Foto: FAH, Index

KRATKI filmić na YouTubeu, snimljen početkom 2013. godine, prilično je nasmijao stanovnike bivše države. Turobna, kišna zimska atmosfera, gomila radnika na cesti prosvjeduje, valjda radi propale tvornice i neisplate plaća (uostalom, za što bi drugo radnici usred zime prosvjedovali?), u pozadini jedna tužno obješena zastava, u ovom slučaju srpska, ali mogla je biti i slovenska i hrvatska i makedonska, jer takvih prosvjeda smo se nagledali od Maribora do Gevgelije. Neki sindikalni ili slični čelnik zapjenjeno čita s papira govor, kao da će radnike povesti u najmanju ruku u narodni ustanak. Prilazi mu jedan od prosvjednika, pokaže prstom na papir i kaže: „A gde je pečat?“

Kako se cijela slikopisna minijatura događala u Nišu, gdje na lokalni govor prilično utječe torlački dijalekt (sjetit ćete se – „iznenađen i uvređen“ direktor Šoić iz Tesne kože), stvar je ispala urnebesna – no i govori koliko je u krajevima jugoistoka Europe ukorijenjeno to:  „A gde je pečat?“ Jer bez pečata – na Balkanu se ne računa.

Pečat i masovno pečatiranje svega i svačega (uključivo i uredno pečatirane Božićne čestitke kada vam dođu od neke ustanove) nešto je što se koristi gotovo samo u državama bivše Jugoslavije – a pomorci bi me dopunili kako se masovno pečatira i u arapskim zemljama. U zapadnom svijetu – pečat je davno izgubio svoju važnost, vjeruje se potpisu na ugovoru, vjeruje se papiru s logotipom, vjeruje se čovjeku, a ne komadu gume.

Pečat i značenje pečata u nas, duboko je veće od samog komada gume koji otisnut čini neki ugovor, pismeno ili nešto treće vrijedećim ili nevrijedećim. Pečat je u nas znak društva koje ne vjeruje čovjeku, pojedincu, već vjeruje sustavu – Državi, velikoj i snažnoj. Zato pitanje ukidanja pečata u poslovnom okruženju, koje je upravo pokrenuo ministar Tomislav Panenić, predstavlja nešto puno važnije nego što je jednostavna mjera ubrzavanja gospodarstva.

Jer uistinu – u zemljama koje su nam uzor: od Njemačke i Austrije do daleke Kanade, pečat se u poslovanju gotovo i ne koristi. No, cijela priča je toliko zanimljiva, da prije osvrta na samu inicijativu ministra Panenića, dozvolite pitanje: Odakle pečat? Odakle taj običaj stavljanja otiska na papir i što on znači?

Pečati u osviti civilizacije

Kako bismo saznali zašto je radnik propale niške tvornice vikao „A gde je pečat?“, treba se vratiti više od 5000 godina u povijest, na područje južne Mezopotamije. Negdje u četvrtom tisućljeću prije Krista to područje je naselio novi narod – kasnije nazvan Sumerani. Zemlja je bila plodna, ali suha – trebalo je provesti velike irigacijske radove kako bi se navodnjavala. Za irigaciju vam treba radna snaga i inženjeri – a da bi stvar funkcionirala, treba vam cijela državna organizacija. Počeli su nicati prvi gradovi države: Uruk, Ur, Kiš, Nipur i Lagaš. Time je stvorena ova naša, tehnološka civilizacija.

U to staro doba Sumerana, pa poslije i Egipta – među prvim zanimanjima bili su trgovci. Kupnja i prodaja, roba iz dalekih zemalja, začini – trgovina je brzo rasla. No, kako imati napismeno da je nešto dogovoreno? Kako utvrditi kada roba stiže i kako se dijeli? Kako razlikovati dobrog trgovca od lošeg? Kako razlikovati onoga koji prodaje kvalitetnu od onoga koji prodaje feleričnu robu? Pa – uveden je cilindar koji je imao specifični znak ili crtež i koji se utiskivao u glinu (jer pisalo se na glinenim pločicama) te predstavljao oblik pečata – danas bismo rekli žig.

Osim ovjere ugovora, njime se mogla zapečatiti i roba, recimo amfora, kako bi se znalo da je od nekog određenog trgovca. O dobrome i pouzdanome širile su se dobre „informacije“, pa se njegovom žigu vjerovalo – potpuno jednako kao što danas vjerujemo ili ne vjerujemo brandovima tipa BMW, Mercedes ili Coca-Cola. Zato i na hrvatskome za brand službeno kažemo „robni žig“, ništa bitno se nije u ovih 5000 godina tu promijenilo!

U doba glinenih pločica i amfora koje su se zatvarale pčelinjim voskom – pečat je dakle imao značenje potpisa, no, dobio je i simboličko značenje, pa se cilindar sa žigom koristio kao amajlija i na slične vjersko-mistične načine. No, par tisuća godina kasnije, pečat je dobio novo značenje – počeo je predstavljati način kontrole potpisnika.

Pečati – znak da ne vjerujemo potpisniku

Srednji je vijek. Europom vladaju feudalci različitog ranga, carevi, kraljevi, prinčevi, veliki vojvode, grofovi, baruni i koji sve ne. Države nisu ni nalik onima danas – državni aparat jedne Franačke države koja je bila prilično veća od današnje Francuske broji 15-tak ljudi, uključivo i „uhljebe“ tipa kraljevog peharnika i sokolara. Oni se sele od dvorca do dvorca – gdje ih lokalni feudalci moraju ugostiti.

Pismenost je izvan samostana iznimno slaba – čak i visoko rangirani feudalci se radije bave lovom i mačevanjem nego čitanjem – slabo čitaju i još slabije pišu. Mnogi se znaju tek potpisati. Da ne bi potpisali neku glupost – postoji državni tajnik, obično školovan u samostanu, koji je pismen i prati što je feudalac potpisao – te na to udara pečat! Tragove ove priče nalazimo u današnjim još uvijek postojećim državnim pečatima. Slično kao što u zastavi državnog poglavara, i u nas zastavi predsjednika, odnosno predsjednice Republike, nalazimo tradiciju iz doba kada je državni poglavar osobno vodio vojsku, pa je ta zastava služila kako bi vojska znala s kojeg brda treba primati zapovijedi.

Ovo srednjevjekovno, novo značenje pečata – ovjeravanje, potvrđivanje onoga što je napisano i potpisano, od strane nekog trećeg, nekih tisuću i više godina kasnije jako se svidjelo zemljama socijalizma. Kada su komunisti preuzeli vlast, u mnogim su područjima morali ostaviti školovane službenike (od upravnih do inženjera) iz bivših razdoblja, ljude kojima se kao „buržujima“ nije vjerovalo. Stoga je pečat, kojega je držao „partijski čovjek“ (obično neki tajnik ili slično), služio kao provjera. Bez „pečata“, provjere od strane „provjerenog“ partijca, dopis ili nacrt ili odluka nisu izlazili vani. Stručnjaci rade i potpisuju – partija ovjerava i pečatira i čini dopis ili rješenje ili ugovor službenim.

Odakle, iz tog totalitarnog vremena je i moda pečata u nas. Ništa drugo nego znak nepovjerenja i nadzora od strane partije.

Državni pečat Republike Hrvatske

Kada smo već u priči o pečatima, ne bi trebalo zaboraviti državni pečat, jer u Hrvata je postao prilično poznati simbol, posebno radi titule „čuvara državnog pečata“. Državni pečat nije nešto posebno, ima ga svaka država. Državni pečat Republike Hrvatske služi državnom poglavaru za ovjeru državnih akata, posebno zakona, ukaza, međunarodnih ugovora, imenovanja i odlikovanja.

Fizički, govorimo o dva pečata: Veliki državni pečat utiskuje se na ratifikacijske isprave te na vjerodajnice i pisma ovlaštenja koja potpisuje predsjednik Republike u okviru ustavnih ovlaštenja predstavljanja i zastupanja Republike Hrvatske u inozemstvu. Veliki državni pečat kružnog je oblika, promjera 80 mm, a u sredini pečata je grb Republike Hrvatske. U biti je u pitanju – žig, koji se utiskuje na najsvečanije državne dokumente.

Mali državni pečat otiskuje se na odluke o proglašenju zakona, odluke o dodjeli odlikovanja te na druge akte i isprave koje donosi predsjednik Republike. Mali državni pečat je promjera 50 mm te istoga sadržaja kao i veliki državni pečat.

Državni pečat Republike Hrvatske postao je poznat kada je predsjednik Tuđman, u svom stilu vraćanja starih feudalnih i kasnofeudalnih instituta uveo i funkciju čuvara državnog pečata. Takva funkcija inače postoji u polupredsjedničkim sustavima i monarhijama i ponegdje uopće nije beznačajna –  primjerice u Velikoj Britaniji zove se Lord Keeper of the Great Seal i izrazito je visoko pozicioniran u ljestvici Britanske krune.

U nas – zakonski čuvar državnog pečata odgovoran je za uporabu pečata, a predstojnik Ureda predsjednika donosi pravila o čuvanju državnog pečata. Prvi i čini se jedini čuvar državnog pečata u suvremenoj Hrvatskoj bio je Ivan Milas koji je dužnost čuvara obnašao u doba prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana (6. lipnja 1995. - 1. veljače 2000.). Zanimljivo, zakonska odredba je još uvijek na snazi – pa ako vas zanima navedeno radno mjesto, pokušajte predsjednicu nagovoriti da vas imenuje!

Pečat, žig, štambilj?

Imamo pečat. Imamo i žig, a ponekad čujemo i štambilj. Ako niste polagali državni stručni ispit onda je vrijeme da napokon i razriješimo tu dilemu. Dakle:

Pečat općenito služi za označavanje službenih isprava i radnji (npr. upravni akt, neko rješenje ili potvrda da vam je auto tehnički ispravan). On se pomoću tinte utiskuje u papir. Danas su uglavnom automatski, s onim malim jastučićem unutar samog mehanizma – jer inače morate sa sobom nositi i pečat i jastučić i sve onda to staviti u neku vrećicu, pa izgledate kao da ste došli sa sovjetskog sovhoza.

Žig u smislu uredskog poslovanja i ovjeravanja (dakle ne robni žig, brand) je jednak po funkciji pečatu, ali se ne otiskuje, već utiskuje. Postoje žigovi za utiskivanje u pečatni vosak. Pečatni vosak (koji davno nema veze s pčelinjim voskom) opet može biti za hladno utiskivanje (u praksi – vidite ga kada Ministarstvo financija zatvori neki objekt) te onaj gdje se vosak rastopi plamenom i onda utisne žig. To znate iz filmova gdje se radnja događa prije suvremenih kuverata za pisma – tako su se zatvarala pisma, a žig je bio često na prstenu – pečatnjaku.

Ukoliko je žig dvostran, a takav ponekad bude utisnut uz traku – onda je to bula. Obično je olovna, no ako ste bili jako važni, znao je kralj otisnuti i zlatom – pa se Zagreb može ponositi Zlatnom bulom Bele IV.

Štambilj je pomoćno tehničko sredstvo, koje služi da se ne bi morale ponavljati neke tipske stvari i nje "služben" u smislu pečata. Tako prijamni štambilj sadrži neke rubrike i tekstove da se ne bi na svaku pošiljku moralo sve upisivati, štambilj može biti i onaj s adresom za stavljanje na kuverte ili npr. štambilj s natpisom "Poslovna tajna - tajno". Novi izum je štambilj „Likvidirano!“ koji se od ove godine mora stavljati na ulazne račune. Valjda će ga se ministar sjetiti ukinuti.

I gdje smo danas?

Pečati su uglavnom stvari tradicije i prošlosti – Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je uredno utvrdio kako "za pravovaljanost isprave, pa tako i ugovora, upotreba pečata nije obvezatna, a niti se zbog nedostatka otiskivanja pečata može smatrati da isprava nije pravovaljana". Tako je uostalom i u svom zapadnom svijetu – u trgovačkom poslovanju pečat praktično ne postoji. Sve se manje koristi i u državnom – uostalom, jedan od najtraženijih dokumenata za koji uredno prolazite lijepu provjeru, viza Sjedinjenih Američkih Država, je naljepnica u putovnici, nikakav pečat i potpis.

O bespotrebnosti pečata naši znanstvenici su govorili još u prošlom stoljeću, tako je primjerice još 1999. godine objavljen rad dr. sc. Jelene Čuveljak „Uloga pečata trgovačkog društva u pravnom prometu“, koji upravo govori o besmislenoj i upornoj uporabi pečata u nas.

Pečat u poslovanju samo smeta – tko je odgovorna osoba firme uredno imamo u javnom i svima dostupnom sudskom registru, a pečat sam je bitno lakše falsificirati nego potpis. Što se državnog poslovanja tiče – pa umjesto pečata postavi se QR-kod (onaj „kockasti“ kod kojeg lako očitamo mobitelom) s jedinstvenom adresom ili brojem kojim se vjerodostojnost napisanog može provjeriti i to je to.

Stoga, koliko god mala – ideja ministra Panenića je za svaku pohvalu. Izvan nekih vrlo specifičnih i tradicijskih područja (tipa izdavanje diploma) pečatima treba pokazati gdje im je mjesto – u ropotarnici povijesti. Potpis, QR-kod, elektronički potpis – to su sredstva poslovanja i realnog sektora i uprave u XXI. stoljeću. To je smjer kojim treba ići – kako i gospodarstvo, tako i uprava – prema ukidanju pečata. Treba mijenjati i pravila uredskog poslovanja, kako bi isto bilo suvremenije i brže.

Imamo, kako sam već napisao, QR-kod koji posao provjere vjerodostojnosti dokumenta može obaviti puno bolje.

Onima koji će i dalje zazivati i u ovom stoljeću pečate i taj cijeli zastarjeli način poslovanja kao eto „tako treba“ i „tako mi radimo“ – treba jednostavno uručiti otkaz i dva-tri pečata kao otpremninu, kako bi imali što jesti za večeru.

Vrijeme je i da u ovom malom segmentu Hrvatska postane dio zapadnog svijeta – a taj jako dobro funkcionira i bez pečata.

„A gde je pečat“.