Foto: Nada

Index vam u suradnji s YugoPapirom donosi intervju s Goranom Ivaniševićem i njegovom obitelji koji je nastao u božićno vrijeme 1990. godine.

OD PRVIH zamaha reketom, obitelj ga je do kraja podržavala. Roditelji su prodali stan da bi mogao trenirati i sudjelovati na turnirima, jer splitski klub nije imao novca. Danas je Goran vrhunski sportaš, slavan je i bogat. "I kad mi je bilo najteže, nisam ni pomišljao da odustanem. A tek sada počinju moj glavne bitke. Ponekada mi samo malo nedostaje ljubav", kaže Goran, jedan od deset najboljih tenisača na svijetu.

Uloviti cijelu obitelj Ivanišević na okupu nije nimalo lako.

Goran, najslavniji član "klana" Ivanišević, rijetko je u Splitu, a i kada jest onda je najčešće na treningu. Tata Srđan je uglavnom uz Gorana, mama Gorana radi, sestra Srđana na fakultetu, njen dvogodišnji sin Ivan u vrtiću.

Goranova baka: Ponosna sam na unuka

Jedino je Goranova baka, po mami, uvijek kod kuće. Ona dežura, prima goste, odgovara na telefonske pozive (a u kući Ivaniševića telefon zvoni bar svakih pet minuta), priprema hranu, jer svi, kako dođu, jedan po jedan, prvo pitaju što ima za jest.

"Svi pišu o tome koliko je zaradio, a on kod sebe nikad nema novca"

Baka sa svojom kći, Goranovom mamom brine i o Goranovoj garderobi, jer se dogodi da u Split dođe samo na dva dana, a za to vrijeme treba oprati i ispeglati njegovu odjeću, trenirke, pripremiti ga za novi put i novi teniski okršaj.

Novinari pišu samo o zaradi

Novine pišu da je Goran samo prošle godine zaradio 1,300.000 dolara na turnirima i još oko 250.000 na ekshibicijskim mečevima, a ne zna se točno koliko je dobio od sponzora, od firme "Australian" (jer nosi i zastupa kod nas prodaju njihovih trenirki) i od "Diadore", talijanskog proizvođača tenisica.

Gorana je tenis uveo i u veliki biznis, ali sigurno je da su od novca, koji je zaista zaslužio, mnogo važniji njegovi sportski uspjesi. Jer Goran Ivanišević se sa nepunih 19 godina, svrstao u deset najboljih tenisača svijeta. Deveti je na ATP listi, koja je najmjerodavnija za određivanje kvalitete tenisača.

Visina, servis i brzina

To znači da će u naredne 2-3 godine sigurno biti jedan od najozbiljnijih kandidata za igrača broj 1 na ATP listi.

Nedavno je u Australiji pobijedio i drugoplasiranog Beckera. Bez obzira što prva mjesta na ovoj listi drže Edberg, Becker i Lendl, ipak dolazi do tihe smjene generacije.

Dolazi Goranovo vrijeme, ima sve šanse. Visok je 192 cm, kao i prvih pet igrača na listi. Ta visina, uz Pilićevu tehniku serviranja, donijela mu je neslužbenu titulu najboljeg servisera na svijetu.

Treći, važan, adut mu je brzina. Iz milja ga zovu Zec, jer je nevjerojatno brz na terenu, tako da uspijeva stići i one već izgubljene lopte. Uz sve to nepogrešiv je kada igra sa zadnje linije.

Razlaz s trenerom koji je tražio pola milijuna dolara

Razgovor stalno prekidaju telefonski pozivi, bez obzira što samo mali krug prijatelja zna novi broj. Tog popodneva nazvao je i menadžer Ćino, Talijan, koji je zvao s neke planine gdje je provodio Božić i Novu godinu.

Jer, nakon što je Goran proglašen devetim igračem na svijetu, a to nije mala stvar, kada se zna da je pretprošle godine bio na 340. mjestu, njegov trener Balaš Taroci tražio je da mu se godišnji honorar učetverostruči. Tražio je ni manje ni više nego 500.000 dolara.

Goran nije pristao i treneru, inače, veoma dobrom, dao je otkaz. Sada je problem naći novog, isto tako dobrog, jer Gorana tek očekuju važni "okršaji".

"Nismo smjeli popustiti ni zbog drugih tenisača, jer bi onda i njihovi tražili više. Ali, nadam se da će nam menadžeri naći brzo novog. Događa se to. I Lendl je nedavno imao problema s trenerom, pa ga je riješio".

"Razočaran sam", dodaje Goran "Taroci mi je bio više nego trener. Bili smo prijatelji, i nisam od njega to očekivao."

Goran voli automobile

Kao i baka, i Srđan i Goran, ne mogu a da ne spomenu novine koje se uglavnom "brinu" o novcu. Srđan kaže:

"Najčešće pišu oni koji nemaju mnogo znanja o tenisu i onda pišu o zaradi ili izmišljaju neke događaje koji se nikada nisu dogodili. Recimo, nikada nisam na terenu ošamario Gorana, nisam metlom tjerao njegove djevojke, jer za njih on i nema mnogo vremena, nisam se ljutio kad je opet kupio "Mercedes"... Sve su to izmišljotine. U početku smo se ljutili, a sada smo digli ruke. Bilo bi bolje da se piše o Goranovoj izvedbi u tenisu, o njegovim servisima, o samoj igri, a ne o novcu. Novac je važan, ne kažem, ali bodovi su najvažniji."

"Imam malo vremena da razmišljam o novcu, ali danas mi je mnogo lakše igrati kada znam da sam osiguran. Mogu sebi dozvoliti i nešto što bez tenisa nikada ne bih mogao, recimo kupiti automobil. Nedavno sam naručio novi, kabriolet, specijalne izrade. Dobit ću ga kroz sedam mjeseci, inače na njega se čeka šest godina, jer se samo po jedan proizvodi mjesečno.

Zavide li ti vršnjaci?

"Ima i toga, iako moji pravi prijatelji, oni iz djetinjstva ne. Ponašaju se normalno, kao i ja prema njima",  tvrdi Goran. "Kad god dođem u Split moram se vidjeti s njima, jer prijatelja imam mnogo širom svijeta, ali njih dvojica trojica su jedini, oni pravi. Izađem s njima u kafić, provozam se autom. Automobili su moja najveća slabost".

A ljubav?

"Za nju, na žalost, nemam vremena. Kroz godinu oko 45 tjedana provedem na turnirima, ostatak na putovanjima i na odmoru. Ljetos sam bio samo dva tjedna kod kuće, sada nekoliko dana za Božić i Novu godinu. Tenis je moja najveća ljubav, ispunjava me, ali ponekad poželim imati stalnu curu. No, mlad sam, ima vremena. Sljedeći put kada budem duže u Splitu naći ću curu. Ne mora baš biti Splićanka..."

A Gorana ženski svijet gotovo opsjeda. Telefonom i pismima najviše. Mama Gorana donosi pisma. Najviše ih je iz Japana. Djevojčice i djevojke pišu nježna pisma, crtaju mu, mole ga za sliku ili autogram. Ne stide se izraziti svoje divljenje, pa poneka ponudi i ljubav.

"Sve je to lijepo, na žalost, ne mogu im odgovoriti, nemam vremena. Jedna djevojka mi je poslala pokrivač..."

"Kao mlađi sam bio previše temperamentan, sada sam se malo smirio"

Visok, Goran je lijep mladić, djeluje nježno, govori tiho. Strpljiv je, iskren i otvoren. Kao da nije to onaj mladić za koga kažu da ima divljački temperament, da na terenu viče, lomi rekete. Goran kaže:

"Kad sam bio mlađi bio sam previše temperamentan, sada sam se malo smirio. Ali, kada zatreba vičem, bacim reket. To je pomalo i taktika, da zaplašim protivnika. Naučio sam to od McEnroea - on viče, pa uplaši i protivnika i suce.

"Mi smo Dalmatinci takvi", dodaje mama. "Temperamentni smo, zapalimo se kao šibica, ali se brzo i smirimo. Goran je takav na tatu. Ali, ima pravo, smirio se. Nekada kada je bio mlađi, srce mu se lomilo kada bi slomio rekete, jer smo imali malo novca. Od moje plaće smo mu kupovali rekete, skupimo ih dva i on ih u jednom meču razbije. Bilo nam je teško.... ali sve smo izdržali."

Goran u školi

Od početka Goranove teniske karijere život u obitelji se njemu podređivao. Od onog dana kada je šesnaestogodišnji Goran slučajno otišao s tatom na tenis i kada se tri sata nije htio odvoji od reketa.

"Volio sam i igrao tenis do studija", priča Srđan. "Ali nisam bio talentiran, kao Goran. Završio sam Elektrotehnički fakultet i poslije sam nastavio tenis kao rekreaciju. Imao sam toliko iskustva da vidim da je Goran izuzetno talentiran. Uzeo ga je pod svoje trener Ladislav Kačar i već u desetoj godini Goran je bio juniorski prvak Jugoslavije. Poslije toga redao je samo uspjehe."

Roditelji zbog Goranove karijere prodali stan