Rođen neposredno nakon Drugog svjetskog rata (1947.) u Nizozemskoj, gdje se niti tri godine ranije umiralo od gladi, u radničkoj obitelji blizu starog Ajaxovog stadiona De Meer, od ranih dana postao je opsjednut nogometom i klubom iz susjedstva. U tome je veliku ulogu odigrao njegov otac, koji je umro kada je Hendriku Johannesu bilo samo 12 godina. Ali, žgoljavog dječaka smrt voljenog oca nije pokolebala ili bacila u samosažaljenje zbog velikog udarca koji je zagorčao ionako težak život, nego se još više posvetio nogometu, čvrsto riješen da se tako izvuče iz bijede. Počeo je trenirati u mladim kategorijama Ajaxa, a u klubu mu se uskoro priključila majka, kao čistačica. Rođenje i odrastanje u neimaštini bitno je utjecalo na Cryuffa, koji se i puno kasnije, kada je dosegnuo slavu, bogatstvo i "osigurao egzistenciju", da blago kažemo "pretjerano zalagao" za što veće plaće, premije i općenito nikada mu nije bilo dosta novca.

 

 

Cruijff se doista razvijao "grass roots" metodom, jer Henk Angel, koji je održavao travnjak Ajaxovog stadiona, ubrzo je postao muž udovice Petronelle, također zaposlene na nimalo glamuroznoj funkciji u klubu koji tada još nije bio velik. Očuh će mu dostojno zamijeniti oca i izvršiti veliki ujecaj na mladog Johana, ali treća u nizu očinskih figura bit će Rinus Michels. Trener koji je zajedno s igračima Cruijffom i Neeskensom tadašnjeg davljenika pretvorio u klub koji je od 1965. do 1971. osvojio četiri prvenstva i tri kupa a '69 su došli su do finala Kupa prvaka, ali još nisu bili spremni, Milan ih je pobijedio, ali dvije godine kasnije, Ajax pod Michelsovim i Cruijffovim vodstvom po prvi put je prvak Europe, što će s potonjim ponoviti još dvije godine zaredom, prije nego što se treneru pridruži u Barceloni. Cruijff je više puta naglasio kako je kao trener i igrač najviše naučio od Michelsa, a to se svakako odnosi na Totalni nogomet, novi način igre koji je izmislio trener, a na terenu strastveno implementirao igrač koji će ga predano kasnije prenositi i kao trener. Michelsov Totalni nogomet temeljio se na savršenom skladu u momčadi ostvarenom stalnim kretanjem igrača na terenu i njihovim preuzimanjem mjesta i uloga, te korištenjem tako stvorenog prostora i ponajviše, mozga.

 

 

Cruijff je bio već etablirana zvijezda, višestruki prvak i osvajač kupa Nizozemske te reprezentativac, kada je u ljeto 1970. ozlijedio prepone. Vratio se dva mjeseca kasnije u derbiju protiv PSV-a, ali nije nosio njegov uobičajeni broj 9, koji je za vrijeme njegovog oporavka uzeo Gerrie Muhren, nego se pojavio s brojem 14. Danas to nitko ne bi primijetio, ali od početka nogometnog svijeta pa do prije 20-ak godina, smatralo se svetogrđem da prvotimci nastupaju s brojem koji nije jedan od 1 do 11, a i oni su bili strogo definirani po pozicijama. Ali, Cryuff, ateist i u najboljoj nizozemskoj tradiciji ikonoklast, srušio je i ovu dogmu te od tada s brojem 14 nastupao za Ajax i Nizozemsku. Naravno, kao prvotimac, a 14-ica u je nizozemskoj nogometnoj mitologiji postala isto što i desetka u ostatku svijeta, dok je Crujiff, uvijek trendseter, započeo do danas poznatu modu da igrači prve momčadi nose brojeve više od 11.

 

 

Kao danas, velika većina nogometaša i u Crujiffovo vrijeme nije se odlikovala pretjeranim interesom za išta drugo osim događaje na terenu i bankovnom računu, ali Cruijff je uvijek izravno i glasno izražavao stavove o raznim društvenim pitanjima, posebno kada se radilo o borbi za prava potlačenih. Takvi su pod čizmom fašističkog diktatora Franca bili Katalonci. Real Madrid, za kojeg je Franco izjavio da mu za promociju zemlje znači više nego svi ambasadori Španjolske, želio je Cruijffa, ali on naravno nije želio njih. "Kada sam '73 odlazio iz Ajaxa izabrao sam Barcelonu umjesto Reala jer nikada ne bih mogao otići u klub blizak Francu." Ili kako je kasnije objasnio: "Real je bio daleko jači od Barcelone, ali bio je izazov igrati za Katalonce. Barca je bila više od kluba." Naravno da je veliki Nizozemac već ovim kupio Katalonce, ali ono što će napraviti u proljeće '74 poslat će ga među besmrtnike bogate povijesti kluba i grada Barcelone. Ne zato što je tada predvodio Barcu do prvog naslova prvaka nakon 14 godina i to pobjedom 5:0 nad Realom u Madridu, nego zato što je svom trećem djetetu i jedinom sinu, rođenom u veljači te godine, ovaj nevjernik dao ime Jordi, po katalonskom svecu zaštitniku. S obzirom da je Franco branio isticanje svih simbola katalonske nacionalonosti i posebnosti, pa tako i katalonska imena, Cruijff je malog odveo u Nizozemsku i tamo ga upisao u matičnu knjigu pod imenom Jordi. Ovo je bio ne samo izraz podrške Kataloncima, među kojima je bio manje od godinu dana, nego i šaka u oko frankističkim hegemonistima.

 

 

Cruijff se pred kraj karijere, nakon Barcelone, Amerike, te kratke epizode u Levanteu, vratio kući, u Ajax i u dvije sezone tamo osvojio dva prvenstva i jednu duplu krunu. S obzirom da je '83 napunio 36 godina, u njegovom matičnom klubu očekivali su da će se velikan, kako je i red, umiroviti, ali njemu to nije padalo na pamet. Kada mu u Ajaxu nisu ponudili produljenje ugovora, osvetio se tako što je napravio nezamislivo, prešao je u Feyenoord. Usporediti ovo s prelaskom Nike Kranjčara iz Dinama u Hajduk je smijurija, jer Cruijff je bio ne samo najbolji igrač u povijesti Ajaxa, nego je on "bio Ajax", da bi ljutit zbog nedostatka poštovanja u klubu kojeg je proslavio, prešao smrtnom neprijatelju. Kao i toliko puta u životu, inat i tvrdoglavost gonili su ga naprijed, pa je iako u veteranskoj dobi, te sezone propustio samo jednu prvenstvenu utakmicu i zajedno s mladim Ruudom Gullitom predvodio Feyenoord do duple nizozemske krune, samo godinu dana što je to isto osvojio s Ajaxom.

 

Cruijff je kako smo već naglasili, bio pionir u mnogočemu, pa tako i u PR-u. Ne samo što ga se često moglo na fotografijama vidjeti kako poput Steve McQuenna karta i puši cigare nakićen zlatom, nego je brižno pazio da gradi sliku o samom sebi kao velikom borcu za pravdu i pravicu. Pa je tako plasirao priču, a novinari naravno zdušno prihvatili, kako je odbio igrati na SP-u 1978. u Argentini u znak protesta protiv brutalne diktature generala Videle, koji se s protivnicima svog režima obračunavao tako da ih je bacao iz aviona. Tu udicu nije bilo teško progutati, jer na kraju krajeva, ako je pet godine ranije odbio španjolskog, zašto se sada ne bi pobunio protiv argentinskog generalisimusa? Ipak, David Winner u sjajnoj knjizi "Brilliant Orange: The Neurotic Genius of Dutch Football", koju od srca preporučamo svakom ljubitelju ne samo nizozemskog nogometa, nego i Nizozemske općenito, navodi kako je to bitno uljepšana verzija stvarnih događaja i razloga iza Cruijffovog umirovljenja u reprezentaciji. Naglašavamo kako knjiga nije pisana tabloidno, tračerski, niti prepričavajući događaje iz treće ruke, nego eruditski i sveobuhvatno, kao jedna od najboljih knjiga o nogometu ikad napisanih, s nizom svjedoka vremena, dok je autor itekako ugledan pa nemamo razloga sumnjati u njegov kredibilitet ni izneseno u knjizi. Tamo Winner iscrpno piše o onome što je već desetljećima činjenica, kako je Nizozemsku, pa tako i onu Cruijffovu, u osvajanju svjetskog i europskog naslova onemogućilo postojanje klanova u momčadi, te arogancija i bahatost najvećih zvijezda, koje su se na pripremama za velika natjecanja zajebavale, a ne pripremale. Pogađate tko je bio nedodirljiv u igračko vrijeme junaka ovog teksta. Tijekom završnice EP-a '76 u Zagrebu i Beogradu, Nizozemska je prije polufinala sa Čehoslovačkom bazu imala u Samoboru, gdje se bekrija Cruijff za predstojeće napore opuštao s "maserkama". Kada je to saznala njegova supruga Danny, s kojom je bio u sretnom braku od '68 do smrti i koja je uvijek imala (pre)veliki utjecaj na njegovu karijeru, posebno za nekoga tako neovisnog i neobuzdanog kao što je Cruijff, nastala je drama. Ona mu je, shvaćajući kakva je atmosfera na pripremama Nizozemske, dala ultimatum da prestane igrati za reprezentaciju ako želi spasiti brak. Nakon poraza od Čeha i Slovaka, Crujiff nije niti igrao na Maksimiru protiv Jugoslavije za treće mjesto, a od reprezentacije se oprostio godinu dana kasnije. Koliko god genijalno igrao za Nizozemsku na SP-u '74, sve do finala, pa i na početku odlučujuće utakmice, činjenica je da Crujiff i njegova generacija u Oranju nisu ni blizu dali što su morali. Iza njih ostaju dva svjetska srebra, odnosno porazi u finalima SP-a (drugo bez Crujiffa) što je premalo za skup tako sjajnih igrača predvođenih najvećim, koji na kraju nisu ništa osvojili, prije svega zato što nisu bili momčad i što su se u odlučujućim trenucima ili previše igrali ili im se pak nije dalo. 

 

 

Za Barcelonu su igrala dva od četiri najbolja nogometaša svih vremena (Crujiff i Maradona), ali prvi put je prvak Europe postala tek 1992., kada je Nizozemac bio trener. Ipak, koliko god bilo epohalno, to nije njegovo najveće postignuće u jednom od dva kluba njegovog života. Cruijffovo životno djelo datira iz 1979. kada je u Barcelonu preslikao koncept Ajaxove akademije za odgoj i razvoj igrača, ali ga je podigao na još veću, uspješniju razinu. La Masia objedinjuje karakteristike inkubatora i internata, životne i nogometne škole, u kojoj se mladi nogometaši od ranih dana uče individualnom rastu i razvoju, ali kao dio obitelji i sustava koji ima iste postavke igre i razmišljanja od dječačkih do seniorskih kategorija. Njih je Crujiff naučio i znanje dalje prenosio još prije 50 godina: Posjed kroz dodavanje, otvaranje prostora i razmišljanje, jer nogomet se igra mozgom.