DA, PONEKAD nam zaista znaju dignuti tlak nedoličnim ponašanjem kojim izazivaju buru svojih i tuđih emocija. Ponekad zaista znaju pretjerati pa im moramo pokazati da se neke granice jednostavno ne mogu prelaziti, no ponekad i mi roditelji znamo pokazati zube onda kada nikako ne bi smjeli. 
 

Postoje te neke situacije kada moramo znati smiriti svoje reakcije jer discipliniranjem djece i dovođenjem u red njihovo ponašanje i njihove emocije, činimo ih još gorim i još više pogoršavamo same njihove osjećaje. 

Batina iz raja danas više nije in, kada to tako moramo reći, ali kazne i discipliniranje koji ne uključuju fizičku akciju i dalje su sastavni dio odgojiteljstva. No neki roditelji jednostavno ne znaju razlučiti kada je discipliniranje poželjno, a kada ne. 

I da ne bi pomislili da red i disciplinu očekuju samo zločesti, nestrpljivi roditelji kojima je lakše posegnuti za kaznom nego podučiti dijete, strpljivo i umilno, ne možemo prešutjeti  da potrebu za discipliniranjem djece pronalazimo čak i u Bibliji, u Knjizi Izreka. I to onako, potpuno olako, daje nam za pravo da stisnemo šaku. 

Nećemo ih baš navoditi sve, ali nekoliko njih dočarati će ono što želimo reći: 

"Tko šteti šibu ne voli svog sina, ali tko je marljiv s njome pokazuje svoju ljubav prema njemu" /Izreka 13:24

"Ludost je dio dječjeg srca koju će šiba otjerati daleko od njega"/ Izreka 22:15

"Disciplinirajte svoje sinove i oni će vam podariti odmor i užitak vašem srcu"/Izreka 29:17

Biblija je puna ovakvih naputaka, a ne nedostaju ni konkretni primjeri koji pokazuju koliko je slaba ruka očeva dovela do razornih posljedica njihove djece i baš zato što se discipliniranje i kažnjavanje smatra poučnom metodom odgoja  moramo istaknuti - u redu je disciplinirati dijete kada pretjera, ali ne uvijek i ne svugdje! 

1. Kada nam situaciju učine neugodnom 

Da, klinci imaju nos za napraviti nešto radi čega ćemo mi patiti, ali morate znati da oni to ne rade namjerno i u takvim situacijama ne zaslužuju ni povišen ton, a kamoli grubu riječ ili fizičku reakciju. 

Primjerice - kada slučajno naprave neki nered. Znamo, poludimo ako prospu zdjelu riže po gusto tkanom tepihu, ali oni to nisu htjeli napraviti. 

Znamo da nas može jako raspaliti situacija kada usred velikog šopinga obznane da se njima baš sada piški, ili su drastično spori kada se vama negdje žuri - jer ruku na srce kada vam se ne žuri ni ne primjećujete da su uvijek toliko spori. 
 

To su situacije u kojima djeca nisu ni za što kriva. Zar ćete ih špotati što im se piški ili sporo vežu tenisice? 
 

Nemojte. 

2. Kada se bojite za njih

Da, možda bi nama roditeljima bilo najbolje kada bi djecu doista mogli zatvoriti pod neprobojno stakleno zvono, ali ne dozvoljavati djetetu da se kreće, da misli i da se izražava samo zato što se bojimo da će time povrijediti sebe, povrijediti druge ili sebe i nas dovesti u neugodnu situaciju, malo je reći, ali - nemojte! 

Djeca se moraju penjati da bi znala pasti, djeca moraju krenuti sama preko ceste, djeca moraju znati rezati škarama i držati nož u ruci - ne kažnjavajte ih tako da im oduzimate te važne trenutke odrastanja. Ne gledajte na njihove nevine postupke kao na prijetnju, dozvolite im da budu djeca
koja uče. 

3. Zbog stvari koje u vama izazivaju krivnju 

Svi mi imamo neke svoje sitne grijehe iz prošlosti. Svi smo mi odrastali s nekim malim grijesima koje smo radili i kada vidimo da su naši klinci krenuli putem da ponove naše grijehe ne zaustavljate ih. Možda ćete misliti da ćete ih tako spasiti grizodušja, ali kako će onda naučiti? I kako će uopće shvatiti vašu kaznu - jer im sigurno nećete odmah priznati - da to sam i ja radio/la pa danas žalim. 

4. Kada vas je sram 

U našoj je prirodi da neke osjećaje cijenimo više neke manje. Svi mi (manje više) pazimo na svoju reputaciju u javnosti, pa tako pazimo da nas nitko ne osramoti.  A tko nas najbolje može osramotiti od našeg nevinog djeteta? 

Nije htjelo! Nije znalo! Nije zaslužilo čak ni grubi pogled, samo evenutualnu smirenu poduku. Naravno, ukoliko to zaista nisu napravili namjerno (velika djeca). 

5. Kada ste ljuti

Kada naša ljutnja nema nikakve veze s djecom stvarno nema potrebe da je oni osjete, a pogotovo ne da baš ta ljutnja bude okidač za loše ponašanje prema djetetu koje nije napravilo ništa strašno. 

Kada smo smireni, svaku ćemo dječju situaciju gledati smireno i uvijek uvidjeti opravdanost njihovih dječjih postupaka, no kada smo ljuti ljutnja nas priječi u pametnom promišljanju. I na kraju nadrapaju djeca koja ostaju tužna, zbunjena, povrijeđena, uplašena, frustrirana, neshvaćena. 

Primjećujete li u svemu ovome razloge njihovog lošeg ponašanja? 

Discipliniranje djece delikatna je tema jer djeca zapravo često ne zaslužuju čak ni povišen ton. I ako sada mislite da govorimo o pomodnom roditeljstvu koji će rezultirati razmaženom djecom koja neće znati granice između dobra i zla, probajte se zapitati koliko ste puta vaše dijete ošinuli pogledom, a da za to zaista nije bilo potrebe jer je za apsolutno istu situaciju jučer bio nagrađen možda čak i smiješkom? 

Zato prije nego planete i posegnete za "sad ću ja tebe naučiti tonom" zapitajte se: 

Je li to što dijete upravo radi doista toliko grozno i nepotrebno, ili se samo vi osjećate grozno zato što dijete to radi u vašoj blizini? 

I konačno, jesu li vaše metode discipliniranja djece dovele do poplave dječje frustracije?