Foto: Facebook

U PETAK 14. veljače preminuo je Darko Biljanović "Nemrešbilivit": Indexov forumaš, bloger i povremeni kolumnist, prije svega prijatelj.

Nema osobe koja je poznavala Darka, bilo virtualno, bilo u stvarnom životu, a da vam o njemu neće ispričati nešto lijepo.

Objavljujemo jednu od takvih priča o našem Biljcu.

Kad je tata i tata i mama i najbolji prijatelj, a prije svega borac

Često čitamo priče o samohranim majkama, ali vrlo, vrlo rijetko o samohranim očevima. Na samohrane očeve se gleda s istim, ako ne i većom sumnjičavošću, kao na samohrane majke i najvjerojatnije nikome ne pada na pamet koliko su se borili da dobiju svoju djecu u društvu koje još uvijek smatra da djeca pripadaju majkama čak i onda kada to za djecu uopće nije dobro. Ovo je priča jednog od njih.

Ako čitate blogove, možda ste naletjeli na blog NeMrešBilivit iza koga stoji Zagrepčanin Darko Biljanović, samohrani otac troje djece, uspješan poslovni čovjek, tata koji na Facebooku postavlja slike svoje djece na pobjedničkim postoljima, kada ih ispraća na maturalne večeri, sa zajedničkih ljetovanja i zimovanja, kazališnih predstava i koncerata,  i čovjek koji se godinama bori sa svojom bolešću vodeći se onim uputstvom Duška Radovića da roditelji koji vole svoju djecu moraju što duže da traju.

Darko je završio matematičku gimnaziju, studirao elektrotehniku, pisao pjesme, putovao, svirao gitaru, rano je počeo zarađivati novac organizirajući koncerte, dajući satove matematike i fizike, kako kaže, nije ni osjetio kad je počeo raditi i, bez obzira na sve te poslove, uvijek se mnogo družio sa ljudima.  Valjda zbog toga što je uvijek nešto radio, bio komunikativan, pozvan je da bude suvlasnik u jednoj firmi koju su osnovali njegovi prijatelji. Kao i svaki mlad čovjek nije puno razmišljao o budućnosti, nije puno planirao, jedino je želio opet kao većina mladih ljudi, da se nikada ne ukalupi u običan život koji se sastoji od kuće, posla i nedjeljnog ručka s rodbinom.

Onda sam upoznao svoju buduću bivšu ženu

Pred kraj studija upoznao sam osobu koja će mi jednoga dana postati bivša žena, zna reći Darko kad govori o periodu života koji se na trenutke pretvarao u noćnu moru. Nagovorio sam je da se vjenčamo, brak za mene nije bio bauk i odmah smo se složili da ćemo imati puno djece, ja sam želio troje, ona četvoro. Na događaje koji su se naslanjali jedan na drugi, završetak studija, brak, početak rata na jugoslovenskim prostorima, naslonio se jedan koji nije mogao da zamisli ni u najluđem snu, obolio je od Non-Hodgkin limfoma, raka limfnih žlijezda. Supruga je još uvijek studirala, imali su jednu djevojčicu, druga je bila na putu, valjalo je ozdraviti, mislio je Darko.

Uslijedile su tri godine liječenja, snalaženja za lijekove, uvjeravanja supruge koja nije imala ni trunku optimizma da će sve biti u redu, vjerovala je liječnicima koji nisu davali dobre prognoze, suočavanje s roditeljima i njihovim strahovima i za njega i za njegovu djecu ako se on ne izbori sa bolešću. Izborio se ali je za te tri godine potrošio svu ušteđevinu i prodao sve što je imao, morao je krenuti od početka. Prihoda od firme u kojoj je bio suvlasnik nije bilo jer je prijatelj, kum i partner sa kojim je radio pokupio sav novac i opremu i prestao da bude prijatelj, kum i čovjek.

Imao sam pedeset kilograma zajedno s krevetom koji je izgledao bolje od mene

Izmučen bolešću, kemoterapijama, Darko je dobio posao direktora u jednoj slovenskoj firmi i kaže da mu ni danas nije jasno kako je uspio uvjeriti ljude iz te firme da je on pravi čovjek za taj posao. Istovremeno je pomagao ženi da završi Učiteljsku akademiju u Aleksincu, nadajući se da će brže dobiti posao, ali u to vrijeme diploma Učiteljskog fakulteta u Zagrebu nije vrijedila ništa, nije mogla da se zaposli i sve je bilo na njemu.

Možda je moja greška

Sa ženom sam imao dobar odnos ali sam kasno primijetio, ili nisam htio primijetiti, da nema dovoljno strpljenja i živaca za djecu, kaže Darko kad počne događaje vraćati unazad. Djevojčice su rasle i sve više željele provoditi vrijeme sa ocem. Svuda ih je vodio sa sobom,  u kupovinu, na koncerte na kojima su imale priliku upoznati zvijezde iz bivše Jugoslavije, stare Darkove prijatelje iz vremena kada je bio organizator njihovih nastupa, vodio ih je sa sobom čak i na službena putovanja. Supruga je ponekad išla sa njima ali mnogo češće je to nije zanimalo.

San koji su imali na početku braka, da imaju najmanje troje djece, žena više nije sanjala ali je na pritisak djevojčica da žele brata popustila i tako se obitelj povećala za još jednog člana.  S njim je krenulo na bolje, Darko je dobio bolje plaćen posao, uspjeli su nostrificirati ženinu diplomu, djevojčice su krenule u školu, bolest je skoro bila zaboravljena.  Želeći svojoj djeci pružiti što više mogućnosti a pošto su stanovali van grada, Darko je dane provodio vozeći ih u školu, na treninge, ponekad po čitav dan nisu bili u kući. Istovremeno, mamin odnos sa djecom je postajao sve lošiji, bila je nezainteresirana, čangrizava, nije imala strpljenja za njih i oni su počeli primjećivati da tata sve može a mama ne, da tata ne viče i ne tuče a mama viče i ponekad tuče, da tata uvijek ima vremena čak i kada ga nema, a da ga mama nema čak i kada ga ima…

Brak se raspadao, Darko se iselio i poveo djecu sa sobom jer su željela ići s njim i tako je počeo pakao.

Sljedeće dvije godine svijet je bio okrenut naglavačke

Dotad prilično nezainteresirana za djecu, tada već bivša žena počela ih je nagovarati da o tati u centru za socijalni rad govore loše pokušavajući uvjeriti i njih i institucije da problem leži u njemu. Klevetala je muža, a djeci otvoreno prijetila da će se pobrinuti da završe u domu ako ne pristanu biti sa njom. Da se nije šalila vidjelo se onda kada je uz pomoć lažiranih mišljenja uspjela dobiti prijedlog centra za socijalni rad da djeca budu smještena u dom jer imaju užasnog oca  a s njom ne žele biti, čak je i pred sud izvela lažnu svjedokinju koja je tvrdila da je on seksualno zlostavljao svoje kćeri.

Darko je danas siguran da ga je taj stres od lažnih optužbi ponovo gurnuo u bolest, narednih šest mjeseci je bio pod kemoterapijom s prognozama koje nimalo nisu bile optimistične.

Djeca koja su to ljeto boravila kod njegove majke su ustvari ljeto provela u njegovom bolničkom apartmanu. Starija kćer tada dvanaestogodišnjakinja, je brinula o bratu i sestri i svakoga dana donosila tati ručak dolazeći sa drugog kraja grada. Ovakva situacija bi nekoga možda trgnula, ali Darkova bivša žena je uporno pokušavala djecu smjestiti u dom, sada s još jednim obrazloženjem da bolestan otac nije sposoban brinuti se o njima.

Dok su ga u bolnici održavali u životu svakodnevnim transfuzijama, Darkova odvjetnica uspjela je uz pomoć vještaka raskrinkati podmetanja njegove bivše žene, tako da je sud odbacio prijedlog centra za socijalni rad da djeca budu smještena u dom. Njemu je samo ostalo da izvuče živu glavu iz bolesti ali više nijedna terapija nije davala rezultata. Jedinu nadu je pružao lijek koji nije mogao dobiti redovnim putem, morao ga je kupiti. Uz pomoć prijatelja i firme u kojoj je radio, skupio je 17.000 eura i taj lijek je bio spas.

Poslije dvije godine podmetanja, laži, raznih "stručnih" mišljenja, mjeseci  i mjeseci bolesti, Darko je konačno uspio dobiti mišljenje ljudi koji su sagledali činjenice  i tako je svoju djecu dobio natrag. Istovremeno, nadležne službe su bile mišljenja da majci zbog dobrobiti djece, zbog svega što je radila prethodnih godina, treba uskratiti kontakt sa djecom. O eventualnom obnavljanju kontakta trebale su odlučiti nadležne službe, ali kako se ona nikada nije potrudila sa svojom djecom stupiti u kontakt i danas je na snazi prvobitna odluka.

Moja djeca su najveselija djeca na svetu

Uvijek sam im o onome što nam se događalo pričao kao o igri u kojoj smo pobijedili. Srećom, sve to nije ostavilo traga na njima, oni su danas vrijedna, uspješna, vesela djeca, neopterećena prošlošću. Prošlo je sedam godina i danas smo sigurni da nas više nijedan sud ne bi mogao razdvojiti.

Kada me pitaju kako sam uspio sa njih troje, odgovaram – lakše nego da sam bio bez njih troje

Kćeri, danas već djevojke rade naizmjenično svakodnevne poslove po kući, operu suđe, peglaju, usisavaju, sin pomaže u sitnim poslovima a Darko kuha. Kako svi troje imaju puno obaveza oko školovanja i treninga, dogodi se da se vide samo navečer.

Možda će vas iznenaditi način na koji Darko pokušava što više vremena provoditi s njima, ode do fakultetske menze ručati s kćeri, ili do škole kako bi užinao sa sinom. Ponekad ih presretne na putu od škole do treninga kako bi napravili plan za vikend, ljetovanje ili zimovanje. Često putuju, Darko je ponovo uspješan u privatnim vodama pa im to može omogućiti, i tako ljeta provode po mjesec dana u nekoj stranoj zemlji odmarajući se i otkrivajući nova mjesta i neke druge kulture. Bili su na Siciliji, u Španjolskoj i Francuskoj, u Africi, stigli su i na karneval u Veneciji, Božić su proveli u Češkoj. Vrlo često autom “dolete” do Beograda samo da bi pogledali neku kazališnu predstavu ili otišli na koncert.

Pet puta sam prošao kemoterapiju, nekoliko puta sam kretao od nule, imao sam težak razvod, ali sam od života dobio ono što je najdragocjenije, djecu i vrijeme koje provodim s njima. Većinu ružnih događaja sam zaboravio, imam svakodnevnu radost i osmjehe svoje djece, nemam vremena sjećati se ružnih stvari.

Ako na nekom koncertu, kazališnoj predstavi, na skijanju ili u šetnji vidite nasmijanu četvorku, tatu s troje djece, možda je to baš Darko, većini nas nepoznat heroj koji je pobijedio bolest a tako bolestan uspio je izboriti se za svoju djecu.

Zbog svega ovoga, starija kćer ga je nominirala za Najmuškarca. U moru tekstova koji su nosili naslov-  Moj suprug ili Moj dečko, jedan je imao naslov - Moj tata…(Objavljeno na tetka.rs)