Foto: Hina 

"I NAJBOLJI bek na svijetu ništa ne može obraniti sam. Pobijedili smo ovako jer smo radili jedan za drugoga", ponudio je Niko Kovač objašnjenje za gotovo besprijekornu pobjedu u Osijeku nakon koje se reprezentacija Hrvatske smatra izglednim sudionikom Europskog prvenstva u Francuskoj. Kada kaže "radili", izbornik "Nijemac" misli - trčali. Upravo su trka i agresija Kovačevih igrača, a ne promjena sustava igre (4-4-2), doveli do još jedne "osječke rapsodije". Razliku u kvaliteti, kada s druge strane stoji Azerbajdžan, ovdje nema potrebe apostrofirati. Uvijek serioznom Kovaču omaknuo se i sinoć osmijeh na licu: konačno ga je njegova Hrvatska podsjetila na Njemačku, iako je u pobjedi 6:0 pronašao više zamjerki nego kada je rezultatski i taktički bolno ponižen od Meksika na SP-u.

"Trebali smo zabiti još, igrači su stali nakon sat vremena i to me pomalo ljuti", objasnio je Kovač razlog blagog nezadovoljstva, zaboravljajući da se još prije mjesec dana mučio s Maltom i da mu je pobjedu u Sofiji, trećem nogometnom svijetu, donio bugarski autogol. Loewova Njemačka koju Kovač smatra profesionalnim uzorom danas se muči u kvalifikacijama, no u svojoj pravoj snazi kod 0:1 "pomela" bi tu Bugarsku s terena. Kao što je Hrvatska sinoć "pomela" Azerbajdžan, s istim igračima i istim izbornikom koji su za Hrvatsku nastupali u rujnu.

Što se promijenilo? Prije svega, pristup igrača. Nakon dugo vremena vidjeli smo da igrači razumiju i provode ono što se od njih na terenu traži. Nitko nas ne može uvjeriti da je Rakitiću ili Kovačiću u Brazilu netko zabranio da igraju dobro. Svjetski igrači, a Hrvatska u ekipi ima zavidnu količinu nogometnog "luksuza", dat će dimenziju više na svakoj poziciji. No, kao što je i Kovač zaključio nakon nekoliko seminara, potrebno je od tih igrača napraviti tim. Potrebno je da "rade" (čitaj trče), istovremeno, s loptom i bez nje, a posebno kada je izgube.

Potrebno je i to da izbornik ne prilagođava igrače taktici, već taktiku onome što ima u momčadi, no to je prva lekcija Kovačevog najdražeg predmeta, koji je odslušao kod Giovannija Trapattonija i na HNS-ovoj Akademiji. Profesori kažu da je bio omiljeni učenik koji se nikada nije izvlačio. Takvog Nike Kovača sjećam se i dok je bio igrač: priznajem mu što je nakon Turske u utrobi Ernst Happela bio jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji poraz Hrvatske nije pripisao nesreći. Zahvaljujući golemom iskustvu znao je da se Bilićevo slavlje, Pletikosino ispucavanje i Rakitićev dribling na centru pet sekundi do četvrtfinala Eura ne zovu manjak sreće. Od te večeri, unatoč sporadičnim bljeskovima, hrvatski nogomet traži formulu za povratak. Traži izbornika s iskustvom ili barem s dovoljno talenta da nadomjesti neiskustvo.

Kovačeva taktička "revolucija"

Izbornik Kovač na kredit je dobio nadareniju generaciju nego što je bila njegova 2008., ali neće biti dovoljno da je utrpa u šablonu s nekog Loewovog predavanja. Važnije je od sustava da izbornik ima sposobnost odabira pravih igrača. Nije zato smio ignorirati želju Kramarića prije Bugarske, niti Rakitiću namijeniti ulogu destruktivca (na SP-u je ofenzivac Barcelone oduzeo 21 loptu, više od bilo koga u momčadi!) Nije trebao svojim najvažnijim igračima dopustiti da presicu reprezentacije u Manausu tempiraju kako bi objavili raskid s klubom (Mandžukić), niti teatralno "ukidati" menadžere iz hotela dok Rakitić unutra potpisuje ugovor s Barcelonom.

Prije svega, nije smio lagati i dopuštati isto svojim igračima, koji su nas uoči Brazila obmanjivali pričama o preporodu i bajkovitoj atmosferi, da bi se dva tjedna kasnije naprasito oprostili od reprezentacije jer u njoj zapravo - ništa ne štima. Protiv Azerbajdžana je sinoć štimalo, manje zaslugom Kovača, a više igrača koji su odlučili odigrati utakmicu za sebe i njega.

Kovač nije napravio nikakvu revoluciju: kod kuće je, protiv 73. momčadi na svijetu, izveo momčad s dva napadača, rombom u sredini u kojem su Brozović i Kovačić (kasnije Perišić) mijenjali strane te visoko podignutim bokovima, Pranjićem i Srnom.

Mario Mandžukić, koji se u obranu vraćao do Pranjićevog kornera, u napadu je vezivao stopere i nudio prostor drugom napadaču. Mateo Kovačić do ozljede je prikazao dodatan obrambeni napredak i požrtvovnost, a Perišić koji ga je zamijenio, neutaživu želju da nastavi tamo gdje je stao u Brazilu. Pravu utakmicu, rasterećen defenzive, konačno je odigrao kapetan Darijo Srna, a od Rakitića i Modrića s pravom se uvijek očekuje i više nego su pružili u Osijeku. U kojoj god formaciji nastupali!

Dosljedan u tvrdoglavosti 

Do San Sira (16. studenog) ispisat će se taktički romani o povratku na sustav "koji Hrvatskoj prirodno leži", jer za 4-2-3-1 nema krila (osim Rebića), kao ni ofenzivnog veznjaka za deset golova po sezoni. Zaboravit će se da smo pod sustavom 4-4-2 igrali i tijekom većeg dijela izborničke karijere Igora Štimca. Baš u Osijeku protiv Walesa, u tom sustavu odigrala je Hrvatska vrsnu partiju, 19 puta zapucala u okvir gola i još desetak puta pored. No, onda se dogodila Škotska, dva puta, u istoj formaciji.

Na klasičnih 4-4-2 reprezentaciju je godinama gradio Slaven Bilić. Hrvatska je igrala vrlo dopadljivo dok nije postala prespora, a Bilić pročitan. Štimac je besciljno lutao pa se vratio Bilićevom kosturu, ali s krivim igračima, da bi praksu instant reprezentativaca nastavio je i Kovač koji je od preuzimanja momčadi isprobao nevjerojatnih 30 igrača. Pojedinaca se odrekao bez da ih je i vidio u službenoj utakmici, a samo on zna i zašto su Badelj i Sammir bili dobar izbor za SP, a danas to više nisu. Kovač bi se već za Italiju mogao vratiti "u modu" i kao sav normalan, ozbiljan svijet nogometni svijet zaigrati u sustavu 4-2-3-1. Igra s dva napadača i rombom u sredini ostat će pričuvna varijanta, jer sve i da želi izbornik do Eura teško može stvoriti poštenog defenzivnog veznog za klasičnu inačicu te formacije. To, uostalom, niti ne traži.

Hrvatska već godinama nema standardnu momčad ni sustav igre i visoka pobjeda u Osijeku neće pridonijeti rješavanju tog problema. No, dubokog smo uvjerenja da primaran Kovačev problem nije sustav igre već nedosljednost koja se, eto, ogleda i u tom segmentu.

Još su friški dojmovi Kovačeve posljednje taktičke vratolomije u ključnoj utakmici SP-a kad je startao s 4-1-4-1 i Pranjićem na mjestu defenzivnog veznog, da bi pod pritiskom "prahistorijske" 3-5-2 formacije koju Meksiko dosljedno koristi, morao potpuno mijenjati sustav. Znamo kako je završilo.

Mnogi kritičari Kovačevu će tvrdoglavost u školovanju na reprezentaciji nazvati upravo dosljednošću, no demantira ih sam izbornik koji je Rakitića ipak primaknuo golu, a odbjeglom Nikici Jelaviću se nakon Azerbajdžana između redova čak i ispričao.

"Razumijem ga. Borio se kao strašni lav na svakom treningu, iako ga je boljelo koljeno. Zauvijek će biti moj prijatelj", pomirljivo je rekao Kovač kojem su seniori u reprezentaciji bitno olakšali postupak pomlađivanja i otišli - sami.

Pojedini od njih napravili su to kukavički i nedorečeno, no i to je problem Nike Kovača od kojeg nema pravo bježati. S funkcijom izbornika prihvatio je talent, ali i sve bahatluke svojih igrača, pod pretpostavkom da ih zna i može pravilno usmjeriti.

Strog i netaktičan u odnosu s igračima, dezorijentiran u provedbi taktike te posve neosjetljiv na kritike Kovač je brzo potrošio kredit kod javnosti, ali i kod dijela igrača koji su zbog njega napustili reprezentaciju. Odgovoran je za svako iščašenje na terenu i izvan njega; nije li, uostalom, čvrsta disciplina temelj njegove nogometne filozofije, a to nije ništa drugo doli posvećenosti cilju, taktičke urednosti i timskog rada. Dužan je igračima precizno reći što od njih želi, na terenu i van njega. Nadajmo se da izbornik zna što želi. 

Građanin Europe 

Kovač je dijelom odgovoran, iako se tome najtvrdoglavije opire, i za nacionalnu ligu. Ako znamo da četiri uvjeta za uspješan nogomet uključuju čvrstu ekonomiju, rastuću populaciju, široku navijačku bazu i stalan razvoj domaće lige, što u svojoj knjizi "Soccernomics: Why England Loses, Why Spain, Germany, and Brazil Win, and Why the U.S., Japan, Australia and Even Iraq Are Destined to Become the Kings of the World’s Most Popular Sport" analizira ugledni britanski sportski novinar i antropolog Simon Kuper jasno je koja Kovač u toj priči ima svoju ulogu. Kada je preuzeo reprezentaciju SAD-a Juergen Klinsmann zahtijevao je da nadareni juniori MLS-a žive i treniraju u posebnom režimu i stalnom zajedništvu, koje bi kasnije prenosili u redove reprezentacije. 

U jednoj bitno siromašnijoj ligi, ili bolje rečeno usprkos njoj, uspio je i Andrej Kramarić, igrač kojem Kovač dobrim dijelom duguje miran kraj godine. Pojedini članovi Kovačeve vrste za prvi poziv u A reprezentaciju doznali su preko "prijatelja koji je vidio na netu". Domaći nogometni "glamur" izbornika baš i ne privlači, iako je i po nekakvom HNS-ovom Kodeksu ponašanja sportskih djelatnika dužan štititi nogomet od negativnih utjecaja i širiti entuzijazam za igrom među igračima i navijačima. No, on se od rasprava radije sklanja na sigurnu udaljenost u Salzburg. Od debakla s Meksikom održao je, ne računajući utakmice, svega nekoliko press konferencija, a u desetominutnom i dva mjeseca zakašnjelom izvješću iznesenom pred kamerama HTV izvijestio nas je da "kritike prihvaća", mahnuo i krenuo dalje. 

Kovač je građanin Europe, kada ga pitate zašto ne živi u Hrvatskoj i popise kandidata objavljuje putem weba. Na treningu i na klupi voli se smatrati Nijemcem, a dok Gradski vrt skandira "Za dom spremni" pravi se Englez. Konačno - izbornik stranac.