PAR dana nakon što sam došla na Tajvan, uslijedile su poruke i poruke prijatelja, obitelji i nebitnih ljudi s Fejsa, koji su željeli znati "kakvi su prvi dojmovi?" Bilo je poprilično teško odgovoriti na njih, znajući da svi očekuju odgovor koji će ih baciti na guzicu, ali prvih par dana ionako nije bilo dovoljno za stvoriti taj prvi pravi dojam, zapravo nikada nije. 

 

Prvih dana drži te euforija zbog svih tih novih, čudnih, drugačijih, zanimljivih stvari oko tebe, koje jedva čekaš probati, istražiti, vidjeti pa nisi u stanju dati pravu sliku o prvom dojmu, jer budimo iskreni, uvijek je sve super :)! 

 

 

Meni je kod tog prvog dojma najbitnije bilo da će osjećaj da sam napravila dobru stvar, dolaskom ovdje, trajati i nakon početne euforije. I traje! Nešto što ne možeš objasniti u jednoj poruci. Vjerujem da je tako svakome tko je otišao od doma, iz kojeg god razloga, vjerujem da je svima najbitniji taj filing dobre odluke, ponosa da si napravio tako veliki korak i na kraju krajeva, vjere u sebe da ćeš uspjeti ostvariti ono zbog čega si i došao tamo gdje jesi. Najviše od svega bilo me strah da ću požaliti, da ću se uhvatiti u razmišljanjima poput "Koji ti je vrag ovo trebalo?! Gdje ti je bila pamet?! Kaj si to napravila?! Sranje! Hoću domaaaaa! Nisam tako reagirala, srećom, nisam niti jednom to pomislila i još uvijek sam ovdje, ali to je sve što prvi dojam o kojem svi žele znati donosi, jedan od ta dva scenarija, crno ili bijelo, jesi ili nisi, dobro ili loše. 

 

Tek sada, nakon određenog vremena, još uvijek prekratkog, ali dovoljno dugog da odgovorim na to pitanje, konkretnije mogu reći kakav je moj prvi PRAVI dojam.

 

 

Tek sada, nakon što sam imala priliku komunicirati s lokalnim stanovništvom, dolazeći u situacije u kojima sam ja zanimljivija njima nego oni meni, jer sam drugačija od njih, u kojima njih jako zanima zašto sam došla baš u ovaj grad, od kuda sam (K-lo-ejšija) i mogu li se slikati s njima? Pogotovo ovaj tjedan Kineske Nove godine, u kojem sam pomagala prijateljima na noćnom marketu, kao još jedno iskustvo koje nisam nikada ni sanjala da ću biti u prilici iskusiti, kada sam još bolje mogla dobiti osjećaj o ljudima ovdje. 

 

Tek sada, kada imam svoj skuter, na koji mogu skočiti kada želim i kuda želim, osjećajući kako mi unutarnji organi igraju biljar sa svakom rupom na cesti, jer za razliku od Dubaija, u kojem nema zrnca pijeska na cestama, ovdje su iste zakrpane, prekrpane, rupaste, izbočenih šahtova, a na dva kotača moje "prdilice", osjetim i svaki kamenčić... 

 

Tek sada, kada poznajem dijelove grada dovoljno da se ne gubim i da mi ne treba GPS biti upaljen cijelo vrijeme. Sada kada znam kako je odraditi par sati podučavanja engleskog, primiti crvene kuvertice, sporazumjeti se s frizerkom, naručivati hranu bez znanja kineskog, a menu na engleskom naravno ne postoji ili kada u kvartovskom juice baru znaju što pijem, the usual. 

 

 

Tek sada kada mogu reći da ŽIVIM ovdje, mogu vam reći i kakav je moj prvi PRAVI dojam, što mi se sviđa, što ne (čitaj - podsjeća na Dubai i izbacuje iz takta). 

 

A taj prvi dojam je samo i jedino pozitivan! Ljudi su u suštini dobri, pažljivi, žele pomoći, smireni su, sramežljivi, čudni (vode zečeve u šetnju, pse voze u kolicima ili nose u rukama, a jučer sam vidjela curu koja je na market povela svog ljubimca rakuna, da dobro ste pročitali ra-ku-na!), ima mutavih kao i svugdje na svijetu, ali bezobraznih ne! Rikne ti motor nasred ceste, policajci dolaze pomoći, policajac padne pokušavajući kurblati motor, svi se smijemo - true story. Pitaš za smjer tetu u dućanu, ona izađe van, odvede te do raskrižja i rukama i nogama pokušava objasniti gdje moram ići, ostavljajući dućan bez nadzora, ali nitko ništa ne krade! Kacige, motori, kabanice, kišobrani, čak i ključevi od motora zaboravljeni u motoru, ne rezultiraju njegovim nestankom. Nisam mislila da se negdje izvan Dubaija mogu toliko sigurno osjećati, ali ovdje je jednako tako. Osim kada zatresu potresi. Hranu volim, ali kultura ručanja i večeranja u uličnim restoranima je kao na traci. Dođi, naruči, plati, pojedi, bježi. Nema cuge, nema deserta, nema sjedenja dva sata i probavljanja tih 10 dumplinga, koje si pojeo. Čak niti u normalnim restoranima nemam osjećaj da ljudi uživaju na način na koji uživamo mi. 

 

Krumpir, kruh, jabuke, sir, određene namirnice na koje sam doma navikla imati bez razmišljanja o njima, ovdje su luksuz i krumpir se kupuje na komad, a kruh bez šećera je lutrija za pronaći! Te namirnice ovdje zamjenjuje riža, tropsko voće, riba (sushi)... Tko bi rekao da ću ikada moći lakše i jeftinije doći do svježe ribe nego kruha!? Noćne riblje tržnice su mjesta za koja morate navući gumene čizme (staviti na šoping popis - kupiti gumenjače), pripremiti se za miomirise i birati između svježih škampa, tune, lososa, morskog psa, jegulja, različitih vrsta školjaka, sipe, liganja i svih ostalih vrsta ribe kojima ne znam ime. I tako svaku noć.

 

Tajvanci ne djeluju kao ambiciozni ljudi. Škola je važna, engleski se uči samo radi prestiža, ali u globalu nemaju prevelikih ambicija koliko sam mogla primijetiti. Kažu stranci - ne treba im, oni ovdje imaju mogućnosti dobro zarađivati i lijepo živjeti, ne gledaju kako da čim prije pobjegnu iz svoje zemlje, neki vole otputovati, malo vidjeti svijeta, ali to je sve. Postoje iznimke, ali velika većina ne zna što ima tamo negdje u bijelom svijetu, jer nemaju želje ni potrebe to znati, njima je ovdje super! 

 

Super je i meni, ali na pomisao za stvoriti ovdje život dugoročno, odmahujem glavom. 

 

Sve u svemu, nakon ovog podužeg monologa u svojoj glavi i na papiru, zaključak je da mi je dobro ovdje! Sviđa mi se... Puno sam smirenija, nisam u stalnom kontaktu s ljudima koji crpe energiju iz mene, nema puno stvari koje me mogu izluditi, odgovara mi mir grada i ljudi, odgovara mi trenutno i daljina, pogotovo vrijeme koje imam za sebe i svoje hobije, čak se ni 7 sati vremenske razlike ne osjeti toliko, kao što sam se bojala, a zalasci sunca su neopisivi... Ono što iziskuje najveći trud je ne misliti na sve što mi fali i svakoga tko mi fali i dokle god to ne izgovorim na glas dobro sam :).

 

 

Da ne bih završila ovaj dnevnički zapis bez spomena najbitnijeg dana ovog tjedna - Valentinova - informirala sam se kako se Valentinovo slavi ovdje. Zašto bi oni bili isti kao i cijeli svijet kada mogu drugačije jer, opet i opet...Azija! 

 

Osim 14.2., kada ga slavi i ostatak svijeta, Valentinovo se u Kini, Tajvanu, Koreji i Japanu slavi još i 14.3. Točno mjesec dana kasnije i zove se "White day", preuzet originalno iz japanske kulture. 14.2. žene, djevojke poklanjaju čokoladu pripadnicima jačeg spola iz ljubavi, pristojnosti ili obveze. Mjesec dana kasnije događa se suprotno. Muškarci koji su primili čokoladu iz ljubavi ili pristojnosti moraju vratiti poklon, ali u ovom slučaju vrijedi pravilo u kojem poklon mora biti tri puta veće vrijednosti od poklona koji su oni primili na Valentinovo. 

 

Da ne bi sve to bilo predosadno, prejednostavno i preobično, postoji i treći datum kada se slavi Kinesko Valentinovo, koje pada na sedmi dan sedmog mjeseca lunarnog kalendara i zove se Qixi festival (Sedma noć), koji se slavi u Kini i na Tajvanu. Taj dan, soleri odlaze u Temple of Matchmaker, moliti se za sreću u ljubavi. Nesretna priča o zabranjenoj ljubavi, priča o sedmoj noći, u kojoj glavnu ulogu ne igra Vlatkica Pokos, već pastir Niulang i sedma kćer boga raja Zhinü, koji su bili protjerani svaki na svoju stranu Mliječne staze, jer su se usudili zaljubiti jedno u drugo, postala je temelj Kineskog Valentinova. Samo jednom godišnje jato svraka stvorilo bi most, kako bi se dvoje ljubavnika ujedinilo barem taj jedan dan u godini, sedmog dana sedmog mjeseca lunarnog kalendara... #volitesesvakidan #pusasvima

 

Pssst! Teine avanture pratite i na njezinom blogu!