U Za dom spremni Hrvatskoj, Židovima, koji su stoljećima živjeli u bratstvu i slozi s Hrvatima i koji su od Zagreba do Iloka i od Splita do Sarajeva predvodili zajednice u kojima su živjeli kao kulturni prosvjetitelji, vrijedni obrtnici, školovani intelektualci i uspješni poduzetnici i koji su Hrvatsku voljeli i smatrali njihovom jedinom domovinom, paljene su i minirane bogomolje, iz udobnih stanova i kuća izbacivani su u pretrpane stočne vagone prema masovnim stratištima od Jasenovca do Auschwitza.

 

U Za dom spremni Hrvatskoj postojali su i uredno radili specijalizirani konc-logori za židovsku djecu. U Za dom spremni Hrvatskoj, za Židove su bila rezervirana samo groblja i nakon Za dom spremi Hrvatske, narod koji je stoljećima živio u bratstvu i slozi s Hrvatima i u velikom djelu predstavljao ono najbolje što Hrvatska ima, na groblja se preselio.

 

 

Hrvatski reprezentativci, "izbornik", pa i predsjednik HNS-a, odreda ističu kako im je Osijek, u kojem se desio navedeni ispad, "grad u kojem se najbolje osjećaju", tamošnji stadion "najsretniji", a navijači, koji su po velikoj hladnoći ispunili stadion na utakmici s Izraelom, "zaslužuju posebnu zahvalnost i priznanje". Naravno, o skandiranju koje bi svugdje drugo bilo skandalozno, ali je u današnjoj Hrvatskoj ZDS normalno i poželjno, ni riječi kritike. Kako bi ih uostalom moglo biti kada je na čelu saveza lik koji se nasmijan slika na grobu Poglavnika režima kojem se skandiralo isto što i na tribinama osječkog i svih ostalih stadiona na kojima igra Hrvatska.

 

Od koga očekivati kritiku ili urazumljivanje navijača, možda od Joea Šimunića, Hrvatine iz Canberre, kojeg je FIFA izbacila sa SP-a jer je plasman na to natjecanje slavio urlajući na mikrofon prvi dio pozdrava s kojim smo započeli tekst, a navijači u Osijeku navijanje, dok su mu pune tribine Maksimira odzdravljale? Ipak, imamo ideju: Prava osoba za ovu tešku zadaću je Jakov Sedlar, koji jednako uspješno snima propagandne filmove o izraelskom zločincu, političaru i vojskovođi krivom za smrt desetaka tisuća palestinskih žena i djece, te spomenutom Josipu Šimuniću, uvjerenom da su oni koji su nad Židovima provodili genocid najveći hrvatski domoljubi.

 

 

Kolinda, velika ljubiteljica hrvatskog sporta i navijača, koja utakmice gleda među običnim pukom na tribinama, ranije prilikom ovakvih navijačkih skandiranja na Maksimiru nije radila ono što je morala; napuštala stadion, nego bi kasnije, kada je shvatila čemu je boravkom među nogometnim i za dom spremnim narodom i ostankom među njim davala legitimitet, putem Facebooka poručila da tome nema mjesta na našim stadionima. Tim Orešković, američki guverner hrvatske stejt, cijelu utakmicu u loži se smijuljio i došaptavao s Davorom Šukerom.

 

Zamotani u dekice s kockastim uzorkom očigledno su si kliknuli na prvu i predsjednik Vlade sigurno u trenucima razmjene nježnosti s predsjednikom HNS-a nije čuo povike svjetine. Jednako dobrog raspoloženja bio je ministar sporta Predrag Šustar. I dok Oreškoviću nije toliko za zamjeriti izostanak reakcije na ZDS, jer čovjek hrvatski jezik dobro ne razumije, niti ga govori, Šustar se ne razumije u sport, niti ga je za njega previše briga, što pokazuje time da još nema pomoćnika za taj resor, ali bi se morao razumjeti u obrazovanje, još jedno od područja koja su pod njegovom ingerencijom u vladi. Kao obrazovan i čovjek od znanosti, nakon što čuje da se stadion ori od povika "Za dom - spremni!", morao bi se isti tren sjuriti niz stepenice Gradskog vrta. 

 

 

Ostao je u loži, jer Hrvatska glumi da je dio uljuđene Europe na razne načine, na primjer tako što će prije utakmice minutom šutnje odati počast žrtvama terorističkih napada u Bruxellesu. Ali, nakon toga se njeni najviši dužnosnici i uglednici prave da ne čuju kada nogometni puk slavi hrvatske teroriste i njihova zlodjela. Navijačke mase očigledno jedino ZDS može napaliti i mobilizirati, jer od opjevane atmosfere u Osijeku sve do toga povika, ali i nakon njega, nismo čuli baš ništa. Tribine jesu bile pune, ali ugođaj je bio nikakav, dominirala je tišina i osjećaj praznine. Navedeni poklič svakome normalnom trebao bi proparati uši, ali upravo s obzirom da navijanja nije bilo prije no što je krenulo uzvikivanje skandaloznog pozdrava, bilo je još upečatljivije i nije ga se moglo ne čuti. 

 

Da Hrvatska doista je uljuđena i država u kojoj se poštuju zakoni, jake policijske snage bi također čule ono što se uzvikivalo i što je još bitnije, djelovale. Ali, u Osijeku organi reda služe da na pod bacaju bakice koje prelaze cestu na crveno. Naravno, ne sudimo preoštro Osijeku i Osječanima, ovo jučer bilo je samo još jedan dokaz kako su u Hrvatskoj ustašluci, koji nikada nisu ni bili zabranjeno voće, odavno ušli u mainstream. Politička volja za rješavanjem tog problema? Hahaha, sjetite se Šukera i Oreškovića pod dekicom.

 

 

Poseban spomen i još posebnije gnušanje zaslužuje komentar reportera sportske redakcije HTV-a s lica mjesta o sjajnoj osječkoj publici. Nakon što je u servilnoj maniri prethodnika i starijih zaslužnih kolega iskazao zadovoljstvo što se državni vrh vratio na utakmice Hrvatske, usput napominjući kako "predsjednica nažalost nije tu, ali je poslala navijačku poruku putem Facebooka", istaknuo je:

 

"Moramo pohvaliti osječku publiku, koja je stvorila jednu lijepu atmosferu." Atmosfera je, ponovimo to još jednom, bila očajna, ali lažno nabrijavanje nepostojećeg štimunga još je beznačajno u usporedbi s onim što (ni)je napravio dok je s osječkog stadiona u svijet jasno, glasno i dovoljno dugo odlazilo urlanje "Za dom - spremni!". Reporter državne televizije ni jednom riječju nije ga osudio, niti se deklarativno ogradio od tih gadarija. 

 

 

Židovima koji su se s pravom našli uvrijeđenima i užasnutima skandiranjem ZDS nećemo se ispričati "u ime našeg naroda", jer Hrvati koji su to uzvikivali, kao i oni koji su propustili na to reagirati, nemaju veze s nama koji se toga gnušamo. To što s ovima dijelimo nacionalnost i državu razlog je zbog kojeg bi se netko nama trebao ispričati.