Foto: Index

U HRVATSKOJ postoji skupina bolesti od koje pati čak 100 tisuća oboljelih, a koji ne dobivaju odgovarajuću zdravstvenu skrb - žalosna je to činjenica s kojom se i u 2016. godini moraju nositi osobe, mahom žene, koje pate od poremećaja u prehrani. U pitanju je teški zdravstveno-socijalni problem koji se u inozemstvu rješava u specijaliziranim klinikama, a u Hrvatskoj gotovo nikako.

Smrtnost je visoka, čak 20 posto, no to nadležnima očito nije dovoljno dobar razlog da se problemu ozbiljno pristupi - tvrdi tako Hrvoje Rendulić, jedan od osnivača Udruge Nada, koji posljednjih 43 mjeseca po snijegu, kiši i suncu svakodnevno tiho prosvjeduje na "svom" mjestu na zagrebačkom Cvjetnom trgu. Nastoji biti "glas" svoje također oboljele kćeri, a zatim i tisuća drugih žena diljem Hrvatske čiji su glasovi pretihi da bi ih nadležni čuli.

"U Hrvatskoj od poremećaja u prehrani boluje preko 100 tisuća ljudi, a 90 posto njih su ženskog spola. Uglavnom su to djevojčice i žene u dobi od 10 do 40 godina starosti, ali ima i sve više mlađih kao i starijih. Oko 10 posto ukupnog broja oboljelih čine muškarci. Najmlađa koju sam upoznao je bila beba od 6 mjeseci starosti koja je patila od tzv. infantilne anoreksije, a najstarija baka od 85 godina sa teškom bulimijom. Smrtnost je 20 posto i problem se tretira kao teška kronična psihosomatska bolest", kaže Rendulić, dodajući da je kroz Udrugu od osnutka prošlo skoro 7400 oboljelih.

830 umrlih, nijedan izliječeni

"Od toga broja, koliko ja znam a ne znam sve, nepotrebno je umrlo od posljedica neliječenja oko 830, ozdravio nije nitko a nije ni mogao jer pretpostavljeno liječenje nitko nije ni imao", tvrdi Rendulić. Udrugu je još prije 16 godina osnovalo 50-ak obitelji koje su kao građanska inicijativa pokušale apelirati na vlast da napokon omoguće adekvatno liječenje oboljelih. Poremećaji prehrane postoje naime od prapovijesti, no hrvatsko zdravstvo ni u 21. stoljeću nema sluha za njih.

"Poremećaji u prehrani nisu komercijalna bolest, u pozadini nema nikakve farmakologije pa posljedično o tome nikada nije bilo političke volje kao ni volje struke da se etablira liječenje kakvo poznaje medicina u zapadnoj Europi, SAD-u, Kanadi, Japanu i Australiji. Načelno, oboljeli su samo trošak za zdravstvo bez obzira što ono počiva na solidarnosti zdravih za bolesne i što je jedan od ustavnih postulata pravo na liječenje građana. Drugi je problem balkanska percepcija bolesti kao "nepotrebne". Ali, koja je bolest potrebna? I, konačno, treći je problem gledanje na ove bolesti kao na hirove obijesnih cura kojima je valjda dosadno u životu. Zahvaljujući navedenom ni danas u RH nema ni jednog liječnika, ambulante ni odjela koji bi ciljano liječili oboljele i pomogli njihovim obiteljima. Jedna od posljedica takvog ponašanja ukupnog društava i vlasti je da prosječno svaki tjedan od posljedica neliječenja umre jedna oboljela osoba, a svi bolesnici žive u paklu bijede i patnje. No, o tome nitko ne priča niti piše", naglašava Rendulić.

On osobno kao i Udruga već godinama pokušavaju na svim razinama vlasti - od gradskog do državnog nivoa - postići pomak nabolje za žrtve, no uzalud. Kontaktirali su i sve resore, uključujući zdravstvo, socijalu i prosvjetu, pa čak i slavne osobe - bez rezultata.

Hrvatska zapela u srednjem vijeku

"Liječenje anoreksije i bulimije kod nas se svodi na spašavanje života kad su oboljeli u akutnim stanjima, koji su posljedica neliječenja primarnog problema. U Vinogradskoj bolnici je nekakvo uvriježeno mjesto pomoći za adolescente ali samo parcijalno, internističko bez psihijatrijskog suporta, a na žensko-muškoj psihijatriji Rebra je tobožnja pomoć za odrasle no bez internističkog suporta. Budući da se radi o kroničnoj bolesti, daljnje praćenje u problemu ne postoji na adekvatan način. Liječenje vani je stalno jer problemi bolesti vječno perpetuiraju i bez stalnog kontakta liječnika i oboljelog nema realne pomoći", tvrdi Rendulić.

"Medicina je u normalnim dijelovima svijeta etablirala liječenje kroz referentne centre sa multidisciplinarnim pristupom subspecijaliziranih liječnika internista i psihijatara kao i psiholozima i dijetetičarima. U Hrvatskoj takvog mjesta liječenja nema niti imamo liječnike koji imaju potrebne subspecijalizacije za taj klinički entitet. To su uglavnom pedijatri, gastroenterolozi, endokrinolozi, ginekolozi i psihijatri jer po prirodi problema bolesti tu cure najviše stradavaju. Psiholozi i dijetetičari koji nisu liječnici a dio su konzilijarnog pristupa oboljelima i obiteljima također imaju potrebne subspecijalizacije. Hrvatska je tu doslovno srednji vijek jer oboljelima valjda jedino može pomoći Bog", zaključuje Rendulić, prisjećajući se i jednog razgovora s tadašnjim premijerom Ivom Sanaderom.

"Sanaderu sam jednom prilikom rekao da su anoreksija i bulimija metafora zločina svih vlasti prema bolesnim ženama u Hrvatskoj. Ništa se nije promijenilo, sve vlasti su jednako autistične na naš problem iako bolest nema predznaka i granica", kaže Rendulić. Osim što oboljeli nemaju podršku vlasti, nema je ni Udruga Nada koja im pruža pomoć. Punih 11 godina čekali su na trenutak kada će dobiti prostor od Grada Zagreba, a zatim su ga izgubili jer nisu imali čime plaćati režije. Financijska podrška ne stiže niotkuda posljednje četiri godine.

Nasilje i diskriminacija prema ženama

Stoga Rendulić već više od tri godine svakodnevno četiri sata dnevno s banerom u rukama "šalje poruku o zločinu vlasti prema ženama" na Gandijevski način, držeći se one da "dobije onaj tko izdrži".

"Odnos prema našim ženama je doslovno nasilje i diskriminiranje u njihovu pravu na liječenje. Ovo je po prilici slika odnosa vlasti prema našem problemu, nadam se da vidite detalj pored bandere na Cvjetnom, mom svakodnevnom položaju", kaže nam Rendulić dok stoji uz stup "ukrašen" psećim izmetom.

U cijeloj priči oko anoreksije i bulimije veliku ulogu igraju i mediji, ali i stereotipi i tabui koji se vežu za poremećaje u prehrani.

"Mediji uvijek bolest interpretiraju kao senzaciju, krivo, površno i nedorečeno i tako stvaraju krive stereotipe i prema bolesti i prema bolesnima. Osim toga, tu je prisutan vječni opančarski balkanski mentalitet koji lakše optužuje nego razumijeva i opravdava. Bolest je znana od antike preko srednjeg vijeka do danas. U srednjem vijeku nije bilo medija ni show businessa pa tako ni danas ne možemo govoriti o nekakvoj modernoj, nepotrebnoj bolesti. No, najlakše je nešto ne znati i optuživati u neznanju i primitivnosti. Mediji nisu nikome krivi što je netko obolio, jedna Kate Moss nije zarazna za nikoga. Problemi su uvijek u obitelji na koje introvertne, emotivne i senzibilne cure reagiraju traženjem mira i reda na sebi odnosno traženjem kontrole nad životom, koju su ni krive ni dužne izgubile zbog kojekakvih razloga u najbližoj okolini", zaključuje Rendulić.

Koliko još djevojaka i žena mora umrijeti?

Najveći je problem, kaže, sa djevojkama i ženama koje nisu iz Zagreba nego iz manjih mjesta gdje nemaju baš nikakvu podršku ni okoline ni liječnika. Upravo tijekom razgovora za Index žurio je na susret s još jednom obitelji koja je potražila pomoć Udruge i njegovog bogatog iskustva.

Kaže, svi koji trebaju njegovu pomoć ili pak oboljelima žele pružiti podršku mogu ga naći svakodnevno na Cvjetnom trgu od oko 10.30 do 14.30, a dostupan je i putem maila hrvojerendulic@net.hr i broja telefona 099 8485167.

"Ja sam za nadležne samo neki ludi psihopat i sociopat koji izmišlja problem jer kao nezaposlen imam vremena. Moja kći je na stalnom rubu jer nema ništa više potrebne pomoći od ostalih cura. I one su isto nečije kćeri, tako ih doživljavam i suosjećam sa njima. 15 godina volonterski sam u tome i neću stati dok sam fizički i psihički u stanju boriti se za te oboljele. Nažalost jedan društveni problem teško može pojedinac riješiti i promijeniti, ali zato se zovemo Nada. Valjda naša borba određuje i naše uspjehe", reći će Rendulić.

Od svoje misije neće odustati, pitanje je samo - koliko još djevojaka i žena mora umrijeti prije no što ga nadležni čuju?