DJECA se nerijetko teško nose s porazom. Uostalom, i odrasli također! Pomozimo im da nauče cijeniti svoje sposobnosti i da se ne uspoređuju s onima koje smatraju pametnijima, spretnijima ili jednostavno sretnijima.

 

Kada promatramo djecu u igri s natjecateljskim elementima, nije rijetkost da takva igra završi ljutnjom, durenjem, svađom, suzama, a katkad i tučom. Mislite da su odrasli prerasli takve situacije?

 

Vaš partner duboko je razočaran gubitkom svoje sportske ekipe, ljuti se kada izgubi u Beli. Reći ćete da je djetinjast. Pogledajte sebe! Ljubomorni ste što je vaša kolegica uspjela smršaviti brže od vas, živcirate se što ne možete do kraja riješiti križaljku u novinama.

 

Htjeli ne htjeli, cijeloga se života uspoređujemo s drugima kako bismo odredili sebe i svoje sposobnosti. Slabo podnošenje suočavanja s gubitkom preslikava se i na kasnije situacije u životu. Primjerice, kada vas na cesti pretekne automobil kako bi se ugurao na mjesto ispred vas na semaforu, kada prijatelj dobije veću plaću, a kolega promaknuće… Ono što vas u toj situaciji tišti jest osjećaj da ste nadmašeni. Jeste li ikada pomišljali zašto vam nije drago i zašto ste zapravo ljubomorni? Zašto vam na pamet ne pada utješna pomisao da zapravo niste na gubitku, nego ste u istoj situaciji kao i prije?

 

Učenje toleranciji na ovakve situacije razvija se već u djetinjstvu. Natjecanje je sastavni dio igre, ali i socijalizacije. Djeca se međusobno uspoređuju, natječu i nadmeću, a najčešće se to odvija upravo u igri. U svakom slučaju, poraz, odnosno gubitak, sastavni je dio života i s time se moramo naučiti nositi. Gubici mogu biti opipljivi (odlutala nam je maca, dijete je dobilo jedinicu u školi, ukrali su vam novčanik) i mogu biti samo u našoj svijesti (izgubili smo u Monopollyju). Jednako tako, treba imati na umu da gubici mogu i ne moraju biti povezani s našim sposobnostima. To što je dijete dobilo jedinicu iz matematike posljedica je njegova neshvaćanja gradiva i nevježbanja zadataka, dok je činjenica da vam je netko otuđio automobil jednostavno stvar loše sreće, na što niste mogli utjecati.

 

Kada se odrasli igraju s djetetom, uživaju kada ih ono pobijedi i kada se zbog toga veseli. Često roditelji odglume žalost što su pobijeđeni, karikirajući situaciju kako bi dijete imalo izrazitiji osjećaj trijumfa. U obratnom slučaju, kada dijete izgubi, situacija može biti drukčija. Nezadovoljno je ishodom igre, a njegova reakcija može se kretati između blagog nezadovoljstva do iznimno burnog ispada. Što učiniti ako se dijete ne može uspješno kontrolirati?

 

Svi koji su ikada zaigrali nezaobilaznu igru Čovječe ne ljuti se, suočili su se s onim neobuzdanim osjećajem ljutnje kada ih je “pojela” figurica suparničkog igrača. Ova je igra specifična po tome što igrači imaju vrlo malo prostora za strategiju i ishod igre uglavnom ovisi o sreći. Budući da igrači osjećaju kako ne mogu dovoljno utjecati na svoje poteze, ljute se zbog gubitka kontrole.

 

Iz ove situacije dijete treba naučiti da osvajanje prvog, drugog ili zadnjeg mjesta u ovakvoj vrsti igre ne ovisi o njegovim sposobnostima, već o sreći. Čovječe ne ljuti se nije šah! Užitak u ovakvoj igri nalazi se u uzbuđenju koju igrači osjećaju kada se natjeravaju figuricama po igraćoj ploči i tko zna… možda baš sljedeći put sreća bude naklonjena upravo vašem malom igraču.

 

Vaš mali znanstvenik sudjeluje na državnom natjecanju iz matematike. Kući se vraća nezadovoljan svojim rezultatom. Ili, dijete se bavi individualnim sportom (tenis, atletika, plivanje…), uložilo je puno truda na treninzima i na natjecanju postigne rezultat lošiji od očekivanog. Jako je nezadovoljno i nesretno. Što sada?

 

Budući da je ovo natjecanje u osobnim sposobnostima, djetetova slika o sebi kao odličnom matematičaru ili sportašu ozbiljno je poljuljana. Kako postupiti da se djetetu vrati samopouzdanje?

Najvažnije je da mu pružite punu podršku i da se otvoreno ponosite njime bez obzira na rezultat. Otvoreno porazgovarajte s njime o tome da se, unatoč njegovim vrhunskim sposobnostima, uvijek može naći netko tko će ga nadmašiti. Važno je izgraditi realnu sliku i realna očekivanja. Ako prihvatimo da ne moramo uvijek biti najbolji unatoč svom zalaganju i sposobnostima, u manjoj ćemo mjeri osjećati nezadovoljstvo ako se dogodi da budemo nadmašeni. Naučite dijete da suparnika treba poštivati i čestitati mu.

 

Svako dijete ima želju za isticanjem. Zbog iznimne želje za pobjedom djeca se katkad odlučuju za varanje u igri.

 

Važna je životna i moralna lekcija da se varanjem ne postižu realni rezultati niti je zadovoljstvo takvim rezultatom potpuno. Varanjem drugih dijete ponajviše zavarava sebe. Primijetite li da ono to čini, predložite mu da ga uvježbate da u toj igri postane bolji. Neovisno o tome je li riječ o igri na karte, o sportu ili školi, uvijek postupajte na ovaj način.

 

Ksenija Baždarić, dipl. psih. – prof.

 

Društvene su igre zabavne i poticajne za cijelu obitelj. One razvijaju kreativnost i jačaju samopoštovanje, te uče djecu pravilima, uspjehu, ali i tome kako se nositi s neuspjehom. Kako naučiti dijete gubiti? U početku, kada dijete tek počinje učiti pravila igre, igru moramo postaviti tako da dijete pobjeđuje. Poslije nekoliko odigranih igri možete pobijediti "za dlaku". Kada dođe do burne reakcije – plača, negodovanja i/ili odbacivanja igre, tada možete reći djetetu, da je zamalo pobijedilo te da se u sljedećoj igri treba više truditi, što će mu donijeti pobjedu, koju ćete mu naravno vi omogućiti. Nastojte uvijek varirati nekoliko pobjeda s porazom. Iako će se u početku ljutiti, dijete mora naučiti gubiti jer – tko ne zna gubiti, ne može se ni igrati.