Foto: Hina, Index

PRIJE komentara sinoćnjih događaja ispričat ću vam kratku priču o svom prijatelju, hrvatskom branitelju.

Moj prijatelj se u obranu Hrvatske uključio još u kasno ljeto 1991. godine. Danas je lako pričati, no onda su stvari bile prilično zajebane. Vojna policija, ona JNA, uredno se šetala po  Splitu. Da mlađima malo dočaram stanje: Hrvatska je imala policiju i nešto što je izgledalo na početak vojske, naoružano otprilike da može zaustaviti oklopni transporter. U vojarnama po gradovima je uredno bila JNA, sa svojim topovima, tenkovima, u Splitu i brodovima. I imala je prilično zavidnu avijaciju.

Tko se tada prijavio u početke Zbora narodne garde, nije znao hoće li se izboriti za Hrvatsku ili će mu za par dana doma pokucati par vojnika s "belim opasačima" (vojna policija JNA) ili još gore, KOS-ovi agenti. I osvetiti se na njemu. Ili obitelji. Ili oboje.

No, moj prijatelj je krenuo braniti Hrvatsku. Puno prije većine njih. Kada se nije znalo što će biti. Par mjeseci kasnije postao je i poznat i to na način da su s razarača Split (onaj što je pucao po gradu po kojem nosi ime), radio-stanicom prozivano ime najvećih splitskih "ustaša". I kako iste čeka metak, a poneki i tromblon. I prozovu moj frenda, među njima, makar evo čovjek iz partizanske familije, a nešto i nije imao dovoljno čista krvna zrnca za pravog ustašu.

Od Splita se išlo dalje, južno bojište, nezgodno područje, frend je radio svoj posao, ponekad bi se vidjeli dok bi dobio koji slobodni dan za oprati uniformu i odmoriti se. I da, primijetio sam – u uniformi ga nikada nisam vidio osim kada je izravno došao s fronta. Kaže da toliko smrdi nakon dva tjedna terena da je ne želi ni vidjeti. Čizme mislim da ni sada ne nosi, nakon što je proveo danima po 24 sata u njima kada je bio neki četnički napad i trebalo je biti spreman za sve.

Godina je 1992. Kada se malo primirje zahuktalo, moj dragi prijatelj dobio je slobodno. Odradio je svoje za Hrvatsku. Medalja je tu, uniformu su mu ostavili (obukao je mislim još jednom za Oluje), no kada je u civilstvu došao do vrata firme – bila su zatvorena. Rat, pretvorba, problemi – posla nije bilo. Dan kasnije – na faksu gdje je studirao novi šok: prestala su mu studentska prava. To što je bio u ratu – nikoga nije briga (kasnije su branitelji dobili pravo naknadnog upisa, ali ovaj moj frend je od šoka tog dana jednostavno počeo zaobilaziti zgradu fakulteta).

Sreća po mog dragog prijatelja, u Hercegovinu su došle mirovne snage, koje su tražile prevoditelje i vozače. Engleski zna dobro, auto nije problem vozit – posla u Hrvatskoj nema, ide čovjek na ugovor. No, naravno, kako su Ujedinjeni narodi pomalo lopovska organizacija kao i svaka druga, jako dobro paze da čovjek kod njih, posebno ako nije iz zapadnih država, skupi 5 godina staža (doba kada se stječe pravo na UN-ovu mirovinu). Naravno, dobio je otkaz nakon 4,5 godina.

Čovjek koji ne priča o ratu

Prijatelj je već u kasnim tridesetima, jedan rat i jedan polurat na leđima, žena previše bolesna da može raditi – snalazi se. Radi kao prodavač – ne plate ga. Pa radi kao monter, pa ga sjebe recesija. Pa na kraju napravi pravu inovaciju – mali tehnički proizvod. Simpatičan. Koristan. No, kupci su samo firme (takav je uređaj), firme naravno traže na račun, dakle otvori obrt, plaća poreze, prireze, komoru sve…

U međuvremenu, ženi se stanje pogoršalo, umrla je u zagrebačkoj bolnici. Ostao je sam. I vidim ga, nakon par mjeseci – opet jedan posao ujutro, drugi popodne, ide na terene, svoj uređaj pokušava prodati okolo po sajmovima. Vozi staru Škodu Fabiu koja mu je ostala od supruge, onaj prvi model.

Žali se moj prijatelj na državu, na političare, na sistem, ali nikada baš nikada nije to povezivao sa svojim sudjelovanjem u ratu. Čak i o ratu malo priča, makar je puno prošao. Radi, se bori, plaća velike poreze kao i svi mi. Štoviše, u par navrata, kada je tražio posao, neki su mu predbacili i ne baš hrvatsko prezime. Bio je previše ponosan da dođe na drugi razgovor sa Spomenicom domovinskog rata i medaljama koje je dobio.

Eto, to je moj prijatelj, hrvatski branitelj. Jedan od ljudi koji su dali velik dio života da bi imali državu koju imamo. I netko tko će uvijek biti pravi čovik i branitelj i junak – za mene. I da je on bio u ovim prosvjedima – duboko bih se zamislio.

No, moj prijatelj vam ne prosvjeduje. Iz dva razloga. Spominje i on familiju vladajućima (isto je radio i kada su bili prošli vladajući), ali čovjek radi – trudi se svaki dan i za prosvjede nema vremena. Drugo, vidio sam da poštuje vlast, u smislu većine naroda. Glasa (svaki puta iziđe na izbore) i poštuje ono što narod odluči. Makar, kažem, vladajućima opet spomene rodbinu.

Ne prosvjeduju svi branitelji, pa ni većina

I onda kada mi kažu da prosvjeduju branitelji – to jednostavno nije istina. Jer moj frend je branitelj, dragovoljac, čovjek koji je za ovu zemlju puno dao i puno propatio. Nikada od nje nije ništa tražio, ali ni ne prosvjeduje. Radi, bori se, a svoj glas će nekome dati kada već izbori budu.

A sada da se vratimo na ono sinoć. Jasno je – Glogoški nije iza ovoga. Đuro Glogoški jednostavno nema ni logistike ni znanja ni iskustva za ovako složene velike akcije. On je, kao i drugi veterani u kolicima jednostavno izmanipuliran i gurnuti naprijed, pred kamere, da izgleda da policija ide napadati ljude u kolicima. Jeftina promidžba. I Glogoški će, kada ispuni svoju ulogu, biti gurnut natrag u anonimnost. On uostalom ne predstavlja čak ni sve stopostotne invalide, jer nisu svi u njegovoj udruzi, a kamoli sve koji su zdravlje izgubili u Domovinskom ratu.

I dodatno, Glogoški jako često zaboravlja jednu stvar: on jest teški invalid, koji ima pravo na svu pažnju, pomoć i ostalo što prima. Ima pravo u ime svoje udruge reći što misli. Ali politički, ako priča o vlasti, oporbi, Imunološkom zavodu ili treće – on je samo jedan od građana. Ima točno onoliko prava koliko i svako drugi. Nikakva dodatna politička prava ne daje ni sudjelovanje u ratu.

Politički, sve branitelje, svih nešto preko 500.000 ne predstavlja nitko – jer udruge veterana ne obuhvaćaju sve branitelje. Štoviše, većina branitelja nije nigdje aktivna, jer smatra da oko te svoje ratne epizode ne mora biti aktivna u nekoj udruzi – to su odradili, vratili se svom životu i bore se dalje.

Uostalom, da hoće – pa pola milijuna branitelja uredno izabere vlast koju želi. Ta identifikacija jedne stranke s braniteljskom populacijom je jednostavno – lažna. Kao što je priča "prosvjedi branitelja" nepotpuna. Prosvjeduje jedan mali broj.

Zlo željno vlasti

Iza svega ovoga, jer nismo naivci, nalazi se zlo željno vlasti. Zlo spremno izmanipulirati ljude u kolicima i poslati ih tamo gdje je jasno da će policija morati djelovati. Zlo koje je spremno dovesti do situacije usijanja, gdje može biti i krvi, jer netko će kad-tad postati previše nervozan.

Dosta je pizdarija o spontanim okupljanjima! Spontano se ni ne postavljaju šatori niti se dovlače zahodi, niti se zakupljuju autobusi. Spontano se ne pojavljuje cijela logistika koja se pojavljuje kod prosvjeda: voda, hrana, oprema za boravak…. Pa morate se dobro organizirati za piknik, a ne za skup par stotina ljudi u par dijelova grada!

Dakle, iza ovoga je netko, dobro organiziran i dobro spreman i željan vlasti, čiste nepatvorene vlasti u kojoj bi vladao strahovladom. Gdje bi koristio braniteljske udruge, gdje bi sužavao slobode medija, gdje bi se ponašao kao da je sredina 90-tih, a ne 2015. godina u kojoj je Hrvatska članica EU i NATO, a bivši neprijatelj u tako lošem stanju da bi ga zaustavilo prosječno lovačko društvo iz Dalmatinske zagore.

Šuplji zahtjevi prosvjednika

Priče o tome da se eto želi smjena ministra Matića (mislim što bi te bio da ministar nije hrvatski branitelj i zatočenik srpskih logora!) pola godine pred izbore – besmislene su. Tko želi smjenu ministra u izbornoj godini, glasa za drugu stranku. Uostalom, kada se nađe krimen ministru, ministar leti – upravo je HDZ našao nedavno ozbiljne probleme u Ministarstvu kulture i ministrica je odletjela. S pravom.

To da se prosvjeduje radi susreta s premijerom – također je glupost. Politički, to može tražiti svatko od nas, i pri tome ga premijer može i ne mora primiti. Tko se oko toga ljuti – ne mora na narednim izborima glasati za ovog premijera.

Štoviše, možda bi bilo najbolje da vođe prosvjeda lijepo istaknu svoju listu, pa da vidimo što narod kaže. Milanović ili Klemm, u prvoj izbornoj jedinici. Zašto ne? Ili je nekoga strah demokracije i stvarnog mišljenja naroda?

Ovo je previše ozbiljno za stranačka priopćenja

I na kraju – ostavite nas ovih stranačkih (SDP-HDZ) priopćenja tko je odgovoran. Možemo politički vjerovati jednima ili drugima, to ostavimo za izbore. Ovo su stvari koje trebaju istražiti državni organi i vidjeti tko organizira masovne neprijavljene prosvjede.

Želimo gospodo Vlade i DORH-a i tajnih službi – znati imenom i prezimenom tko je ta kukavička šaka jada koja ovo organizira i gura ljude u kolicima u prve redove. I želimo da ta kukavička šaka jada opako željna vlasti makar pala krv, bude identificirana i sankcionirana, sukladno Ustavu i zakonu.

A kada moj prijatelj, ovaj s početka priče, bude išao prosvjedovati, evo i mene odmah uz njega. Njemu vjerujem. Ovima "spontanima" uz logistiku dovoljnu da se snimi holivudski film A-produkcije – više ne vjerujem ni slova.