje su im oproštene. 

 

Na kraju ostaje gorak okus. Osim činjenice da su poduzetnici skloni Liniću&Milanoviću riješili veliki dio svojih financijskih problema, tu su i drugi problemi koji će se tek vidjeti u budućnosti. 

 

 

Sasvim je jasno da su ovakvim zakonom u Hrvatskoj nagrađene one tvrtke koje se nisu držale Zakona i koje nisu plaćale državi. Time je poslana jasna poruka tvrtkama koje su do sada radile uredno da to ne moraju raditi u budućnosti. Zašto bi plaćali svoje obveze na vrijeme, ako to nije radila njihova konkurencija i za to je bila nagrađena? 

 

Druga posljedica ovog Zakona koji je po svojoj štetnosti veći i od onog za Pretvorbu i privatizaciju je činjenica da Uprave koje su dovele do katastrofalnih financijskih stanja su i dalje ostale na čelu tvrtki. Što građanima vrijedi izjava Jure Radića da je njegovu karijeru i tvrtku spasio Slavko Linić. 

 

Mostograditelj Radić, čovjek kojeg već godinama muče vjetrovi, ostao je na svojoj poziciji, dugovi su mu oprošteni i sada Hrvatska može od njega očekivati poslovni uzlet, dodatna zapošljavanje i investicije? Podsjetimo kako je Radićeva tvrtka u doba HDZ-a dobivala gotovo svaki veći državni projekt, da bi se uslijed toga našla u gotovo nepremostivim problemima. 

 

 

U svakom slučaju o predstečajnim nagodbama pisat će se još godinama u rubrikama Crne kronike kroz suđenja i na gospodarstvenim stranicama razgovora s poduzetnicima kojima je država pomogla da opet propadnu.