Foto: Fokus, Ilustracija Index

Dvadeset i prvo poglavlje

Shepley je sjedio na klupici pored mene, u maloj, ali
dobro osvijetljenoj prostoriji. Ovo mi je bio prvi put da se
zbog borbe ne moram spuštati u podrum. Moja publika bili
su mračni tipovi Las Vegasa: lokalni mafijaši, dileri i njiho-
ve cure. Gomila ispred mene bit će puno opakija, glasnija i
krvožednija. Bit ću okružen kavezom umjesto ljudima.
„I dalje mislim da ovo sve skupa ne bi trebalo raditi“,
rekla je America s druge strane sobe.
„Nemoj sada, dušo“, rekao je Shepley. Pomagao mi je
staviti poveze na ruke.
„Jesi nervozan?“ pitala je, neobično tiha.
„Ne. Doduše, bilo bi mi lakše da je Golubica tu. Jesi se
čula s njom?“
„Poslala sam joj poruku. Doći će.“
„Je li ga voljela?“ upitao sam. Zanimalo me o čemu su
razgovarali tijekom večere. Očito više nije bio toliko angaži-
ran po vjerskim pitanjima i strašno me zanimalo što očekuje
od nje kao protuuslugu.
„Nije“, rekla je America. „Barem mi to nikad nije rekla.
Zajedno su odrasli, Travis. On je bio jedina osoba na koju je
ona dugo mogla računati.“
Nisam bio siguran trebam li se zbog toga osjećati bolje
ili lošije.
„Je li ti odgovorila na poruku?“
„Hej!“ rekao je Shepley i lupnuo me po obrazu. „Hej!
Čeka te Brock McMann. Moraš biti u tome sto posto. Presta-
ni biti pičkica i fokusiraj se!“
Kimnuo sam, pokušavajući se sjetiti onih nekoliko puta
kad sam vidio Brocka u borbi. Bio je izbačen iz UFC-a zbog
podlih udaraca i glasina da je prijetio predsjedniku te orga-
nizacije. Od toga jest prošlo neko vrijeme, ali je i dalje bio
poznat kao izuzetno prljav borac koji izvodi nedopuštene
poteze čim sudac okrene glavu. Ključ svega bio je ne naći
se u toj situaciji. Ako me uspije uhvatiti nogama, vrlo brzo
će me srediti.
„Idi na sigurno, Trav. Pusti ga da napadne prvi. Kao u
onoj borbi za koju si se kladio s Abby. Ne boriš se protiv
nekog gubitnika iz hrvačkog tima. Ovo nije Krug i ne poku-
šavaš napraviti predstavu za publiku.“
„Vraga ne.“
„Moraš pobijediti, Travis. Boriš se za Abby. Nemoj to
zaboraviti.“
Kimnuo sam. Shepley je bio u pravu. Ako izgubim,
Benny neće dobiti novac, a Abby će i dalje biti u opasnosti.
U sobu je ušao visoki, široki tip u odijelu, masne kose.
„Na redu si. Tvoj trener može biti s tobom izvan kaveza, ali
cure... Gdje je ona druga?“
Namrštio sam se. „Doći će.“
„Njih dvije imaju rezervirana mjesta na kraju drugog
reda u tvojem kutu.“
Shepley se okrenuo prema Americi. „Otpratit ću te
tamo.“ Pogledao je tipa u odijelu. „Da je nitko nije taknuo.
Ubit ću nekoga ako samo pokuša.“
Tip u odijelu se nasmijao. „Benny je već rekao da ne
smije biti odvraćanja pozornosti. Imat ćemo oči na njoj cijelo
vrijeme.“
Shepley je kimnuo i pružio ruku Americi. Prihvatila ju je,
a onda su me tiho slijedili kroz vrata.
U svakom kutu te velike prostorije iz zvučnika je odzva-
njao glas najavljivača. Činila se kao manja koncertna dvora-
na u kojoj bi lako moglo sjediti i tisuću ljudi, ali svi su bili
na nogama, navijajući ili me sumnjičavo gledajući dok sam
izlazio.
Otvorila su se vrata kaveza i zakoračio sam unutra.
Shepley je gledao kako tip u odijelu vodi Americu do
njezinog mjesta i čim se uvjerio da je sve u redu, okrenuo
se prema meni.
„Zapamti: samo pametno. Pusti ga da napadne prvi, a
cilj je da pobijediš za Abby.“
Kimnuo sam.
Nekoliko sekundi kasnije, iz zvučnika je zatreštala glaz-
ba, a pokreti i zvuk iz publike gotovo su eksplodirali u deli-
rij. Iz hodnika se pojavio Brock McMann i reflektor s krova
osvijetlio je opasan izraz na njegovom licu. Imao je pratnju
koja je držala gledatelje na odstojanju, dok je on skakutao
gore-dolje, kako bi se pripremio. Shvatio sam da je za ovu
borbu trenirao tjednima, ako ne i mjesecima.
U redu. Mene su moja braća mlatila cijeli život. I ja sam
prošao puno treninga.
Okrenuo sam se da bih pogledao Americu. Slegnula je
ramenima, a ja sam se namrštio. Svega nekoliko minuta
dijelilo me od najveće borbe u životu, a Abby nije bila tu.
Baš kad sam se okrenuo da vidim kako Brock ulazi u kavez,
začuo sam Shepleyev glas.
„Travis! Travis! Tu je!“
Okrenuo sam se, očajnički tražeći Abby, i vidio je kako
u punoj brzini juri niz stepenice. Zaustavila se nedaleko od
kaveza i uhvatila se rukama za lanac koji ga je ograđivao.
„Ovdje sam! Ovdje sam!“ dahtala je.
 Poljubili smo se kroz prorez na ogradi i uhvatila me za
obraze prstima koje je nekako uspjela provući. „Volim te.“
Odmahnula je glavom. „Ne moraš to činiti, znaš.“
Nasmiješio sam se. „Da, moram.“
„Idemo obaviti ovo, Romeo. Nemam cijelu noć“, dovi-
knuo mi je Brock s druge strane.
Nisam se okrenuo, ali je Abby pogledala preko mog
ramena. Kad je vidjela Brocka, obrazi su joj se zacrvenjeli
od bijesa, a izraz lica joj se skamenio. Međutim, ni sekundu
kasnije, opet je vratila pogled na mene, sada puno topliji i
nekako vragolast.
„Nauči šupka kako se treba ponašati.“
Namignuo sam joj i nasmijao se. „Sve za tebe, dušo.“
Brock me čekao na sredini ringa i našli smo se oči u oči. 
„Budi pametan!“ doviknuo mi je još jednom Shepley.
Nagnuo sam se do Brockovog uha. „Samo ti hoću reći da
sam tvoj veliki obožavatelj, iako znam da si gad i prevarant.
Zato nemoj shvatiti osobno što ću te večeras nokautirati.“
Brockova četvrtasta vilica divlje se pomaknula, a oči su
mu zasjale, i to ne od bijesa, nego od zbunjenosti.
„Budi pametan, Travis!“ ponovo je viknuo Shepley, kad
mu je vidio izraz u očima.
Oglasilo se zvono i ja sam napao. Koristio sam svaki
atom snage, oslobađajući isti onaj bijes s kojim sam krenuo
na Bennyjeve nasilnike.
Brock je zateturao unatrag i pokušao zauzeti obrambeni
stav ili se spremao udariti me, ali mu nisam dao vremena,
koristeći obje šake da bih ga bacio na pod.
Osjetio sam nevjerojatnu slobodu jer se nisam morao
suzdržavati. Uživao sam u naletu čistog adrenalina i posve
sam se prepustio, no Brock je uspio izbjeći moj udarac i opa-
lio me desnicom. Njegovi su udarci bili puno jači od onih
amaterskih s kojima sam se susretao na Easternu, i bilo je
jebeno sjajno. Borba s Brockom vratila mi je sjećanja na neke
ozbiljnije sukobe koje sam imao s braćom, kad su svađe pre-
rastale u pošteno isprašivanje tura.
Dok sam razmjenjivao udarce s Brockom, osjećao sam
se baš kao doma; u tom trenutku moj je bijes imao i svrhu
i mjesto.
Svaki put kad bi me Brock udario, to je samo pojačalo
moj adrenalin i mogao sam osjetiti kako moji snažni udarci
postaju još snažniji.
Pokušao me srušiti na pod, ali zauzeo sam polučučanj i
tako se učvrstio protiv njegovih očajničkih pokušaja da me
izbaci iz ravnoteže. Dok je mlatarao uokolo, više sam ga
puta raspalio šakom u glavu.
 Bijeli povez koji sam imao na rukama postao je krvav,
ali nisam osjećao bol, već samo čisto zadovoljstvo zbog
izbacivanja svih negativnih emocija koje su me već dugo
pritiskale. Sjetio sam se kako sam bio opušten nakon što
sam premlatio one Bennyjeve ljude. Pobijedio ili izgubio,
radovao sam se kakva ću osoba postati nakon ove borbe.
Sudac, Shepley i Brockov trener okružili su me kako bi
me odvukli od njega.
„Zvono, Travise! Prestani!“ viknuo je Shepley.
Odvukao me u jedan kut, a Brocka su odveli u drugi.
Okrenuo sam se kako bih vidio Abby. Stiskala je ruke, ali
njezin široki osmijeh dao mi je do znanja da je sve u redu.
Namignuo sam joj, a ona mi je poslala poljubac. To mi
je dalo novu snagu i vratio sam se na sredinu ringa, još
odlučniji.
 Čim se zvono oglasilo opet sam napao, ali ovoga puta
vodio sam računa o tome da se izmičem onoliko često, koli-
ko i udaram. Jednom ili dvaput Brock me obuhvatio ruka-
ma, teško dišući, i pokušao me ugristi ili udariti koljenom u
jaja. No, ja bih ga tada samo odgurnuo i udario još snažnije. 
U trećoj rundi, Brock je posrnuo, zamahnuo i promašio.
Brzo mu je ponestajalo snage. I ja sam bio iscrpljen pa sam
pravio veći razmak između zamaha. Činilo mi se kao da je
nestalo onog adrenalina koji mi je jurio tijelom. U glavi mi
je počelo tutnjati.
Brock me udario, a zatim još jednom. Treći sam udarac
blokirao, a zatim, spreman za kraj, krenuo u ubilački napad.
Zadnjim atomima snage izbjegao sam Brockovo koljeno,290
a zatim sam napravio kružni pokret i razvalio ga laktom
ravno u nos. Glava mu je poletjela unatrag, pogledao je
gore, napravio nekoliko koraka i srušio se na pod.
Gomila je urlala, a ja sam čuo sam jedan jedini glas. „O,
Bože! To! To, dušo!“ Abby je vrištala.
Sudac je provjerio Brockovo stanje, a onda mi prišao i
podigao moju ruku. Shepley, America i Abby pušteni su u
kavez i sjurili su se na mene. Podigao sam Abby i poljubio
je.
 „Uspio si“, rekla je i obuhvatila mi lice.
Zabava je prekinuta kad je u kavez ušao Benny s novom
grupom tjelohranitelja. Spustio sam Abby na noge i zaštit-
nički stao ispred nje.
Benny je bio sav ozaren. „Odlično, Maddox. Uljepšao si
mi dan. Ako imaš minutu, volio bih s tobom porazgovara-
ti.“
Pogledao sam Abby koja me uhvatila za ruku. „U redu
je. Naći ćemo se tamo“, rekao sam, pokazujući joj glavom
prema najbližim vratima, „za deset minuta.“
„Deset?“ pitala je zabrinuto.
„Deset“, potvrdio sam i poljubio je u čelo. Pogledao sam
Shepleya. „Pazi na cure.“
„Mislim da bih možda trebao biti s tobom.“
Nagnuo sam se i prošaptao Shepu u uho. „Ako nas
žele ubiti, Shepley, ne možemo im ništa. Mislim da Benny
planira nešto drugo.“ Ispravio sam se i udario ga po ruci.
„Vidimo se za deset minuta.“
  „Ne jedanaest. Ne petnaest. Deset“, rekao je Shepley i
odvukao Abby koja je nevoljko pristala.
Slijedio sam Bennyja u istu onu prostoriju u kojoj sam
čekao početak borbe. Na moje iznenađenje, rekao je svojim
ljudima da pričekaju vani.
Podigao je ruke i pozvao me unutra. „Mislio sam da će
ovako biti bolje. Da vidiš da nisam uvijek... loš čovjek kakav
sam možda ispao.“
Njegov govor tijela i glas bili su opušteni, ali držao sam
oči i uši otvorene, u slučaju nekih iznenađenja.
Benny se nasmijao. „Imam prijedlog za tebe, sine.“
„Nisam ja tvoj sin.“
„Istina“, priznao je. „Ali, nakon što ti ponudim sto pede-
set tisuća po borbi, možda ćeš poželjeti da jesi.“
 „Kakvoj borbi?“ pitao sam. Mislio sam da mi pokušava
reći kako mu Abby i dalje nešto duguje. Nisam imao pojma
da mi nudi posao.
„Čini se da si vrlo opak i vrlo talentiran dečko. Pripadaš
u taj kavez, a ja ti mogu pomoći... Možeš postati vrlo bogat
čovjek.“
„Slušam.“
Bennyjev osmijeh se razvukao. „Imat ćeš jednu borbu
mjesečno.“
„Ja još studiram.“
Slegnuo je ramenima. „Organizirat ćemo onako kako
ti bude odgovaralo. Doći ćeš avionom, s Abby ako želiš, i
to prvom klasom, vikendima. A uz takvu zaradu, možda
poželiš odgoditi studiranje.“
„Šesteroznamenkasti iznos po borbi?“ izračunuo sam i
nisam htio pokazati iznenađenje. „Da se borim, i što još?“
„To je to. Samo ćeš se boriti. I zarađivati mi novac.“
„Samo borba... i mogu odustati kad god želim.“
Nasmiješio se. „Naravno, ali ne mislim da će se to tako
skoro dogoditi. Ti to voliš. Vidio sam. Bio si kao opijen u
onom kavezu.“
Stajao sam na trenutak i razmišljao o njegovoj ponudi.
„Razmislit ću o tome. Moram razgovarati s Abby.“
 „Pošteno.“
Spustio sam naše kofere na krevet i srušio se pored njih.
Spomenuo sam Bennyjevu ponudu Abby, ali nimalo joj se
nije svidjela. Let avionom bio je pomalo napet, pa sam odlu-
čio strpiti se dok ne stignemo kući.
Abby je sušila Tota nakon što ga je okupala. Bio je kod
Brazila i ljutito je zaključila da smrdi.
„Eto! Sad mirišeš puno bolje!“ nasmijala se, a on se otre-
sao, prskajući vodu i po njoj i po hodniku. Podigao se na
stražnje noge i liznuo je po licu. „I ti si meni nedostajao,
mališa.“
„Golube?“ pitao sam, nervozno ispreplićući prste.
„Da?“ pitala je brišući Tota žutim ručnikom.
„Ja to želim. Želim se boriti u Vegasu.“
„Ne“, rekla je smijući se veselom Totovom licu.
„Ne slušaš me. Učinit ću to. Vidjet ćeš za nekoliko mjese-
ci da nisam donio pogrešnu odluku.“
Podigla je pogled prema meni. „Radit ćeš za Bennyja.“
Kimnuo sam nervozno i zatim se nasmiješio. „Samo se
želim brinuti o tebi, Golubice.“
Oči su joj se napunile suzama.
„Ne želim ništa što bi bilo kupljeno tim novcem, Travis.
Ne želim imati veze s Bennyjem, ni s Vegasom, niti s bilo
čime što ide uz to.“
„A nisi imala problem s tim kad si razmišljala kupiti auto
novcem od mojih borbi.“
„To je drugo, i ti to dobro znaš.“
Namrštio sam se. „Bit će dobro, Golube. Vidjet ćeš.“
Gledala me nekoliko trenutaka, a onda su joj se obrazi
zarumenjeli.
„Zašto si me uopće pitao Travis? Odlučio si raditi za
Bennyja, bez obzira na mene.“
„Želim tvoju podršku u ovome. Previše je novca u priči
da bih olako odbio. Zapravo, bio bih lud da kažem ‘ne’.“
Dugo je šutjela i ramena su joj se spustila, a onda je
kimnula. „U redu, onda. Odlučio si.“
Nasmijao sam se širokim osmijehom. „Vidjet ćeš, Golube.
Bit će to sjajno.“ Ustao sam s kreveta, došao do Abby i polju-
bio joj prste. „Umirem od gladi. Jesi li ti gladna?“
Odmahnula je glavom.
 Poljubio sam je u razdjeljak prije nego što sam otišao u
kuhinju. Pjevušio sam neku neodređenu melodiju dok sam
uzimao dvije kriške kruha, salamu i sir.
Čovječe, što propušta, pomislio sam dok sam istiskivao
ljuti senf na kruh.
Bila su mi potrebna samo tri zalogaja da ga progutam i
onda sam ga zalio pivom, pitajući se što bih još mogao poje-
sti. Nisam shvatio koliko sam bio iscrpljen dok nismo stigli
kući. Osim borbe, tome su vjerojatno doprinijeli i živci. Sad
kad je Abby znala za moje planove i kad smo se dogovorili,
dovoljno sam se smirio da mi se ponovo probudi apetit.
Abby je bila u hodniku s kovčegom u ruci. Nije me ni
pogledala dok je prolazila kroz dnevni boravak „Golubi-
ce?“ viknuo sam.
Otišao sam do otvorenih vrata i vidio je kako prilazi
Americinoj Hondi.
Kako nije odgovorila na moj poziv, otrčao sam niz stepe-
nice i preko livade, gdje su stajali Shepley, America i Abby.
„Što radiš?“ pitao sam, pokazujući prema koferu.
Čudno se nasmijala. Odmah mi je bilo jasno da nešto nije
u redu.
„Golubice?“
„Nosim svoje stvari u Morgan. Tamo su svi oni strojevi
za pranje rublja i sušilice, a moram oprati strašno puno
odjeće.“
Namrštio sam se. „Htjela si otići, a da mi ne kažeš?“
„Vratila bi se ona natrag, Trav. Tako si jebeno paranoi-
čan“, rekla je America.
„Oh“, rekao sam i dalje nesiguran. „Ostaješ tamo veče-
ras?“
„Ne znam. Ovisi o tome kad ću sve to oprati.“
Iako sam znao da joj vjerojatno i dalje smeta moja odluka
o Bennyju, popustio sam, nasmiješio se i privukao je k sebi.
„Za tri tjedna plaćat ću nekome da pere rublje umjesto tebe.
Ili možeš samo baciti staru odjeću i kupovati novu.“
„Opet ćeš se boriti za Bennyja?“ pitala je šokirano Ame-
rica.
„Dao mi je ponudu koju ne mogu odbiti.“
„Travis...“, počeo je Shepley.
„Nemojte sad i vi počinjati. Ako se nisam predomislio
zbog Golubice, neću bogme ni zbog vas.“
America je razmijenila pogled s Abby. „Onda, bolje da
krenemo. Trebat će ti cijela vječnost za tu gomilu odjeće.“
Nagnuo sam se da poljubim Abby.
Privukla me i strasno poljubila, zbog čega sam se osjećao
malo bolje. „Vidimo se kasnije“, rekao sam, držeći vrata
otvorena dok je ona sjedala na suvozačko mjesto. „Volim
te.“
Shepley je podigao Abbyn kovčeg i stavio ga u prtljažnik
Honde, a America je sjela na svoje mjesto i zavezala pojas.
Zatvorio sam Abbyna vrata i prekrižio ruke na prsima.
Shepley je stajao pored mene. „Nećeš se stvarno boriti za
Bennyja, zar ne?“
„Puno love je u pitanju. Šesteroznamenkasti broj.“
„Šesteroznamenkasti?“
„Bi li ti odbio?“
„Odbio bih kad bih znao da će me America ostaviti zbog
toga.“
Nasmijao sam se. „Abby me neće ostaviti zbog toga.“
America je krenula s parkirališta, a ja sam primijetio kako
se niz Abbyne obraze slijevaju suze. Otrčao sam do njezinog
prozora i lupao po staklu. „Što nije u redu, Golubice?“
„Vozi, Mare“, rekla je, brišući suze.
Trčao sam pored auta i dlanovima udarao o staklo.
Abby me nije željela ni pogledati i u kosti mi se uvukao
jeziv strah. „Golubice? America! Zaustavi jebeni automobil!
Abby, nemoj to činiti!“
America je izašla na glavnu cestu i nagazila na gas. Potr-
čao sam za njima, a kad mi se Honda gotovo izgubila iz vida,
okrenuo sam se i pojurio prema svom Harleyu.
Dok sam trčao, tražio sam po džepu ključeve, a onda
skočio na motor.
„Travise, nemoj“, upozorio me Shepley.
„Jebote, ona me ostavlja, Shep!“ viknuo sam, pokrenuo
motor i punom brzinom krenuo na cestu.
America je upravo zatvarala vrata kad sam stigao na
parkiralište Morgan Halla. Skoro sam pao kad sam zausta-
vio motor; nisam ga ni stavio na nogare kako spada. Otrčao
sam do Honde i otvorio vozačka vrata. America je stisnula
zube i bila spremna na sve.
Pogledao sam u ciglene zidove Morgan Halla, znajući da
je Abby negdje unutra. „Moraš me pustiti da uđem Mare“,
preklinjao sam.
„Žao mi je“, rekla je. Ubacila je u rikverc i krenula s par-
kirališta.
Dok sam trčao stepenicama, preskačući po dvije odjed-
nom, na izlazu se pojavila djevojka koju nikad ranije nisam
vidio. Zgrabio sam vrata, ali ona mi je prepriječila put.
„Ne možeš ući bez pratnje.“
Izvadio sam ključeve motora i zazveckao joj njima pred
licem. „Moja cura Abby Abernathy je zaboravila ključeve u
mom stanu. Samo ću joj odnijeti.“
 Nesigurna, djevojka je kimnula glavom, a onda mi se
maknula s puta.
 Preskačući i po nekoliko stepenica istovremeno, konač-
no sam stigao na njezin kat i pred vrata njene sobe. Nekoli-
ko sam puta duboko udahnuo. „Golubice?“ pozvao sam je,
trudeći se da budem tih. „Moraš me pustiti unutra, dušo.
Moramo razgovarati o ovome.“
Nije odgovarala.
„Golubice, molim te. U pravu si. Nisam te slušao. Može-
mo sjesti i o svemu porazgovarati, u redu? Samo... otvori
vrata. Nasmrt me plašiš.“
„Odlazi, Travis“, rekla je Kara s druge strane vrata.
Šakom sam zalupao po vratima.
„Golubice? Otvori jebena vrata, kvragu! Neću otići dok
ne porazgovaraš sa mnom! Golubice!“
„Što je?“ zarežala je Kara i otvorila vrata. Dignula je nao-
čale na nos i šmrknula. Za tako sitnu curu imala je vrlo opak
izraz lica. Uzdahnuo sam s olakšanjem: bar ću moći vidjeti
Abby. Gledao sam preko Karinog ramena, ali nisam je vidio.
„Kara“, rekao sam, pokušavajući ostati miran. „Reci
Abby da je moram vidjeti. Molim te.“
„Nije ovdje.“
„Tu je“, rekao sam, brzo gubeći strpljenje. „Znam da je
ovdje!“ viknuo sam. „Golubice?“
 „Nije... Hej!“ vrisnula je Kara kad sam prošao pored nje.
 Vrata su udarila u zid. Uhvatio sam kvaku i pogledao
iza vrata, a zatim u ormare, pa ispod kreveta. „Golubice!
Gdje je ona?“
„Nisam je vidjela!“ viknula je Kara.
Izašao sam u hodnik i pogledao lijevo i desno, a Kara
je zalupila vrata za mnom. Začulo se škljocanje kad ih je
zaključala.
Zid je bio hladan iza mojih leđa i odjednom sam shvatio
da ne nosim kaput. Dok sam se lagano spuštao uz betonski
zid, prekrio sam lice rukama. Možda me mrzila tog trenut-
ka, ali jednom je morala doći kući.
Dvadeset minuta kasnije, izvadio sam telefon i napisao
joj poruku.
 Golubice, molim te. Znam da si ljutita, ali još možemo pričati
o tome.
Zatim još jednu.
Molim te, dođi kući.
A onda još jednu.
Molim te... Volim te.
 Nije odgovarala. Čekao sam još pola sata, a onda sam joj
poslao još poruka.
U Morganu sam. Možeš li me nazvati da znam dolaziš li doma
večeras?
Golubice, strašno mi je žao. Molim te, dođi kući. Moram te
vidjeti.
Znaš da ja nisam taj koji je ovdje nerazuman. Mogla bi mi
barem odgovoriti.
  Ja ovo jebeno ne zaslužujem. U redu, kreten sam što sam
mislio da mogu riješiti sve naše neprilike novcem, ali barem ne
bježim kad god iskrsne neki problem.
Žao mi je, nisam to mislio.
Što želiš da napravim? Učinit ću sve što poželiš, u redu?
Molim te, samo razgovaraj sa mnom.
Ovo je sranje.
Volim te. Ne razumijem kako možeš tek tako otići.
Nešto prije izlaska sunca, kad sam bio posve siguran
da sam i službeno napravio totalnu budalu od sebe i da
je Abby uvjerena kako sam posve nenormalan, ustao sam
s poda. Bilo je nevjerojatno to što se zaštitari nisu pojavili
kako bi me izbacili, ali ako budem sjedio na hodniku kad
cure krenu na predavanja, ta će me sreća vjerojatno napu-
stiti.
Poraženo sam se spustio niz stepenice, a potom sjeo na
motor, ne obazirući se na činjenicu da na sebi imam samo
majicu.
Nadao sam se da ću vidjeti Abby na predavanjima iz
povijesti, pa sam otišao doma istuširati se vrućom vodom.
Shepley je stajao na vratima moje sobe dok sam se odi-
jevao.
„Što hoćeš, Shep?“
„Jesi li razgovarao s njom?“
 „Ne.“
 „Uopće? Ni poruka? Ništa?“
 „Rekao sam da nisam“, zarežao sam.
„Trav“, uzdahnuo je Shep. „Vjerojatno danas neće biti na
predavanjima. Ne želim da se America i ja miješamo u ovo,
ali tako je rekla.“
„Možda hoće“, rekao sam, zakopčavajući remen. Stavio
sam njezin omiljeni parfem, a zatim odjenuo jaknu i uzeo
ruksak.
„Čekaj, odvest ću te.“
„Ne, ići ću motorom.“
„Zašto?“
„U slučaju da pristane doći sa mnom doma kako bismo
razgovarali.“
„Travis, mislim da je vrijeme da razmišljaš o tome da ona
možda neće...“
„Jebote, začepi Shep“, rekao sam, gledajući ga. „Samo
ovaj put nemoj biti tako razuman. Ne pokušavaj me spasiti.
Samo mi budi prijatelj, u redu?“
Kimnuo je glavom. „U redu.“
America je izašla iz Shepleyeve sobe još u pidžami. „Tra-
vis, vrijeme je da je pustiš. Ona je to napravila u trenutku
kad si jasno rekao da ćeš raditi za Bennyja.“
Nisam odgovorio, pa je nastavila. „Travis...“
„Nemoj. Bez uvrede, Mare, ali trenutačno te ne mogu ni
pogledati.“
Nisam čekao odgovor već sam samo zalupio vrata. Ta mi
je teatralnost pomogla u barem djelomičnom oslobađanju
tjeskobe. Bolje i to nego da padnem na sve četiri i lupam
rukama i nogama da mi se vrati, pogotovo da to učinim
usred predavanja. Napravio bih ja to, kad bih znao da će se
predomisliti.
Hodao sam polako do predavaonice, a čak i tako, stigao
sam pola sata prije početka predavanja. Nadao sam se da
će Abby doći i da ćemo imati vremena za razgovor, ali nije
došla.
Sjeo sam pored njezinog praznog mjesta i igrao se kožna-
tom narukvicom dok su drugi studenti pristizali i zauzimali
mjesta. Njima je to bio samo još jedan običan dan. Užasava-
lo me gledati kako se njihov život normalno nastavlja dok
se moj ruši.
Osim nekolicine onih koji su kasnili, pa su se uvukli iza
gospodina Chaneya, svi su bili tu. Svi osim Abby. Gospodin
Chaney je otvorio knjigu, pozdravio studente i počeo s pre-
davanjem. Njegove su riječi prolazile pored mene, dok mi
je srce lupalo u prsima, rastući sa svakim novim udahom.
Zubi su mi bili stegnuti, a oči pune suza na pomisao da je
Abby negdje drugdje, i da osjeća olakšanje zbog toga. Bio
sam sve ljući. Ustao sam i pogledao u Abbyn prazni stol.
„Ovaj... gospodine Maddox? Jeste li dobro?“ pitao je Cha-
ney.
Prevrnuo sam njezin stol, a zatim svoj, jedva svjestan
uzdaha i vrištanja studenata koji su to promatrali.
„Jebem ti sve!“ viknuo sam, ponovo udarajući svoj stol.
„Gospodine Maddox“, rekao je gospodin Chaney, neo-
bično mirnim glasom. „Mislim da je najbolje da izađete na
zrak.“
Stajao sam iznad srušenih stolova i teško disao.
„Izlazi iz mog razreda, Travis. Odmah“, rekao je Chaney,
sad već puno snažnijim glasom.
Podignuo sam ruksak s poda i jurnuo kroz otvorena
vrata, začuvši kako su udarila u zid iza mene.
„Travis!“
Jedini detalj koji sam registrirao bio je da je to ženski
glas. Okrenuo sam se i na djelić sekunde ponadao da je to
Abby.
Hodnikom je dolazila Megan i zastala pored mene.
„Mislila sam da si na predavanju.“ Nasmijala se. „Radiš li
nešto uzbudljivo ovog vikenda?“
„Što trebaš?“
Podignula je obrvu, a oči su joj zasjale kad me promo-
trila. „Dobro te poznajem. Bijesan si. Nije ti baš pošlo za
rukom s onom časnom sestrom.“
Nisam odgovorio.
„To sam ti mogla i ja reći.“ Slegnula je ramenima, a onda
se približila jedan korak i šapnula mi na uho, toliko blizuda su joj usne dodirnule moju kožu. „Mi smo isti, Travis.
Nikome nismo dobri.“
Pogledao sam u nju, zatim u njezine usne pa opet u oči.
Nagnula se sa svojim poznatim seksi osmijehom.
„Odjebi, Megan.“
Njezin je osmijeh nestao, a ja sam se okrenuo i otišao.

Ovaj, i još mnogo drugih zanimljivih besteselera potražite u Fokusu!