Foto: Index

NAPOKON da se i nama dogodi – nakon dugo godina saborski zastupnici su se sjetili da smo suverena država i donijeli državničku odluku. Jasnu, jednostavnu, politički odmjerenu, ali i vrlo odlučnu – Hrvatska izlazi iz Arbitražnog sporazuma sa Slovenijom.

I to je jedina odluka koja se i mogla donijeti, jer sve drugo bi značilo doslovno – skidanje gaća. Ovo što je napravio slovenski arbitar i njegova prijateljica iz slovenskog Ministarstva vanjskih poslova, povijest suvremenih arbitraža ne pamti. Tu nema više popuštanja – Hrvatska je morala pokazati da neće dopustiti prevare oko nacionalnog teritorija. Hrvatska je pokazala i da možemo iznervirati sve birokrate od Slovenije pa do Brisela i dalje – što je također dobro.

Kamo sreće da se ovako ponašamo i oko nekih domaćih stvari, pa da se konsenzusom u Saboru donese porezna politika u narednih desetak godina! No, vratimo se temi – što smo napravili i što će biti dalje.

Pokazali smo da smo – država

Ulazak u Europsku uniju definitivno je ojačao politički položaj Hrvatske i dok smo prije morali godinama trpjeti hirove Slovenije (sjetite se kako su nas godinama blokirali!), sada to više nije slučaj. Sada više nije položaj da je Slovenija članica, a mi nismo.

Vrlo je zanimljivo bilo danas čitati patetičnu kuknjavu slovenskih političara (namjerno neću reći Slovenaca, jer to je naš susjedan, blizak i drag narod), koji skoro da prepuknu od muke – njih smeta što ih je netko prisluškivao, smeta ih još više što izlazimo iz ovog sporazuma, a već su i smislili kako bi oni dalje ucjenjivali Hrvatsku – neulaskom u Schengenski sustav.

Jedan nevažni lik, bivši slovenski ministar Dimitrij Rupel tako kaže: "Mislim da je potrebno smijeniti našeg ministra vanjske politike, a možda i vladu te formirati vladu nacionalnog jedinstva koja bi pripremila scenarij za rješenje situacije. To bi najbrže funkcioniralo s pregovorima u kojima bi pozicija bila čvrsta - sve dok ne budemo postigli dogovor, nećete ući u Schengen". Odmah ucjena!

Čini se da su političke veličine susjedne države sasvim u neskladu s njenom neznatnom veličinom, države bez mornarice i bez nadzvučne avijacije. Sada je Slovenija taj faktor koji će navodno blokirati Hrvatsku za ulazak u Schengen. Određivati sigurnosnu politiku cijele Europske unije. Baš da vidimo… 

Uostalom, ionako Schengen prilično košta, a hrvatski građani će se snaći i s "mekom" umjesto schengenskom granicom prema BiH – vjerojatno će dosta naših pušača pozdraviti ova Rupelova nastojanja. A i hercegovački proizvođači duhana.

Milanovića su vidimo, već usporediti s, ni manje ni više, nego Titom. Pa ako će Zoran Milanović u međunarodnim odnosima djelovati kao Drug Stari, koji je uredno ravnopravno stajalo uz nekoliko američkih predsjednika – onda ni to nije problem. Dapače!

U međunarodnim odnosima državu se poštuje točno onoliko koliko država poštuje sebe. A tu smo lekciju ovaj puta naučili i valjda je naši političari neće zaboraviti. Uvijek treba biti i za dogovor i za razgovor – ali kada se prijeđe granica, a slovenska politika je upravo to napravila – onda se udara šakom o stol. I to je jedino što smo mogli napraviti. I dobro smo napravili.

Krokodilske suze Europske komisije

Naravno, javila se i Europska komisija. Da se razumijemo – kod ovih pitanja Europska komisija može davati samo dobre usluge (dakle pomagati jednoj i drugoj strani da postignu sporazum). Temeljni ugovori Europske unije ne zadiru i pitanja teritorijalnog suvereniteta i razgraničenja. No, glasnogovornica Europske komisije je ipak rekla: "Europska komisija ne vidi održivu alternativu arbitražnom postupku." Zašto? Pa radi europskih birokrata.

Birokrati generalno, pa tako i europski, ne vole kada se stvari "talasaju", već vole kada sve ide uhodanim tokom. Dakle, arbitraža je dogovorena, jedan problem manje i sada se taj problem pojavio ponovno – i to ih smeta. Znaju da će sada i na razini Europe odnosi između Hrvatske i Slovenije biti zaoštreni, a to znači dodatnog posla – birokrati ne žele dodatni posao.

Ima tu još jedna stvar – države će općenito, nakon ovoga postupka koji će ući udžbenike međunarodnog javnog prava –postati bitno opreznije kod dogovaranja arbitražnih postupaka. No, to nije problem Hrvatske, jer ga mi nismo prouzročili, a taj problem bi ostalo i da smo odlučili nastaviti arbitražu. Sutra će neki drugi odbijati arbitražu – pozivajući se na ovaj slučaj.

To Komisiju isto brine – ali Hrvatska nije dovela do tog problema.

Neki će ostati bez novca, i to gomile novca

Arbitražni postupci između država koštaju milijune. Odvjetnički timovi koštaju milijune, sami arbitri imaju iznimno visoke naknade, iznose o kojima možete samo sanjati. Obzirom na ono što se dogodilo s ovim postupkom – izgledan je izvjesni zastoj ovakvih arbitražnih postupaka, tj. države će se prije obraćati Međunarodnom sudu u Haagu, nego pokretati arbitražne postupke.

Time mnogi koji su sebe vidjeli kao potencijalne arbitre u nekim novim postupcima – gube. Čak ni suce ove arbitraže, makar ova trojica stranaca vjerojatno nisu ni znali što se događa, vrlo moguće neće više nikada pozvati da budu arbitri. Štoviše, ovaj arbitražni postupak će biti zapisan u knjigama i navoditi će se na pravnim fakultetima doslovno narednih stotinjak godina. Do sada ovakvog primjera nije bilo, sada će u knjigama stajati fusnota s upravo ovim arbitražnim postupkom.

Ukratko, ovaj izlazak Hrvatske na neki način je naštetio ne samo sucima – već i cijeloj u milijunima eura plaćenoj ekipi koja se vrti oko ovakvih sudišta. Nije zato nevjerojatno da Arbitražni sud unatoč svemu pokuša nastaviti rad – ogromni su novci u igri, i to ne samo novci koji se tiču ovog postupka.

Bit će tu još pritisaka, lobiranja, nečasnih izjava – no hrvatska politika se treba držati jedinstveno i čvrsto, upravo kao se držala ovih dana.

Kako ide daljnji postupak

Obzirom kako se ovo nikada nije dogodilo – ne znamo ni detalje kako ide daljnji postupak, no možemo po načelima i pravilima međunarodnog prava predvidjeti glavne korake. Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora navodi u čl. 60.:

"Prestanak ili suspenzija primjene ugovora kao posljedica njegove povrede
1. Bitna povreda dvostranog ugovora od jedne stranke ovlašćuje drugu stranku da se pozove na povredu kao na uzrok prestanka ugovora ili suspenzije njegove primjene u cijelosti ili djelomice."
(…)
3. U svrhe ovoga Članka, bitnu povredu ugovora čini:
(a) odbacivanje ugovora koje nije predviđeno ovom Konvencijom; ili
(b) povreda odredbe bitne za ostvarenje predmeta ili svrhe ugovora."
To je jasno. Bitno su povrijeđena načela postupka, kako je već hrvatska Vlada navela: "temeljna načela arbitražnog postupka, načela poštenja, zakonitosti, neovisnosti i vjerodostojnosti."
Međutim, sam postupak otkazivanja je dosta složen, čl. 65. Bečke konvencije:
"Podvrgavanje postupku glede ništavosti ugovora, njegova prestanka, povlačenja iz njega ili suspenzije njegove primjene
1. Stranka koja se, na temelju odredaba ove Konvencije, pozove bilo na to da postoji mana u njezinu pristanku da bude vezana ugovorom, bilo na uzrok osporavanja valjanosti ugovora, njegova prestanka, povlačenja iz njega ili suspenzije njegove primjene, mora svoj zahtjev notificirati ostalim strankama. Notifikacija mora navesti mjeru koja se predlaže glede ugovora i razloge za to.
2. Ako u roku koji, osim u slučajevima osobite hitnosti, ne smije biti kraći od tri mjeseca od primitka notifikacije, nijedna stranka ne stavi prigovor, stranka koja je izvršila notifikaciju može, na način predviđen u Članku 67, poduzeti mjeru koju je predložila.
3. Ako je, međutim, prigovor stavila bilo koja druga stranka, stranke moraju tražiti rješenje pomoću sredstava navedenih u Članku 33. Povelje Ujedinjenih naroda. (Taj članak Povelje govori o mirnom rješavanju sporova.)"
Sigurno je da će Slovenija dati prigovor na notifikaciju, pa će se onda aktivirati čl. 66. Bečke Konvencije:
"Ako tijekom dvanaest mjeseci nakon datuma stavljanja prigovora nije postignuto rješenje na temelju stavka 3. Članka 65, primjenjuju se ovi postupci:
(…)
(b) svaka stranka spora o primjeni ili tumačenju bilo kojega drugog Članka dijela V. ove Konvencije može pokrenuti postupak naveden u Prilogu Konvenciji, podnošenjem u tu svrhu zahtjeva glavnom tajniku Ujedinjenih naroda."

U pitanju je postupak mirenja temeljem zahtjeva Glavnom tajniku Ujedinjenih naroda – no mirenje je postupak koji ne donosi obvezujući zaključke za države.

Koga zanima opsežnije, Bečka konvencija je ovdje.

Godinu dana pravnog mudrijanja

Dakle, čeka nas još godinu dana pravnog mudrijanja – stvari su tako postavljene. No, ukoliko Hrvatska ostane na ovim stajalištima, to je to. Formalni dio postupka, ogorčeni stavovi Slovenije i prijetnje nekim smiješnim blokadama – samo će puniti naslovnice obiju država kroz naredne mjesece.
Hrvatska je suverena država. Hrvatsku nitko ne može natjerati na rješenja temeljena na ovom kontaminiranom arbitražnom postupku. I što se ovog postupka tiče – nakon što obavijesti Sloveniju i Vladu Kraljevine Švedske (depozitar sporazuma, potpisan je u Stockholmu), Hrvatska više uopće ne treba biti briga što će možda neki htjeti nastaviti postupak i što će i neki arbitri, i skupi odvjetnički uredi i poneki birokrat koji sutra vidio kao skupi arbitar – roniti krokodilske suze.

Hrvatska se ne treba plašiti ni smiješnih prijetnji slovenskih političara, već se na iste smijati i ako nastave – uz smijeh im pokazati srednji prst. Mi smo sada članica EU i NATO-a i slovenska politika više nema mogućnosti blokiranja Hrvatske.

Budućnost – isključivo sud u Haagu

Stavljanjem Arbitražnog postupka izvan snage, u Piranskom zaljevu / Savudrijskoj vali treba se, odmah po notiranju otkazivanja Arbitražnog sporazuma primjenjivati članak 15. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora: "Kad obale dviju država leže sučelice ili međusobno graniče, nijedna od tih dviju država nije ovlaštena, ako među njima nema suprotnog sporazuma, proširiti svoje teritorijalno more preko crte sredine, kojoj je svaka točka jednako udaljena od najbližih točaka polaznih crta od kojih se mjeri širina teritorijalnog mora svake od tih dviju država. Ova se odredba, međutim, ne primjenjuje u slučaju gdje je zbog historijskog naslova ili drugih posebnih okolnosti potrebno razgraničiti teritorijalna mora dviju država na drukčiji način."

A kako drugog sporazuma nema – vrijedi crta sredine. Crtu sredine poštivala su uostalom i tijela bivše države, kako se vidi i na poznatoj snimci iz 1988. godine, gdje su tadašnji milicijski organi poznavali crtu razgraničenja:

Kada se za koju godinu slovenske usijane glave ohlade, problem razgraničenja treba riješiti na jedinom mjestu koje je za to preostao – Međunarodnom sudu u Haagu. Sudu koji će suditi isključivo sukladno međunarodnom pravu, izvan dodatnih arbitražnih klauzula na koje smo bili prisiljeni, a koje slovenskoj strani nisu bile dovoljne, već je ušla i u krajnje nečasne radnje.

A što se slovenskih građana tiče stvari su jednostavne: Dođite i provedite ljeto na hrvatskom moru, počinje ono sredinom Savudrijske vale i proteže se sve do nešto iza Prevlake, do crte sredine prema Crnoj Gori.