Dalibor Matanić: Ako nastavi ovim putem, Hrvatska će ostati mala skučena zemlja s visokim zidovima
Foto: Press
KAO ŠTO je već svima poznato, "Zvizdan" Dalibora Matanića, nakon brojnih pohvala struke i medija, osvojio je prošlog tjedna nagradu žirija za najbolji film programa Un Certain Regard na 68. Filmskom festivalu u Cannesu.
Radi se o velikom uspjehu, kako za Matanića, tako i za hrvatski film.
Naime, selekcija Un Certain Regard jedan je od dva dijela službenog natjecateljskog programa festivala, usmjerena otkrivanju novih redateljskih poetika i estetika. Film je na festivalu premijerno prikazan 17. svibnja, kao jedini hrvatski predstavnik u konkurenciji u Cannesu od hrvatske neovisnosti.
Stoga, nakon što su se dojmovi slegli, odlučili smo popričati s Matanićem o dojmovima iz Cannesa, planovima, značaju nagrade za hrvatsku kinematografiju, ali i tome što od njega možemo očekivati u budućnosti.
Uspjeh u Cannesu je tu i radi se ogromnom uspjehu, kako za tebe tako i za hrvatski film. Kako na sve gledaš s ovim malim odmakom?
Tzv. "najobičniji ljudi" na cesti prilaze, čestitaju i vesele se zajedno s nama. To je divan osjećaj kad vidiš Hrvate u nekoj normalnoj pozitivnoj energiji što je jako potrebno u današnjim danima.
Aktualnost jako prati film što je dobro za njega, ali ne i za našu svakodnevicu.
Film upravo govori o izdizanju nad nataloženom povijesnim muljem, nad svim netolerancijama, hejtanjima, frustracijama, podjelama i osudi onih "drugačijih" i tu je njegova snaga koju je prepoznao svijet. Istovremeno je i smiješno i tužno gledati ljude koji žive takvim negativnim kodom, koji se vole držati zajedno u svom ustrašenom frustriranom stadu i ne mogu se snaći oko ovakvog uspjeha. Pokušavaju krajnje nebulozno analizirati ovaj domet jer po njima nitko iz Hrvatske ne smije uspjeti niti izdignuti glavu iz tog bijednog malog stada, time ne samo da ispadaju neznalice već i postaju upravo tema samog filma.
Gotovo je sad, Hrvatska se samim uvrštenjem u službenu selekciju Cannesa digla na nivo 2, a nagrada slobodno možemo reći, zbilja ima povijesnu važnost. Paučina je maknuta nakon 34 godine, reflektori su obasjali ove krajeve i sad više nitko nema prava reći da hrvatski film nije uspješan. Zato su divni ovi normalni ljudi po ulicama koji imaju potrebu slaviti s nama, kao da osjećaju da je ovo trijumf ljubavi i rada nad frustracijom i neznanjem.
Što ova nagrada znači za tebe?
Ovo je pravi ulazak u A ligu što znači najintenzivniji fokus na ovaj i na sve buduće projekte. Najveći kompliment mi je što su u Cannesu bili autori čijim se filmovima divim kao što su Weerasethakul, Mendoza, Sorrentino, Porumboiu, Van Sant, a ljudi su po ulicama pričali i izdvajali naš film. Francuzi su pisali o pravom umjetničkom i emocionalnom šoku koji je izazvao "Zvizdan" nakon prve projekcije.
Film se odlično prodaje po cijelom svijetu, izniman je interes ostalih festivala, svi se zanimaju za novi projekt, žele ući u koprodukcije, moj je put dizanje nivoa u visine tako da će biti jako zanimljivo.
Što nakon Cannesa? Oscar?
S nekim filmovima se sve poklopi, takav je "Zvizdan", to je logičan put.
Koje su uopće šanse da "Zvizdan" krene u utrku za Oscara za najbolji strani film?
Stranci nam to analiziraju stalno, nakon nagrade u Cannesu, nakon odličnih reviewa glavnih svjetskih filmskih (čitaj: američkih) magazina, nakon velikog interesa najvećih festivala s američkog teritorija te velikog zanimanja njihovih najvećih distributerskih kuća ovo je najtočniji moment ikada da se jedan hrvatski film upusti u borbu za nominaciju za najbolji strani film. Sve su to vrlo detaljne analize po uzoru na neke manje kinematografije od prije koje su to i uspjele.
Kakva je uopće procedura? Koji je put od Cannesa do Oscara i kako to namjeravate ostvariti? Što to podrazumijeva?
Prvo naravno moramo proći hrvatski izbor, ali mislim da svi shvaćaju jedinstvenu povijesnu šansu koja se nudi i s obzirom na uspjeh filma koji se svakim danom pojačava intenzivnom prodajom i plasmanom na ostale festivale i činjenicom da Amerikanci izdvajaju "Zvizdan" kao highlight ovogodišnje europske ponude. Zajedno s našim PR-ovcima iz SAD već razvijamo strategiju kako film najjače predstaviti američkom glasačkom tijelu.
Nećemo predviđati bilo kakav oskarovski uspjeh, ali u slučaju da se to dogodi, imaš li interes da, kao i neki drugi europski i neamerički redatelji, jednog dana snimiš film za neki američki studio?
Zabavno bi bilo raditi neki američki studio film. Mislim da se ljudi iz naših krajeva naviknuti na improvizaciju i male budžete vrlo spretno snađu u tako bogatom i organiziranijem setupu.
Vidiš li se uopće u tom holivudskom okruženju?
Meni su prava Amerika filmovi P.T. Andersona i braće Coen, to nisu pravi studijski filmovi, već autorski, ali mislim da je njihov domet puno bitniji za američku kinematografiju. Dosta sam bio po Americi, volim je kao zemlju generalno pozitivnog duha i radne atmosfere, tamo se stvari brzo i jednostavno dogovore, a imaju i ponešto zanimljivih lokacija za snimati.
Naravno, pretpostavljam da u snimanje svakog filma ulaziš s velikim očekivanjima, po čemu se "Zvizdan" razlikuje od ostalih tvojih filmova i što je, po tvom mišljenju, glavna razlika i glavni razlog uspjeha?
"Zvizdan" je moj osobni pogled na svijet, autorski atak na negativne elemente, na neki način testiranje snage filma u borbi protiv povijesti. Zato je čist, najiskreniji filmski akt, "pročišćivač" na univerzalan način koji je svima razumljiv. Mislim da film ne smije biti pasivan, služiti isključivo u svrhu zabave i odmora u kino dvorani.
Mislim da film mora biti aktivan u korekciji društva u kojem živimo i uvijek polaziti s najviših ljudskih principa. Smiješno je kad čujete neuke pojmove kao što su "bratstvo i jedinstvo" kad se čuje tema filma, ja sam prvi koji je protiv tog nasilnog političkog termina iz povijesti, no tako je najlakše pokušati pobjeći od glavnih pitanja koje postavljam, a to je da ova zemlja ako nastavi putem netolerancije i frustracije zauvijek će ostati mala skučena zemlja s visokim zidovima, svojevrsni koncentracioni logor gdje će se tjerati svi Srbi, Muslimani, homoseksualci, crnci, Židovi, općenito svi "drugačiji". A onda kad se potjeraju takvi, počet će se međusobno napadati Purgeri, Dalmatinci, Slavonci, Ličani, Zagorci, Istrijani, na kraju će susjed napadati susjeda.
To je ono što je povijest i politika napravila od ljudi na ovim krajevima i s filmom se obračunavam upravo s njenim tekovinama. Jedini put za ovu zemlju, ali i za sve ostale zemlje jest dizanje na neki novi nivo gdje se funkcionira isključivo temeljem humanosti, tolerancije i naravno, ljubavi. Naravno da to ne paše ovima koji svojom mržnjom uništavaju ovu malu zemlju, ali to je jedini put. Uspjeh "Zvizdana" ovi koji mašu hrvatskim zastavama, a grizu i mrze sve ostale te kradu zemlju neće dostići u pet svojih života. I to je ono što ljudi osjete kad pogledaju "Zvizdan", borba za put da ovi krajevi postanu ugodno, mirno i tolerantno mjesto za život.
Je li postojao onaj jedan trenutak u kojem si zaključio "to je to"?
U cijelom procesu rada na filmu bio sam jako miran, radio sam film iz sebe, iz srca i samo išao tim putem. Divno je bilo kako su se ostali autori odmah naslonili na tu energiju. Već nakon prvih par dana snimanja, moj "brat na snimanju", pomoćnik redatelja Dragan Jurić s kojim radim sve filmove, inače vrlo racionalan i oprezan s izjavama, iza mojih leđa prišapnuo je producentici Ankici Jurić Tilić: "Mislim da radimo nešto veliko"...
"Zvizdan" je ljubavna priča i priča o toleranciji, s kakvim osjećajem i razmišljanjima želiš da publika izađe iz kina? Koja je bila tvoja najvažnija poruka?
Želim da potvrde sami sebi ono što jako dobro znaju, a to je da je život prekratak i predragocjen da bi ga trošili na mržnju i ostalu negativnu energiju. Ljudi kad umiru ne prisjećaju se momenata kad su nekog mrzili već životnih momenata kad im je bilo lijepo, kad su voljeli ili usrećili nekog od sebe. Na kraju dana, nacionalnosti, religije, povijest, ništa od toga nije bitno, ljubav i ono lijepo u životu jest.
Jesu li postojali neki izraženiji strani/domaći utjecaji tijekom rada na "Zvizdanu" ili su uzori uvijek isti?
Uvijek kad počinjete raditi film ima puno zanimljivih stvari iz filma koje vas guraju i ohrabruju u radu, no čim započnem pokušavam naći svoj jezik i izražaj. Drago mi je da najvažniji svjetski kritičari ukazuju na autorsku unikatnost "Zvizdana" kao što hvale i vizualnost, glumce, montažu, dizajn zvuka, znači široku lepezu autora s kojima se zajedno borim za posebnost.
Misliš li da će ova nagrada na bilo koji način promijeniti stav hrvatske javnosti prema hrvatskom, ali i konkretno tvom filmu? Čisto po logici "sad su i stranci rekli da imamo nešto što vrijedi".
Sad je gotovo s tim izlizanim stavom. Hrvatski film je podignut na novi nivo i svatko tko to pokušava osporiti ispada neznalica ili jedan od onih iz stada koji ne vole da im stvari izmaknu njihovoj frustriranoj kontroli. Ali ponavljam, ljudi na ulici osjećaju koliko je to vrijedna stvar, a oni su najbitniji. Oduvijek mi je najveći kompliment kad netko priđe i želi čestitati, pričati o filmu, to je znak da film komunicira s ulicom, s narodom. Svi u svijetu ukazuju na "Zvizdan", a samim tim i na Hrvatsku i to je ogromna vrijednost.
Što je po tvom mišljenju glavni krivac za stav hrvatske publike prema domaćim filmovima? I što se u tom pogledu mijenja posljednjih nekoliko godina?
Dugo vremena smo osjećali hendikep 90-tih gdje se s puno autorske autocenzure ulizivalo vlasti i to je napravilo ogromnu štetu kojoj sam i ja bio svjedok kao gledalac u kinu. Od 2000. se počeo gasiti taj požar, napredovati s filmovima, naravno da taj proces dugo traje, ali se konstantno napreduje. Bitna stvar za Hrvatsku je HAVC koji je nastao po uzoru na Francusku i Dansku, neke od najuspješnijih filmskih instituta u svijetu. Kroz sisteme razvijanja projekata počelo se raditi na kvaliteti projekata, mjeriti ih kroz neke europske institucije i napokon, dobivati i financije. Film je daleko najorganiziranija grana umjetnosti u Hrvatskoj, najviše zarađuje od svih kulturnih djelatnosti, i ne samo kulturnih.
Drago mi je da tko god da je bio na vlasti, bio to SDP ili HDZ uvidio je isplativost takvog sistematiziranja koji se slobodno može primijeniti i na druge djelatnosti u društvu. Hrvatska je sigurno najbolje organizirana država što se tiče filma u regiji i to je model kako se ovdje kvalitetno mogu posložiti stvari. Snima se sve više filmova, projekti se testiraju vani koliko su kvalitetni, Hrvatska financira debitantske filmove možda i najviše u Europi, brine se o završenim filmovima, gura ih se, promovira. Svi oni koji pokušavaju napadati HAVC su oni koji ne bi baš da sve bude tako transparentno, najrađe bi Hrvatsku vratili u doba kad se o filmu odlučivalo linijom podobnosti u jednoj mračnoj sobici.
Dobra stvar je što je kvaliteta rada HAVC-a na neki način ujedinila sve vrijedne autore u Hrvatskoj koji su svjesni koliki je to napredak u našoj zemlji gdje nije sve baš tako temeljito organizirano. I naravno da je sad sve upravo na autorima i njihovim filmovima, ali rezultati kao što vidimo stalno dolaze. Osjećam koliko su normalni ljudi sretni zbog uspjeha "Zvizdana" i to je pravi put za lijepu komunikaciju Hrvatske i njenih filmova.
Je li fascinacija srpskim filmovima i to neprestano uspoređivanje dviju kinematografija nešto što se vremenom mijenja? Misliš li da su hrvatski redatelji počeli lagano pridobivati domaću publiku?
90-tih su autori iz Srbije radili filmove protiv režima i naravno da se cijenila ta hrabrost. No vrlo brzo, srpski film je ušao u krizu tzv. isključive komercijalnosti i sjećam se jedno pet-šest godina ne baš velikih rezultata. Danas je u Srbiji totalno drugačija situacija, ili imate masivne hitoidne produkcije upitne kvalitete ili autorsku liniju koja više ne može računati na gledanost u Srbiji, što bi recimo 90-tih mogla.
Imate vrijedne filmove kao što su "Tilva Roš", "Klip", "Krugovi", "Neposlušni", "Ničije dete" i tu je neka slična autorska crta kao s filmovima odavde tako da je ta fascinacija stvar prošlosti. Hrvatska ima svoj put i ja sam prvi koji će raditi na tome da se čuje za ovu zemlju, a publika će nas sigurno na tom putu podržavati.
Misliš li da je u tajna u tome da se hrvatski filmovi percipiraju kao "preteški" ili pretjerano depresivni i mučni dok se srpska kinematografija doživljava kao nešto neopisivo urnebesno?
Postavlja se pitanje angažiranosti publike u percepciji filmova, hoće li gledati nešto vrijedno, a u tu vrijednu liniju idu prije spomenuti srpski filmovi ili nešto easy-going s hrpom gegova. Dobro je da postoje obje vrste filmova, no samo ovi vrijedni grade nacionalni kulturni identitet bilo da je riječ o Srbiji ili Hrvatskoj. I u novijim kvalitetnijim kinematografijama u Rumunjskoj, Mađarskoj i Grčkoj autori imaju problema s posjetom domaće publike na domaće filmove, no to je pitanje edukacije i navigacije publike da pogledaju nešto bitno u kinima.
Iz Srbije još iz doba Jugoslavije pamtimo npr. film "Tri" Aleksandra Petrovića kao jedno od najjačih ostvarenja, a ne toliko neke tzv. urnebesne komedije.
U Americi je trend da poznati filmski redatelji sve češće rade i na serijama, a taj format prepoznaju kao daleko otvoreniji teren za kompleksnije priče. Jesi li zainteresiran za rad na nekoj hrvatskoj seriji? Vidjeli smo, zahvaljujući "Počivali u miru", da je moguće napraviti nešto što podjednako respektira i publika i kritika. Vidiš li se u nekom takvom projektu?
U Americi je veliki broj najkvalitetnijih autora krenuo raditi na serijama pošto su one u ovom trenu autorski jače od filmova u kinima. Nisam vidio ništa iz Hollywooda da je toliko dobro kao serije "Fargo", "Breaking Bad", "House of Cards" itd. i televizija je postala oaza autorstva što mislim da je jako dobro za budućnost pošto ima šanse da svojom dostupnošću upozna publiku s autorskim rukopisom i dodatno je zainteresira za nove filmske projekte istih autora.
Dugo vremena sam čekao da se tako nešto počne događati i na hrvatskoj sceni i unazad godinu, dvije krenulo je napokon tim smjerom, znači kvalitetne serije filmskog ugođaja od manje epizoda. Ponuđena su mi dva zanimljiva TV projekta i mislim da je blizu da se otisnem u televizijsku seriju koju ću naravno raditi poput igranog filma, taj smjer mi je jedini zanimljiv i u Americi je donio odlične rezultate.
Što dalje?
"Zvizdan" je početni film "Trilogije sunca" u kojoj konfrontiram najviše i najniže ljudske porive, kao što su ljubav i mržnja u "Zvizdanu". Naredni film je "Zora".
Dalibor Matanić na početku karijere i Dalibor Matanić danas. Što se promijenilo?
Uvijek je isti sistem: rad, rad i samo rad. Moja je teza da ako ne voliš tuđe filmove, nisi za ovaj poziv, filmovi nisu konkurencija niti kompeticija već izmjena energija i ideja.
Volim citirati braću Coen i njihovu divnu izjavu: "Samo nas pustite da se igramo u svom kutu pješčanika." Film je igra, veselje, ali i vrlo bitno aktivno ogledalo naše stvarnosti. I ono najbitnije, mislim da svaki novi projekt mora biti kvalitativni korak naprijed. Točnije, u visine.
I za kraj, ne možemo završiti bez nekoliko tvojih filmskih preporuka.
Ovo je više ukazivanje na možda propušteno filmsko gradivo:
1. Tko je volio "La grande Bellezza", voljet će i Sorrentinov "Youth". Fellini, show, cinema - u novom ruhu.
2. Tko slučajno nije sve ovo vrijeme vidio grčki "Dogtooth", obavezno pogledati genijalan primjer nove europske kinematografije.
3. Tko želi vidjeti autorski film u najjačem izdanju, neka se prepusti Hanekeovom "Amouru". Apsolutno remek djelo.
4. Jedan drugačiji američki film: "Inside Llewlyn Davis" braće Coen. Emotivno, potresno, istovremeno, kao i uvijek kod njih dvojice, jako zabavno.
5. Ruski "Leviathan" kao primjer prkosa filma sumornoj današnjici. Izaziva grč u želucu zbog velike sličnosti s našim krajevima.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati