Ilustracije, dokumenti: U Ime države

INDEX vam u suradnji s nakladnikom Jesenski i Turk, slovenskim nakladnikom Sanje i CPNS, slovenskim centrom za istraživačko novinarstvo donosi isječke iz trilogije "U ime države" Mateja Šurca i Blaža Zgaga, novinara koji su godinama istraživali trgovinu oružjem i pratili događanja tijekom balkanskih ratova. Trilogija je nastala kao rezultat analize više od 6000 službenih  dokumenata slovenske države, s kojih je bila uklonjena oznaka povjerljivosti i mnogih intervjua s akterima. U istrazi je surađivalo osam novinara iz sedam europskih zemalja. 4. lipnja u Zagrebu u sklopu Kliofesta 2014 - festivala povijesti, od 17 do 19.30 sati u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci održat će se tribina "Trgovina oružjem 1990-1995. Slovenija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska"

Četvrti dio treće knjige: "Otkriće" u mariborskoj zračnoj luci za prikrivanje trgovine oružjem

Statistika zla u Bosni i Hercegovini bila bi sigurno manja da je oružje koje je u ljeto 1993. bilo zaplijenjeno na aerodromu Maribor došlo u ruke bošnjačkim borcima.

Tako je, petnaest godina nakon »otkrića« oružja na mariborskom aerodromu, razmišljao glavni logističar Armije BiH i bliski suradnik predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića, Hasan Čengić. Da je oružje stiglo u BiH, vojni bi zapovjednici vjerojatno dio njega dali jedinicama u Sarajevu, dok bi većinu ravnomjerno raspodijelili vojnicima koji su branili teritorij od napada dobro naoružanih Srba. Naime, vojska bosanskih Srba od JNA je naslijedila oružje, tradiciju i oficire, a među njima i zapovjednika generala Ratka Mladića. Za službenu armiju jedva priznate Bosne i Hercegovine svaki je komad pješačkog oružja tada bio izuzetno dragocjen jer je neprijateljski obruč oko Sarajeva onemogućavao nabavu. Budući da su u studenom 1992. izbili sukobi između Bošnjaka i Hrvata, Armija BiH je još teže nabavljala oružje.

»U ljeto 1993., kad je izbila mariborska afera, naši vojnici u prvoj borbenoj liniji imali su na raspolaganju od tri do najviše deset metaka. Još gore je bilo s oružjem jer se na jednoj puški moralo izredati čak četiri do pet smjena boraca.« Hasan Čengić je za vrijeme rata u BiH postao dobar znalac nekih slovenskih političara, vojnih časnika i obavještajaca. Nekoliko mjeseci nakon izbijanja sukoba nazvao ga je savjetnik direktora VIS-a za unutarnju zaštitu Miro Predanič. Naime, njegovi nadređeni povjerili su mu zadaću da iz opkoljenog Sarajeva omogući izlazak Slovenaca i onih koji ispunjavaju uvjete za stjecanje slovenskog državljanstva.

»S njim sam surađivao tako dobro da mi je pomogao u organizaciji prijevoza Slovenaca iz Sarajeva. To se događalo neposredno prije izbora. Nazvao me je, koliko se sjećam, Bavčar, i upitao imam li neku vezu sa Sarajevom. Bio sam jedan od rijetkih koji je doista imao vezu. Odmah sam stupio u kontakt s Hasanom Čengićem. On se posavjetovao s ministrom unutarnjih poslova Jusufom Pušinom i načelnikom sigurnosnih službi u Sarajevu Bakirom Alispahićem. Zatim su me nazvali preko satelitskog telefona te smo se dogovorili za provedbu transporta.« Tako se približno deset mjeseci nakon prve evakuacije iz Sarajeva prisjećao Miro Predanič, koji je tada bio ovlašten od države za kontakte s Hasanom Čengićem. Vrlo dobro su surađivali u vraćanju dviju skupina Slovenaca iz opkoljene bosanske prijestolnice. Radilo se o spašavanju ljudskih života i usklađenoj humanitarnoj akciji, u koju se uključilo i slovensko Ministarstvo vanjskih poslova. Sredinom studenog 1992., tri tjedna prije izbora u Sloveniji, ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel, ministar unutarnjih poslova Igor Bavčar i savjetnik Vlade Peter Toš posjetili su opkoljeno Sarajevo. O tome su mediji opširno izvještavali, dok su obavještajci, kako nalaže njihova služba, ostali u sjeni.

»Neki dužnosnici su za transporte tih ljudi dobivali odlikovanja«, prisjećao se Predanič. Umjesto da zahvali za pomoć pri spašavanju slovenskih državljana iz sarajevskog pakla, Slovenija se pola godine kasnije okrutno poigrala sa sudbinom Bošnjaka. »Otkrićem« oružja u mariborskoj zračnoj luci oslabila je snagu branitelja neovisne, međunarodno priznate države.

Prva žrtva afere u mariborskoj zračnoj luci bio je cvijet u uredu visokog službenika Ministarstva obrane. 20. srpnja 1993. bilo je vruće i sparno. U Ministarstvu je nekoliko minuta prije podneva odjeknuo pucanj iz automatskog pištolja škorpion. Nakon zaglušujućeg praska uslijedila je tišina. Metak je pogodio u sredinu glinene posude s ukrasnim cvijetom u kutu ureda, tako da se razletjela u tisuću komada. Po cijeloj sobi bilo je mrvica zemlje i glinenih krhotina. Jože Zagožen, direktor Uprave za logistiku u Ministarstvu, i Ivan Draušbaher ukočili su od straha. U ušima im je još odzvanjalo, a čovjek u bijelom baloneru koji je pucao, sjeo je na stolicu u uredu. Unatoč prividnoj smirenosti, u grudima mu je srce divlje lupalo. Odložio je automatski pištolj na stol. Nekoliko sekundi kasnije netko je pokucao na vrata, na hodniku su se sakupili ljudi, čula se vika. U Zagoženovom uredu čovjek u bijelom baloneru ispružio je ruku preko stola i pogledao na telefon. »Jože, preuzmi. Iz sigurnosti je.« Direktor Uprave za logistiku časkom se kolebao. Nije znao da li da otvori vrata ili da priđe stolu na kojem je zvonio telefon. Zatim je ipak podigao slušalicu.

Čovjek je ustao i zadjenuo pištolj za pojas, zadovoljno se smješkajući. Draušbaher je za to vrijeme začuđeno slušao kratke odgovore uzrujanog Zagožena.
»Ništa.«
»Sigurno, n-ništa.«
»Cvijet.«
»Da, p-pogodio je cvijet.«
»Neću.«

Direktor Uprave za logistiku odložio je slušalicu. Osjećao je sve jači pritisak u glavi. Prostim okom moglo se vidjeti kucanje žile na njegovoj sljepoočici. »Je li vama sada jasno što morate učiniti?« upitao je njihov znanac, opipavši pištolj za pojasom. Zagožen je ponovo uzeo slušalicu te je gurnuo Draušbaheru u ruke.

»Bi li ti, Ivo? Znaš što moraš pitati.« Draušbaher se kolebao. Još uvijek mu nije bilo posve jasno zašto je iz Celja morao navrat-nanos dojuriti u Ministarstvo. Par sekundi kasnije, kad je s druge strane žice začuo glas znanca, postalo mu je jasnije. »Gospodine Komar, jesu li kontejneri još u Sloveniji?« Ivan Draušbaher je telefonom u prisutnosti Zagožena i naoružanog muškarca vjerojatno govorio sa Silvom Komarom, načelnikom VIS-a za mariborsko područje. Komar je kasnije to poricao pred istražnom komisijom Državnog zbora. »Iz razgovora sam razabrao kako je roba još uvijek u Sloveniji i da je osoba s druge strane žice imala popise i cijene robe, koju je bila spremna prodati Draušbaheru, odnosno njegovom poduzeću Orbis. S tom se robom namjeravalo sljedeći dan nešto poduzeti, a o prodaji su trebali biti suglasni Komarovi nadređeni«, rekao je približno četrnaest mjeseci kasnije na saslušanju u parlamentu Jože Zagožen. Dodao je kako oružje nije imalo dozvolu za uvoz i izvoz Uprave za logistiku u Ministarstvu.

»Radilo se, dakle, o nelegalnoj, crnoj trgovini, ili pak o vrhunskom tajnom državnom poslu najužeg vrha države, i to bez znanja Ministarstva obrane.« Nakon pucnja događaji u zgradi slovenskog »Pentagona« počeli su se odvijati u velikoj žurbi. Zagožen je smjesta otišao do ministra Janše te ga na hodniku izvijestio o »otkriću četrdeset kontejnera izvan područja Ministarstva«. Janša toj vijesti najprije nije vjerovao. Nekoliko sati kasnije direktor logistike i Draušbaher su mu ponovno izložili priču s Komarom i kontejnerima s oružjem. No, ministar je, prema Zagoženovom pripovijedanju, u sve to sumnjao još do sljedećeg dana, 21. srpnja, kad je dobio dodatne informacije. Zapravo se priča odvijala nešto drugačije nego što je govorio Zagožen. Janša je, naime, još 20. srpnja obavijestio direktora carinske uprave Franca Košira da se na mariborskom aerodromu nalazi određen broj kontejnera s oružjem, čiji je sadržaj bio deklariran kao humanitarna pomoć, a koji su navodno »pod neposrednom kontrolom Silva Komara«.

Cijela stvar, zajedno s pucanjem, podsjećala je na perfidnu špijunsku spletku trgovaca iz Ministarstva obrane; osjetili su, naime, da im se pružila mogućnost otkrivanja još nekog drugog koji se bavi oružjem. Time se ujedno ukazala prilika da političkim protivnicima i takmacima u poslovima s oružjem nanesu bolan udarac. Direktor carine Košir i direktor vojne tajne službe Vomo Andrej Lovšin aerodromskim su službenicima i carinicima još ujutro 21. srpnja naredili da otvore zaključano skladište na južnom dijelu aerodroma i prepile masivne brave na dvanaest kontejnera. Na jedanaest kontejnera bile su brave kineskog porijekla. »U prvih jedanaest kontejnera našli su sanduke koji se obično koriste za transport oružja i streljiva, dok je dvanaesti kontejner, na kome je brava bila slovenske proizvodnje, u svojem prednjem dijelu sadržavao humanitarnu pomoć. Iz svakog od navedenih jedanaest kontejnera uzeli su dio sanduka, otvorili ih, i u njima pronašli oružje i streljivo.«393 Kasnije su i u dvanaestom kontejneru našli sanduke s oružjem i vreće s vojnom opremom. Lovšin je o otkriću obavijestio ministra unutarnjih poslova Ivana Bizjaka, a ovaj ministra obrane Janeza Janšu. Malo više od mjesec dana nakon tog događaja službenik VIS-a Miro Predanič ispričao je kriminalistu začuđujući detalj koji su mu prenijeli tehničari civilne tajne službe. »Lovšin je noć prije otkrića oružja zajedno sa svojim najvjernijim suradnicima pokušao obaviti tajni pretres aerodromskog hangara. Međutim, nisu znali onesposobiti alarmne naprave pa su morali odustati od pokušaja.«

O intervenciji vojnih obavještajaca na aerodromu progovorili su kasnije i neki službenici Voma. Oni su potvrdili da se Lovšin, prije nego što ministar obrane javno krene u akciju službenog »otkrića« oružja, htio uvjeriti da je oružje još uvijek u hangaru. Uz njega su bili i specijalci Odjela za posebne zadatke brigade Moris.

21. srpnja prijepodne Janša je zajedno s još jednim ministrom, Ivanom Bizjakom, i vođom kriminalista Mitjom Klavorom helikopterom sletio na mariborski aerodrom. U rukama je već imao informacije o oružju, o njegovom »vlasniku« i čak o tome da bi ga on htio prodati. Oko pola dva popodne na mjesto događaja je došla prva skupina kriminalista. Područje su čuvali vojnici u uniformama i naoružani pripadnici Voma u civilnoj odjeći. Vojska je uspostavila potpun nadzor. Napetu atmosferu na aerodromu i zaoštrene odnose između vojnika i policajaca opisao je na sudskom procesu u Mariboru kriminalist Bojan Korošec. Ispričao je kako ga je pripadnik Voma, za koga je kasnije saznao da je Andrej Lovšin, izazivao, te mu htio oduzeti radiostanicu. »Lovšin je prema meni bio vrlo bezobrazan. Ponižavao me je i govorio mi da ću sljedeći dan biti smetlar.«

Kriminalisti su započeli obradu, a vojska je osiguranje prepustila policajcima. Oko pola sata kasnije stigli su istražni sudac i dežurni javni tužitelj te preuzeli vodstvo istrage. »Kako je oružje bilo otkriveno ne bih komentirao, no o otkriću oružja može se govoriti od dva popodne dalje. Tada je naš tehničar na aerodromu počeo snimati mjesto kaznenog djela«, pojasnio je Mitja Klavora.396 Istragu otkrića tog oružja kriminalisti su nazvali šifrom Bumbar. No, tada još nisu znali kako je oružje »otkriveno« s ciljem da ih se odvrati od njuškanja po Ministarstvu obrane. Tog dana u mariborskoj zračnoj luci jedan je detalj bio od velike važnosti. Uvjerivši se na licu mjesta u količinu oružja, Janša je nazvao predsjednika Vlade Janeza Drnovšeka. Pola godine kasnije taj je događaj opisao Andrej Lovšin. Na saslušanju pred Madonovom istražnom komisijom u Državnom zboru rekao je: »Mislim da su se ministar i predsjednik Vlade savjetovali oko sazivanja novinarske konferencije.«397 Još je precizniji bio šef kriminalista Klavora.

U svojoj knjizi je zapisao: »Ministar Janša je inscenirao telefonski razgovor s predsjednikom Vlade Janezom Drnovšekom te se s njim naočigled svih dogovorio za tiskovnu konferenciju. Na njoj je trebalo samo još upoznati javnost s velikim uspjehom te međunarodnoj javnosti pokazati kako se nova država uspješno bori protiv nedozvoljene trgovine oružjem.«

Nedugo nakon razgovora s Drnovšekom sve je bilo spremno za veliku predstavu. U dva popodne Janša je u prisutnosti ministra Bizjaka i direktora carine Košira započeo novinarsku konferenciju. U dramatičnom tonu ocijenio je kako se radi o jednoj od najvećih, ako ne i o najvećoj količini prokrijumčarenog oružja, koje je zadnjih desetljeća zaplijenjeno u Europi. Drama se nastavljala. Janša je vlasništvo oružja pripisao Silvu Komaru. Izjavio je kako su »proteklih dana otkriveni pokazatelji da se šef mariborskog VIS-a, nekoć izvršni sekretar Centralnog komiteta Saveza komunista Slovenije, još prije bavio takvim poslovima.«

Dodao je da je Komar to radio na svoju ruku, »jer ni direktor VIS-a Janez Sirše, ni predsjednik Vlade Janez Drnovšek nisu ništa znali o tome.

Silvo Komar je tada bio šef civilne tajne službe u Mariboru. Ujedno je bio politički blizak predsjedniku države Milanu Kučanu. Janša je »otkrićem« oružja ciljao upravo na njega, ne bi li tako oslabio njegov položaj. Politički odnosi između premijera Drnovšeka i ministra obrane bili su u to vrijeme nedorečeni i ambivalentni. Prema nekim ocjenama, Janša je podcjenjivao svog nadređenog koristeći ga za političke obračune. Drugi smatraju kako je mariborska afera odgovarala i Drnovšeku jer je naštetila Kučanovom utjecaju u slovenskom prostoru. Zato je navodno premijer u tom rivalstvu iskoristio Janšu, znajući za njegovo zaoštravanje odnosa s predsjednikom države. U svakom slučaju, Janša je morao požuriti s »otkrićem« jer su kriminalisti bili na tragu trgovcima oružjem. Samo dva dana prije mariborskog »otkrića«, negdje u ljubljanskom parku Tivoli sastala su se dvojica muškaraca. Jedan od njih bio je čovjek u baloneru.

Sljedeći dan je, naoružan automatskim pištoljem i informacijom o pripremama kriminalista za razotkrivanje trgovine oružjem, krenuo u akciju. Zagožena i Draušbahera je prisilio da od Komara saznaju što više o kontejnerima s oružjem u mariborskoj zračnoj luci. Kriminalisti su sudbonosnog 21. srpnja 1993. radili cijelo popodne i cijelu noć, sve do sljedećeg jutra. U dvanaest kontejnera otkrili su velike količine automatskih pušaka, streljiva, minobacača i ručnih bacača. Osim pješačkog oružja, našli su i veću količinu pomoćnog vojnog materijala. »Sve oružje bilo je konzervirano, pripremljeno za transport, i nije ga bilo moguće odmah upotrijebiti«, pisalo je u dvadeset i dvije stranice dugačkom izvještaju Ministarstva unutarnjih poslova o otkriću na aerodromu Maribor, sastavljenom za predsjednika Vlade Janeza Drnovšeka. Ta tvrdnja je bila u suprotnosti s Janšinim svjedočenjem na sudu da, naime, oružje nije bilo konzervirano i da ga je šef mariborskog VIS-a pokušao upotrijebiti za ostvarenje političkih ciljeva u Sloveniji.

Oružje je bilo proizvedeno u Kini, i to s ciljem prodaje na crnom tržištu jer na njemu nije bilo standardnih oznaka za identifikaciju proizvođača. U Sloveniju ga je iz Sudana dovezao transportni avion iljušin 76, registriran u Ukrajini, a za prijevoze od Kartuma do Maribora unajmila ga je mađarsko-ukrajinska kompanija Huuk. Avion s kontejnerima prvi put je sletio u mariborsku zračnu luku 20. rujna 1992. Do 29. rujna letio je još tri puta, da bi se potom vraćao u Budimpeštu. U četiri leta dovezao je sto trideset tona oružja, a 22. listopada drugi je transportni avion istog tipa doista dostavio dvadeset tona humanitarne pomoći. Kriminalisti su utvrdili kako je oružje na mariborski aerodrom pristiglo u okviru humanitarnih transporta za Bosnu i Hercegovinu, koje je organizirala međunarodna zaklada Children of Europe. Organizacija se inače bavila prijevozom hrane, odjeće i obuće, kako je bilo navedeno u dokumentima, ali je u tom slučaju njeno ime bilo zloupotrijebljeno. Dovoz oružja na aerodrom odvijao se bez njenog znanja. Jedna od najvažnijih karika u lancu ljudi koji su organizirali zračni most za BiH iz islamskih zemalja preko Maribora bio je sudanski državljanin El Fatih Ali Hassanein. Bio je jedan od osnivača Agencije za pomoć Trećem svijetu ili Third World Relief Agency (TWRA), inače utjecajan član sudanskog Nacionalnog islamskog fronta, na čelu kojega je bio Hassan Al Turabi. Nekoliko mjeseci nakon početka rata u Bosni i Hercegovini, u ljeto 1992., u Kartum je kao gost sudanske vlade stigao Osama bin Laden, koji je zbog terorizma bio protjeran iz Saudijske Arabije.

Na susretu u sudanskoj prijestolnici, kojem je prisustvovao i Ali Hassanein, bin Laden je zamolio Turabija za pomoć pri uspostavljanju kontakta u BiH. »To je, dakako, bila molba koju vodstvo bosanskih muslimana nije moglo odbiti.« Za logističku pomoć pri dovoženju, a vjerojatno i odvoženju kontejnera s oružjem iz Maribora, bio je zadužen austrijski državljanin Dieter Hoffmann. On je vodio brigu o prijevozima robe koju je kupovala TWRA. Predstavljao se kao vlasnik poduzeća Flying Tigers, preko kojeg je vršio avionske i helikopterske usluge. Hassanein je za njega vjerovao da radi za austrijsku državnu sigurnost, a vjerojatno je bio suradnik više obavještajnih službi, navodno i američke CIA-e. Hoffmann je bio u odličnim odnosima s utjecajnim političarima, između ostalog i s austrijskim ministrom vanjskih poslova Aloisom Mockom, ali i s preprodavačima oružja širom svijeta. Po informacijama iz BiH, Hoffmann je platio aerodromsku taksu u Mariboru. Kasnije je u Mađarskoj bio zatvoren zbog sumnje na špijunažu. Bošnjački izvori pretpostavljaju da je Janša mogao dobiti informacije o oružju u mariborskoj zračnoj luci i od mađarskih obavještajaca, budući da je Hoffmann bio zatvoren nekoliko mjeseci prije izbijanja afere. Iz prijave protiv Hoffmanna i Hasana Čengića može se razabrati njihov dogovor da će za »formalno pokriće nelegalnih transporta oružja koristiti humanitarne konvoje za BiH«.

Tako su u veleposlanstvu Sudana u Beču još početkom rujna 1992. dobili dokument koji potvrđuje da su sudanske humanitarne organizacije prikupile pomoć namijenjenu BiH. Sličnu su potvrdu dobili od muslimanske humanitarne organizacije Merhamet u Zagrebu, međunarodne fondacije CEF i voditelja TWRA-e u Beču, gdje je dokument potpisao Ali Hassanein.

TWRA je u austrijskoj prijestolnici djelovala na više adresa. Ta organizacija je za vrijeme rata u BiH odigrala važnu ulogu pomažući Bošnjacima. Njezin osnivač i predsjednik El Fatih Ali Hassanein završio je u Beogradu i Sarajevu medicinu, bio prijatelj i čovjek od povjerenja Alije Izetbegovića, a dobro se snalazio i u diplomatskim krugovima. Zapadne tajne službe su opazile da je važan dobavljač oružja za bosansku vladu, no istovremeno je bio osumnjičen da podupire muslimanske ekstremiste koji su dolazili iz inozemstva u BiH. U upravnom odboru TWRA-e, osim njega, sjedila su i trojica najutjecajnijih bošnjačkih političara: predsjednik države Alija Izetbegović, njegov zamjenik Ejup Ganić i ministar vanjskih poslova Haris Silajdžić. Važan član i korisnik agencije bio je i Hasan Čengić, koji je zajedno s Izetbegovićem od Hassaneina zatražio da u bečkoj banci Die Erste otvori sedam bankovnih računa. Na njih su počele stizati obilne donacije iz Saudijske Arabije, Bruneja, Pakistana i drugih islamskih država.

Zbog velikih iznosa novca koji su pristizali na spomenute račune, austrijski su organi pooštrili nadzor nad isplatama TWRA-i. Izetbegovićev krug je jamčio da je novac namijenjen isključivo za humanitarne potrebe. Unatoč tome, austrijski i njemački istražitelji još su u rujnu 1995., dakle prije potpisa Daytonskog sporazuma za BiH, počeli provjeravati djelovanje te humanitarne agencije. Međutim, nekoliko godina su manje-više tapkali u mraku.

Nekoliko godina kasnije, u bosanskim su se medijima pojavili napisi da novac za pomoć Bošnjacima nije dolazio samo preko sedam računa bečke banke, već je iz Beča preko Zagreba putovao i u kovčezima. Tako je El Fatih Ali Hassanein još na početku rata u automobilu sudanskog veleposlanstva diplomatskih registarskih oznaka svaki tjedan iz Austrije dovezao u Hrvatsku kovčeg s tri do pet milijuna dolara. Istražiteljima je tvrdio da je novac predavao »članu bosanske vlade«.»Djelovanje TWRA-e postalo je primjer zloupotrebe humanitarnih sredstava za vojne ciljeve, za potporu terorizmu i za osobno bogaćenje. Novcem te organizacije osnovana je u Sarajevu Bosanska investicijska organizacija (BIO), koju je vodio Hasan Čengić. U upravi tog poduzeća bili su okupljeni glavni političari najkonzervativnije frakcije Stranke demokratske akcije (SDA).

Neki od njih su se našli na ‘crnim listama’ američkih i drugih obavještajnih službi u svijetu, budući da predstavljaju opasnost za mir i stabilnost u BiH«, rekao je Esad Hećimović. No, još uvijek nije posve jasno kome je bio namijenjen novac iz Hassaneinovog kovčega, koliko se oružja, nekretnina i drugih stvari kupilo njime? Gotovinu je od njega dobivao i Čengić, ali nije poznato je li sav novac potrošen za kupovinu oružja. Njemački kriminalisti su u izvještaju, koji su deset godina kasnije pripremili za Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, utvrdili kako je na račune TWRA-e uplaćeno više od dvjesto milijuna dolara donacija. Samo za vrijeme rata u BiH, dakle od 1992. do 1995. godine, s računa je podignut 81 milijun dolara u gotovini. Treba se sjetiti onih dana početkom listopada 1992., kad je u Sloveniji bio predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović. Najprije je bio planiran posjet na razini Vlade, ali je navodno Izetbegović došao na Bled samo na odmor, privatno i tako da javnost za to ne bi znala. Međutim, s bosanske strane je došlo do protokolarne greške i čelnik BiH došao je u službeni posjet.

U Sloveniji je ostao pet dana. Susreo se s predsjednikom Vlade Drnovšekom i ministrima Bavčarom i Janšom, a njegov je službeni domaćin bio predsjednik Kučan.

Kasnije je Kučan ispričao kako su razgovarali i o oružju. »Izetbegović je govorio prije svega o tome da je najveći problem nedostatak streljiva. Ponovio sam naše političko stajalište da ćemo pomoći svim snagama. Ali ne možemo za njih trgovati oružjem, što ni on nije želio. Mi smo omogućili da pošiljke oružja za Bosnu putuju preko naše države, a Izetbegoviću sam posebno naglasio kako neće zloupotrebljavati humanitarne pošiljke za slanje oružja.« Hasan Čengić je tada bio član bosanske delegacije. Na dolasku ga je dočekao Miran Predanič. S Izetbegovićem i Čengićem na Bledu se susreo i El Fatih Ali Hassanein, koji je »Čengiću predao i gotovinski ček u iznosu od milijun njemačkih maraka.« Izetbegović je boravio u protokolarnoj vili Jelovica, gdje je primao uglednike svoje stranke SDA iz čitave Europe. Nastojao je zbiti njihove redove jer je među njima dolazilo do vidljivih razilaženja. Tada je na Bled neočekivano stigla i delegacija Čečena, koja se susrela s Izetbegovićem. Međutim, kako za njih očito nije znao nitko iz slovenskog političkog vrha, na pomolu je bio diplomatski skandal. Kučan je »poludio«, kako je sam rekao.

»Nije znao za njih, inače im ne bi dozvolio da dođu jer je to moglo izazvati negativne reakcije iz Rusije. Osim toga, bilo je jasno da su na susret s delegacijom BiH došli zbog preprodaje oružja.« Predsjednik je uvjeravao kako se delegacija Čečena nije sastala ni s jednim službenim predstavnikom Slovenije, iako je zamolila za prijem kod bilo koga sa slovenske strane. Bila je smještena u hotelu Kokra u sklopu Brda kod Kranja, ali ju je slovenska vlast po brzom postupku i nimalo diplomatski ispratila iz države. Posjetom čečenske delegacije bio je iznenađen i Predanič. Primijetio ju je tek nakon razgovora s Izetbegovićem; doveli su je predstavnici protokola. Godinu dana poslije rekao je kriminalistima kako je na čelu petnaesteročlane delegacije bio nitko drugi nego samozvani vođa nepriznate Republike Čečenije Džohar Dudajev. Za njega je Predanič rekao da je u bivšem Sovjetskom Savezu bio general zadužen za raketne sustave, što je bila vrlo odgovorna funkcija. Početkom listopada 1992., dakle upravo u vrijeme posjeta Dudajeva na Bledu, došlo je do novih zaoštravanja u buntovnoj i nemirnoj Čečeniji, koja je manje od godinu dana prije toga proglasila neovisnost od Sovjetskog Saveza i Ruske Federacije. Samo nekoliko dana nakon odlaska iz Slovenije, Dudajev je zbog ruskog zveckanja oružjem proglasio izvanredno stanje. Za Moskvu je postao neprijatelj broj jedan.

U travnju 1996., između dva rusko-čečenska rata, ruska ga je vojska ubila.

Otprilike deset mjeseci nakon posjeta čečenske delegacije, slovenski su se kriminalisti počeli zanimati za okolnosti i motive njezina dolaska. Saznali su da ju je ruska vlast u Moskvi neko vrijeme zadržala zbog sumnje na krijumčarenje oružja. Ministar unutarnjih poslova Ivan Bizjak tada je Ministarstvu vanjskih poslova poslao molbu za pomoć. »Budući da postoji mogućnost da je posjet čečenske delegacije povezan s oružjem koje je nađeno u zračnoj luci Maribor, molimo vas za informaciju je li to bio najavljen posjet u skladu s diplomatskom praksom, je li imala kontakt i sa slovenskim organima ili samo s predstavnicima BiH i znate li išta o zadržavanju te delegacije u Moskvi.« Nisu poznati odgovori Ministarstva vanjskih poslova.

A što se događalo s pošiljkom oružja koja je iz Sudana stigla u mariborsku zračnu luku? Aerodromski službenici su u suglasnosti s carinom premjestili dvanaest kontejnera u skladište na istočnoj strani aerodroma. Iz izvještaja Ministarstva unutarnjih poslova očigledno je kako su operativni nadzor nad njima preuzeli direktor aerodroma Bruno Kremavc i njegov pomoćnik Tomislav Špehar. Nikome nisu dozvolili pristup. Pobrinuli su se da oružje ostane skriveno od očiju nepozvanih. »Ulaz u skladište bio je moguć samo u prisutnosti direktora i njegovog pomoćnika.

Okupili su još devet pouzdanih radnika, koji su morali prema navodima direktora Kremavca, službenika VIS-a Milana Hmelaka i Zvonka Ekarta izvršavati razne poslove.« Radnici su pod budnim okom VIS-a prebojili dva velika helikoptera MI-8 i MI-26 ruske proizvodnje, koji su inače već letjeli u BiH. Staru sovjetsku ikonografiju prekrili su bijelom bojom i na nju nacrtali oznake humanitarnih organizacija: Crvenog križa i Crvenog polumjeseca. Uz usmenu suglasnost i navode VIS-a kako se radi o »strogo povjerljivoj stvari od državne važnosti«, radnici su za nekoliko centimetara snizili dva kontejnera tako da mogu ući u najveći helikopter na svijetu, MI-26. Tako je prvi zračni transporter, sada s oznakom Crvenog križa i smanjenim kontejnerom, u kojem je doista bila humanitarna pomoć, ponovno bio spreman za let u Bosnu. Dok je grdosija na svom trupu imala nadaleko vidljivu oznaku sovjetske armije, na jednom letu preko bosanskog teritorija na njega su pucali neznanci. Nakon slijetanja, pilot je, naime, primijetio rupe od metaka. Nakon što su ličioci u Mariboru prebojili njegovu vanjštinu, na njega više nitko nije pucao. Sigurno je sletio na predviđenom cilju. Na redu je bio drugi pokušaj, isto tako sa sniženim kontejnerom, koji je u prednjem dijelu bio ispunjen humanitarnom pomoći, iza koje se skrivalo oružje.

No, taj teret je zaglavio na mariborskom aerodromu. Prije toga se, naime, dogodio 21. srpnja, dan sudbonosnog »otkrića«. Tko je uistinu imao interes od skandala? Rusi, Amerikanci ili netko u Sloveniji? »Helikoptere smo unajmili od ruskih poduzeća, a i posada je bila ruska. Ti ljudi su sigurno bili u kontaktu s ruskim tajnim službama i mogli su ih bilo kada obavijestiti. Ali nisu«, odbacio je Hasan Čengić nagađanja o mogućoj ruskoj umiješanosti u »otkriće«. Helikopteri su poletjeli iz mariborske zračne luke. Smjer im je bio točno određen. Preletjeli su hrvatski teritorij, nad Jadranskim morem letjeli su do Splita te se zatim dolinom Neretve probili do srednje Bosne. Sletjeli su u Jablanici, Visokom i vjerojatno još negdje drugdje.

»Ni CIA ni druge američke obavještajne službe nisu se opterećivale time. Hrvatsku vojsku opskrbljivali su isti izvori kao i nas Bošnjake. Washington je tada imao vrlo sličnu politiku prema Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Istina je, doduše, da je za obje države koje su se našle u ratu na snazi bio embargo Ujedinjenih naroda, no SAD je za njih tražio zajedničko rješenje, pa zato nije bilo razloga da američke snage pokušaju presjeći te putove opskrbe.« Hasan Čengić je stoga uvjeren da motiv za »otkrivanje« oružja treba tražiti isključivo u Sloveniji. »Oni koji su nam to napravili, htjeli su nauditi političkoj konkurenciji. A u isto vrijeme, uvjeren sam da se akcija na mariborskom aerodromu odvijala u dogovoru s hrvatskim predsjednikom Tuđmanom. Najzadovoljniji je bio ministar obrane Gojko Šušak. Tada je, naime, Šušak u Sloveniji kupovao oružje za potrebe hrvatske vojske i HVO-a u Hercegovini, koja se već sukobljavala s Bošnjacima«, rekao je Čengić petnaest godina nakon tih događaja.