Foto: Josipa Uzelac/Index/Privatni album

TENISICE će većini biti samo tenisice. Ništa više.

Običan komad obuće u koji, po potrebi, ulažu razuman iznos kako bi imali nešto za svakodnevnu upotrebu ili trening. Neki će kod kupnje obraćati više pažnje na kvalitetu i marku, a drugi ne ulažu čak ni toliko truda i jedini im je kriterij proći što jeftinije.

Takvim ljudima ova će priča biti van pameti. Čisto ludilo.

Skup hobi

Kao što ste mogli i pretpostaviti, na drugoj strani nalaze se ljudi kojima tenisice znače puno više. Oni su ljudi koje nazivamo "sneakerheadovima" ili jednostavnije zaljubljenicima u tenisice. Oni u svoju obuću ulažu puno više, kvaliteta im je itekako bitna, znaju više manje sve o onom što nose, imaju ormare prepune tenisica, skupljaju ih, ponekad ni ne vade iz kutija, preprodaju, a njihove kolekcije mogle bi šokirati prosječne konzumente kojima je to "samo obična patika" koju u najekstremnijem slučaju dijele na najkice, adidaske, reebokice, pume ili Asics.

Kao što nam je objasnio jedan od naših sugovornika, Filip Ivelja mnogima poznatiji kao Phat Phillie, pravi "sneakerhead" upoznat će vas i pogled prvo baciti na ono što nosite, a ako tamo vidi neki klasik, bez obzira radilo se o adidaskama, jordanicama ili američkoj/britanskoj (nikako kineskoj) verziji New Balancea, imate nešto o čemu ćete s njima popričati.

I to je skup hobi. Izuzetno skup hobi.

Modeli uz koje se veže određena priča na internetu će postizati cijene od osam, deset ili petnaest tisuća dolara i oni najzagriženiji fanovi (dubokog džepa, naravno), spremni su za njih iskeširati taj novac. Jordan III neki smatraju "najvažnijom tenisicom u povijesti", tenisicom koja se prvi puta pojavila 1988. i započela Nikeov marketing kakav poznajemo danas, zacementirala status legendarne serije, a neki će čak reći da su upravo ove tenisice spasile tvrtku. Bez obzira na to radilo se o "jedinicama" zbog kojih je Jordan plaćao 5000 dolara kazne po utakmici ili onima iz "Povratka u budućnost II" koje su na internetu ponekad postizale cijenu od gotovo 10 tisuća dolara, uvijek postoje kupci i posao cvjeta.

Hrvati s ormarima za tenisice

Upravo zato, sneakerhead kultura ne djeluje kao nešto što bi zaživjelo u zemlji kao što je Hrvatska gdje prosječna primanja nisu dobar temelj za bilo kakvu kolekciju (osim kolekcije neplaćenih računa).

No, bili biste u krivu.

Možda poput većine ne bacate pogled na ono što na nogama nosi ekipa oko vas, ali ovih zaljubljenika više je nego mislite. Štoviše, pripremajući se za ovu temu, pronašli smo ih petoricu u manje od sat vremena, a svakako je zanimljivo spomenuti da Hrvati i u ovom "sportu" imaju konja za trku jer jedan od najpoznatijih kolekcionara i preprodavača tenisica u SAD-u je Hrvat Andre Ljuština.

Njegova kolekcija nastajala je više od 16 godina, a procjenjuje se da vrijedi više od dva milijuna dolara.

Naravno, naši sugovornici nisu na toj razini i sami tvrde da im je smiješno uopće razmišljati o tome da ih netko naziva "pravim" sneakerheadsima (znajući što to znači u Americi gdje je kolekcija od dvjestotinjak pari tenisica simpatična, ali smatra se ozbiljnom tek kada prijeđe 600 ili više pari tenisica), ali oni to, barem za hrvatske pojmove, bez ikakve sumnje jesu.

Njihove kolekcije broje osamdesetak, stotinjak ili u ekstremnijim slučajevima više od 200 pari tenisica, a to je, priznat ćete, mnogo. Oni ih skupljaju, preprodaju, imaju sobe za tenisice, u nekim ih slučajevima nose, a u drugim samo čekaju pravi trenutak kako bi ih prodali za ponekad peterostruku cijenu.

Kakva je ponuda u Hrvatskoj?

Zanimalo nas je kako cijela priča uopće funkcionira na ovim prostorima jer gledajući ponudu u trgovinama, ali i prosječna primanja, stvari baš i ne izgledaju kao raj za kolekcionare, a u većini slučajeva New Balance, Adidasovi modeli Gazelle, Superstar i poneki Stan Smith te Nikeovi i Pumini retro modeli, najčešće su vrh ponude.

No, naši sugovornici Davor Novosel i Matija Hajduk otkrivaju nam i da se tu situacija tijekom godina promijenila i da je danas u Hrvatskoj puno više specijaliziranih trgovina u kojima je moguće pronaći i neke teže "uhvatljive" modele.

"Neke tenisice oko kojih se razvija najveći hype sigurno neće doći, ali osamdesetak posto ostalih modela moguće je pronaći. Naravno, ljudi koji o tome nešto znaju, znaju i gdje će pronaći te trgovine. Isto tako, Hrvatska dobiva po samo sedam pari pojedinih modela pa je velika vjerojatnost da će to završiti kod kolekcionara", govori Novosel.

"Stvar nije samo u tome da imaš brdo nekih tenisica već da je riječ o modelima koje je inače teško pronaći i koje ne nose baš svi. Jedan od većih ulova su bile terminatorice koje sam kupio na rasprodaji za pedeset kuna jer su im godinu dana stajale na polici i nitko ih nije kupio", priča nam Matija.

"Tenisice koje trenutno imam u kolekciji imam jer je to nešto što volim, ali ima i dio onih za koje čekam pravi trenutak da ih preprodam i eventualno uzmem neke druge. Kod mene je problem to što sam do sad već prodao hrpu tenisica jer nisam imao para za neke koje sam baš htio nabaviti pa mi je danas žao zbog nekih modela", objašnjava Davor.

Nike - krivci za ludilo

I dok se ovo nekima može učiniti kao najobičnije kolekcionarstvo koje se od skupljanja bilo čega drugog ne razlikuje previše ili se pak uopće ne razlikuje, postoji jedna ogromna razlika. Ovo je ogromno tržište, a o svemu dovoljno govori sljedeći podatak.

Naime, Nike, kao što je poznato, Nike čini 96% sekundarnog tržišta, a drugi na toj listi je Sketchers koji je nedavno prestigao Adidas i smjestio se na drugo mjesto s godišnjom zaradom od 209 milijuna dolara. Ono što je zanimljivo jest da su Nikeove mušterije, dakle, oni koji preprodaju njihove tenisice, u istom periodu zaradile 380 milijuna dolara. A to je, ako vam već nije jasno - van pameti.

Iako je prošla godina bila nešto slabija, retro modeli poput gore spomenutih "trojki" prodaju se za manje od minute (ponekad samo nekoliko sekundi).

Štoviše, uoči ovakvih pomama organiziraju se čak posebne lutrije u kojima pobjednik dobiva priliku kupiti određenu tenisicu. Dakle, ne dobiva tenisicu pa čak niti neki pristojan popust, ne. Pobjednik osvaja priliku da potroši svoj novac. Stoga, čak i ako niste fan tenisica, morate Nikeu odati počast za stvaranje psihotične atmosfere u kojoj se trošenje tretira kao nagrada.

Ono što se Appleu događa jednom godišnje, Nikeu se događa više-manje svake subote. Redovi su ogromni, a traženi model u isto je vrijeme i prestiž i opasnost jer u Americi postoji mogućnost da će vas novi model pretvoriti u metu, a nije ni toliko nezamislivo da vas zbog tenisice netko izbode (iako se zapravo radi o rijetkim slučajevima, ali postoje).

Zaljubljenici na internetu imaju vlastite portfelje i prate svoju vrijednost na tržištu, ali ono što je najzanimljivije nakon svih ovih podataka činjenica je da je riječ o nereguliranom tržištu, točnije, jednom od rijetkih nereguliranih tržišta (iako zapravo i nije riječ o tržištu) ovakve veličine.

Za sve je kriv hip-hop

Posebno se cijene kolaboracije s poznatim glazbenicima, producentima, breakerima, grafiti umjetnicima ili dizajnerima. Suradnja s hip-hop glazbenicima još se tijekom osamdesetih pokazala kao unosan biznis kao u slučaju tada mega-popularnog Run DMC-ja, grupe koja je na temelju pjesme "My Adidas" uspjela upecati milijunski ugovor s njemačkom tvrtkom kojoj dotad nije padalo na pamet ulaziti u suradnje s američkim reperima.

I dok je većina naših sugovornika ljubav prema tenisicama razvila kroz hip-hop, to nije uvijek slučaj.

"Moja priča počinje s osam godina kad sam krenuo trenirati košarku, pa me je počelo zanimati i koja je najbolja i najkvalitetnija obuća. Automatski sam počeo pratiti NBA, preko magazina Košarka. Taj magazin je bio jedini izvor informacija u to vrijeme ('91.), a ujedno i jedini vizualni dokaz (osim nekih kasnonoćnih prijenosa na TV-u) koju tenisicu je koji košarkaš nosio u toj NBA sezoni. Moja prva pomisao na kolekcionarstvo tenisica je bilo 1996. i vraćanje Jordana iz prve mirovine u ganc novo dizajniranim Jordan 11 'Concord'. Danas je vjerojatno najkultnija tena na planeti bar što se tiče košarkaških tenisica. Već je nekoliko puta napravljen retro model", govori Frenky čija kolekcija (200+) bi mogla posramiti i invenatare pojedinih trgovina te objašnjava pojam "retro" (ne radi se o originalu iz te godine već replici koja je nastala prema originalnom dizajnu).

No, suradnja s reperima se pokazala posebno plodnom što je sasvim logično jer govorimo o kulturi koja je od samih početaka obraćala golemu pažnju na krpice i obuću, a priča je s vremenom postajala razgranatija pa danas imamo jednog Kanyea Westa čija se obuća prodaje za tisuće dolara, a i sam se autor (i dizajner) u pjesmama obračunava s bivšim poslodavcima iz Nikea.

Koliko su najviše potrošili

Iako je većina naših sugovornika priznala da bi za par tenisica izdvojila najviše 250 eura, Davor priznaje da je u jednom mjesecu na tenisice potrošio više od 4000 tisuće kuna.

"Najviše sam odjednom potrošio skoro 3000 kn kad sam kupio Nike Air Revolution “Loverution Pack” koji je uključivao dva modela (his and hers) za sebe i tadašnju curu/sadašnju suprugu. A to je vjerojatno i neki maksimum na koji bih išao, par tisuća kuna, ovisi o situaciji, ponudi i trenutnog financijskog stanja. Još nisam, a i sumnjam da bih išao u minuse/dugove radi tenisica", govori Matija.

Međutim, minus je realnost, a mnogi kolekcionari zbog tenisica će često upadati u financijske probleme.

Tanka granica između ljubavi i opsesije

No, kao što to i inače biva, tanka je granica između ljubavi i opsesije tenisicama. Davor nam priznaje da je poput zaljubljenika u Appleove proizvode znao čekati u redovima ispred trgovine i da jednom prilikom nije spavao nekoliko noći čekajući da kupi par tenisica na internetu.

"Petak, subotu, nedjelju i ponedjeljak nisam spavao da nabavim New Balance City of Gold. Najgore od svega, stavili su to u prodaju negdje oko 4 ujutro. Dakle, odem pišat, vratim se i ostao je samo broj 47. Nije prošlo ni 30 sekundi. Na kraju sam ih uspio kupiti, ali bila je to nevjerojatno glupa priča", priča Davor.

Dakako, ulaskom u svaku kolekcionarsku priču postoji i mala opasnost da malo zabrijete, a Davor priznaje da mu se to dogodilo: "Ja sam ovisan. Pokušavam se 'skinuti' s toga i sad je daleko bolje nego prije jer prije sam bio lud i za odjećom. Poanta je u tome da jako puno novca zdrobim na odjeću i tenisice i onda to ni ne nosim. Svjestan sam da je to sjebano i nije mi problem to priznati. Ipak, ne kupujem kao prije, ali i dalje se ne mogu suzdržati".

Matija u šali dodaje: "Da sam dobio kunu za svaki put kad je rekao da će prestati..." i nastavlja: "Promijenilo se dosta toga u odnosu na prije. Više nisam toliko nabrijan kao nekad, život ide dalje, prioriteti se mijenjaju, a i postoji hrpa drugih stvari koje te zanimaju i na koje trošiš novac".

Sjajna budućnost

I dok s jedne strane imamo kolekcionare i "scenu" koja možda ima ili nema sjajnu budućnost (svojevremeno je sličan hype nastao i oko preprodaje stripova, ali ta je priča neslavno završila), za njuške iz Nikea nema sumnje - njihovi džepovi nastavit će se puniti.

Stari i novi modeli se sjajno prodaju, odlično zarađuju i preproadavači, sve se viša pumpa priča oko unosnih suradnji kao što je ona između Adidasa i Kanyea Westa, a izvršni direktor Nikea, Mark Parker, samo je prošle godine zaradio 14,7 milijuna dolara.

"Sneakerhead" kultura iz godine u godinu postaje sve popularnija i prisutnija, a ono što je sedamdesetih godina u Americi bilo tek popratni dio hip-hop kulture (MORAŠ imati kul tenisice), osamdesetih se pretvorilo u nešto daleko veće, a devedesetih u legitimnu kulturu koja se uspješno proširila na ostatak svijeta.

Na kraju krajeva, kad čak i u Hrvatskoj imate ekipu s prostorijama koje su posvećene obući, a ne radi se o nekim bogatunima od kojih biste takvo što očekivali, znate da se radi o nečem što postaje sve veće i veće.