BITI samohrani roditelj je teško jer za podizanje djeteta i u obiteljima s oba roditelja često nedostaje još barem jedan par slobodnih ruku, no nije nemoguće. 
 

Isto tako nije nemoguće pronaći male obitelji u kojoj bebu odgaja samo majka, i to baš zato što se na to namjerno odlučila. Ovoga puta nećemo zadirati u razloge zbog kojih je netko postao, ili će tek postati samohrani roditelj, no takva su iskustva hvale vrijedna ne samo zbog majki i očeva koji već jesu u tom "sosu" već zbog onih koji tek iščekuju takvu situaciju. Namjerno ili nenamjerno. 

 

Kada ljudi saznaju da će netko postati roditelj bez druge polovice para najčešće kreću šale s pitanjima "Nisi pazila, ha? Kako ti se to moglo dogoditi? Nećeš se udati? Pa kako ćeš podizati dijete sama? Ti ni se znaš u što se upuštaš. Zna li on? Znaš li uopće tko je on? Zašto to nisi riješila ranije? Misliš li da možeš sama?" 

 

Žene koje su se odlučile na ovakav drastičan, ali smislen potez često su na udaru javnosti jer društvo misli da žena u roditeljstvu ne bi smjela, i ne bi trebala biti sama te da će djetetu tijekom života nedostajati otac zbog čega je njihova odluka često okarakterizirana kao suluda i sebična. 

 

No, pogledajmo malo današnje društvo i životne navike ubrzanog života. Kada biološki sat počne ubrzano otkucavati, a žena dotad ili nije našla svog idealnog muškarca podobnog da postane otac, ili ga je u međuvremenu izgubila, žene počinju pribjegavati razmišljanju o samohranom odgoju. To su najčešće žene između 30. i 45. godine života koje iza sebe već imaju kakvu-takvu karijeru, upoznate s životnim nedaćama te se smatraju karakterno jake i zrele postati majke, pa makar i bez oca. I nije to danas više ništa neobično. Pogotovo ako znamo da postoje i oni primjeri kada budući otac usred trudnoće shvati da je za ulogu oca još uvijek nezreo, ili iz nekog drugog razloga prepusti ženi da o njegovom djetetu brine sama. 

 

 

 

Žene koje su se odlučile na korak samohranog majčinstva najčešće znaju reći da nije najteže to što nemaju s kime podijeliti breme odgoja, već to što nemaju s kime podijeliti tu silnu ljubav prema djetetu. I ne samo ljubav već i sve one važne prve trenutke kada dijete napravi nešto, a one onda moraju nazvati majku, prijateljicu, obznaniti to na Facebooku iz puke potrebe da to s nekim podijele. I na kraju se dogodi nešto što su sve žene u dvadesetima govorile - nikada neću trebati svoju majku da mi bude desna ruka kod odgoja moje djece! Koja ironija jer upravo se to događa velikoj većini samohranih majki. Ne zato što im majke silno trebaju da budu tu fizički, da se one brinu za to dijete, svoje unuče, već da tu budu emocionalno, da praktički zamijene oca kojeg nema. "Jer tko će nam biti bliži od naše vlastite majke. Tko će bolje razumjeti potrebu nas, mladih majki od žene koja je nas je voljela i odgojila i očito ima iskustva u tom zadatku više od nas." konstatirala je jedna samohrana majka koja se nije kolebala u svojoj odluci da postane i otac i majka svom djetetu, ali na neke stvari jednostavno nije bila pripremljena. 

 

"I onda mi jednostavno lakne jer ne samo da moja mama uskače kada god zatreba, uskače i tata, djedica koji meni nikada nije trčao na kiosk po novi crtić, on sada odjednom ostavlja svoje novine, prezuva se u hipu sekunde i trči koliko ga noge nose po novi Frozen DVD za svoju novu mezimicu. I lakne mi, naravno. Ne samo zato što nisam ja i ovog puta fizički trebala trčati, lakne mi jer prvo što vidim je ta ogromna ljubav koju naša mezimica dobiva od svih nas. I ne mogu da se ne zapitam, bi li to tako bila da ona ima oca, bi li onda bake i djedovi bili ovoliko prisutni, ili bi se iz čiste kurtoazije često micali s puta!?" 

 

 

Znate li zašto samosvjesne žene često ne uspijevaju održati vezu s muškarcem do one točke da bi s njim poželjele zasnovati obitelj? Ironično, jako ironično - ne žele biti s muškarcem s kojim će na ženu otpasti barem 80 posto kućanskih poslova, pa se onda oslobode muškarca, ostanu same s djetetom i sa svih sto posto kućanskih poslova. I na koncu shvate da ne samo da mogu odraditi sve zadatke i noćima ne spavati već usput mogu odraditi još milijun stvari za koje nisu ni znale da imaju snagu. I tako od ideje - e neću muškarca za kojeg ću rintati rintaju dvaput više, ali za sebe i svoje dijete i nikome pritom ne moraju polagati račune niti biti nezadovoljne jer su svoju energiju usmjerili na drugu, jednako sposobno dušu.

 

 

Najveća stvar koje se grozi svaki samohrani roditelj, odnosno roditelj čije dijete nikada nije upoznalo onu drugu stranu, jest veliko pitanje - mama, zašto ja nemam tatu. "To je pitanje koje će svaku samohranu majku ili oca uhvatiti nespremne koliko se god tokom njihovog života pripremali na njega. I mene je uhvatilo na prepad. Uvijek sam zamišljala da će to pitanje doći na vrijeme kada će dijete biti dovoljno zrelo za njega, i bila sam spremna dati joj čitav niz objašnjenja, a onda je ona jednog dana uletjela u kuću ljuta kao furija s ispadom bijesa. Prijateljica mi je rekla da sam ja trebala imati tatu, ali je on otišao dok se ja još nisam ni rodila! Je li to istina? Ha, mama? 
 

Jedino što mi je u tom trenutku padalo na pamet je ona scena iz Četiri vjenčanja i sprovod kada se ona tamo silno trudila ne skakati po sobi i vikati fuck, fuck, fuck, fuck... Nisam spremna. Ne na ovakav iznenada način. 

 

 

Kod samohranog roditeljstva je zapravo skoro sve super u četiri zida. Sve funkcionira onako kako se dvije glave dogovore. Pravila se donose i poštuju prema dogovoru, a sve one sitne svakodnevne radosti rješavaju u hodu kako se zna i umije. No, u vanjskom svijetu banalnosti ste nižu jedna za drugom. 

 

Primjerice - u većim obiteljima točno se zna kada se jede, odnosno kada se i gdje objeduju glavni obroci, dok se u malim dvočlanim obiteljima ti obroci uglavnom dijele udvoje gdje se nađu. Tako je naša mama iz ove priče nemali broj puta ostala pomalo zatečena kod poznanika gdje je odvela svoju kćer na igranje. "Sve je bilo u redu dok mama nije donijela sendviče, peciva i čaj za klince, a mene doslovno otjerala od tog dječjeg kutka jer oni veliki ionako jedu tek kada klince spreme spavati. Ostatak predvečerja pokušavala sam ignorirati kruljenje u želudcu i onda sam shvatila da normalne obitelji zaista imaju neke rituale koje mi mali često preskočimo jer je tako baš nama po volji."  

 

 

Odgoj djeteta, trčanje za vremenom, obavljanje gomile usputnih sitnica baš kada nas strefe i neke velike životne stvari, sve su to odlike roditeljstva. Naravno, lakše je udvoje, no to ne znači da čak i mame koje imaju tatu pri ruci ne postaju gunđalice. "Često mi prijateljice s višečlanim obiteljima znaju reći da ponekad samo gunđam, a ustvari ne kuže da u jednakoj mjeri gunđaju i one, jer konačno, i na njima je glavnina tereta vođenja kućanstva. No za razliku od njih ja nemam nekog drugog glavnog krivca za svoje nestizanje ili nezadovoljstvo, ja se nemam na kome iskaliti kao one, ja sam najčešće jedini krivac, a moje dijete jedino zlato koje želim zaštiti od vlastitog nezadovoljstva. I zato svoje nezadovoljstvo, svoje gunđanje, ostavljam za prijateljice i za svoju mamu, tek toliko da podmetnu rame da se naslonim kada mi je teško. I znam da u tim trenutcima mogu biti prijateljica i kćer, a ne samo mama. I to je još jedna od čari i ironija samohranog roditelja.