Foto: Josipa Uzelac, Privatne fotografije, Ilustracija Index

KAD sam bila mala i kada bih rasjekla koljeno ili zadobila kakvu drugu ozljedu, znali su mi reći:"Proći će kad se udaš". Tada mi je udaja djelovala vrlo upitnom, ako ništa drugo onda vrlo dalekom, pa me plašila i živcirala istovremeno ta fraza i strah ima li istine u njoj i što ću tako dugo, do eventualne udaje imati rasječeno koljeno.

Niti dan danas nije mi jasno što je utješno u toj rečenici i ima li utjehe uopće. Znači li to da je ta rana na koljenu beznačajna u odnosu na rane koje dolaze u braku ili je brak lijek za svaku ranu? Rekla bih oboje pomalo. Tako stvari ostaju u ravnoteži. Iritantnije od te fraze jest ona u režiji moje mame:" Jesam li ti rekla? A ti me nisi htjela poslušati!" Rečenica je to koju sam čula milijun puta, rečenica koja bi svaki puta kada bi mi bila rečena bacila uteg na želudac, rečenica za koju bih platila milijun samo da ju ne moram čuti. Bolnije od kakve posjekotine, bolnije od loše ocjene, bolnije od razočarenja bila je spoznaja da uskoro nakon posljedice moga djelovanja slijedi ta poznata:" Jesam li ti rekla?"

Mame kao da samo hodaju svijetom, programirane da izgovaraju samo tu jednu  jedinu rečenicu koja nas izluđuje, a istovremeno podsjeća na to da su one bile u pravu a mi u krivu. Da ih nismo poslušali i da sad moramo ispaštati zbog toga. Dijete sam mame koja ima dvije kćeri. I kao mama nalazim se u istoj situaciji. Što je to u odnosu mama i kćeri? Zašto su mame i kćeri istovremeno najbolje prijateljice i najgore neprijateljice? Zašto je odnos mama i kćeri pun ponosa i prkosa? Zašto nas živcira kada naša umanjena verzija čini isto ono što smo i mi činile? Dok klincima krčimo putove kako bi im olakšali život, istovremeno ih ostavljamo pred postavljenim preprekama kako bi naučili taj isti život.

Najbolje iskustvo je ono koje osjetiš na vlastitoj koži. I to sve mame znaju, znaju koliko je to dobro u odgoju malih ljudi ali ih ipak u većini slučajeva pokušavamo zaštititi, preuzeti na sebe sve ono loše i bolno samo da bi klinci bili i ostali zaštićeni. I na tom putu učenja života mame neprestance govore: "Jesam li ti rekla?" To pitanje/izjava/naslada/proročanstvo najviše me dovodilo do ludila u srednjoškolskim danima i onima koji su uslijedili nakon toga. Te iritantne četiri riječi bile su prisutne uvijek i u svakom periodu života. Gdje god bih se nalazila, što god bi radila ili ne radila, uvijek je sve bilo popraćeno tim pitanjem. To pitanje bilo je uzrok mnogim svađama, mnogim danima šutnje, ljutnje, inata, čak i kada bih se pokunjeno vraćala po utjehu i suosjećanje. Danas sam u ulozi one koja još uvijek sluša i one koja postavlja to pitanje.

I dok jedan dan na kavi pokušavam skinuti s kičme svoju mamu i njezino:  "Jesam li ti rekla", moja starija kćer nespretno penjući se na stolac koji se izmaknuo, udara bradom o stol. Nema krvi, zubi su svi na broju. Ali tu su krokodilske suze. Ne zbog udarca. Nego zbog moga Jesam li ti rekla.  A rekla sam milijun puta. Mogla sam se jedino nasmijati na tu situaciju. Stvari je možda najbolje prihvatiti takvima kakve jesu. A činjenica je da će se kako moja tako i sva ostala djeca "opeći" nakon što ne poslušaju mame. Ponekad će nam dokazati da su ipak oni bili u pravu a ne mi jer su jednostavno drugačiji od nas.

Naše "Jesam li ti rekla" biti će uzrok tome da se posvadimo stotinu puta ali i da se dvjesto puta pomirimo. I upravo se u našem domu događa jedna takva Jesam li ti rekla situacija. Fuj. Gadi mi se boja vlastitoga glasa.