Dobrodošlica za diktatora
Foto: Index, FAH
„#fuckErdogan“ (#jebešErdoğana). Taj jednostavni hashtag bio je dovoljan da nizozemska novinarka Ebru Umar završi u policijskoj postaji na dvadesetak sati te da joj, nakon puštanja, policija zabrani da napušta državu. Novinarki se, da ne bi bilo zabune, to dogodilo u Turskoj, a ne u Nizozemskoj. No, njezini problemi su zapravo počeli u slobodarskoj Nizozemskoj. Turski diplomati zatražili su od tamošnjih zavičajnih organizacija da im dostave sve objave koje pronađu na društvenim mrežama, a koje bi mogle vrijeđati predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana.
Erdogan je strašno uvredljiv tip pa, eto, ako napišeš da ti se jebe za njega ili da ga šalješ u materinu on tebe, sasvim zakonito, može poslati u zatvor. Sličan zakon o zaštiti institucije predsjednika imala je i Hrvatska u vrijeme Franje Tuđmana i njegovog turskog prijatelja Süleymana Demirela, za čijeg je predsjednikovanja Erdoğan bio gradonačelnik Istanbula. I dok je Tuđmanov zakon primjenjivan samo protiv domaćih novinara, a i nisu zatvarani, Erdoğan se ne libi stisnuti ni strance. Tako je Ebru Umar završila na ispitivanju i čeka suđenje, a brojnim drugim novinarima zabranjen je ulazak u Tursku. Ili Erdoganistan, kako ga je nazvala jezičava Ebru Umar.
Otkako je 2003. godine, prvo kao premijer, a danas kao predsjednik, preuzeo vlast u Turskoj, Erdogan je preobrazio tu zemlju na dva kontinenta. Za njegove vladavine ekonomija je snažno napredovala i danas im BDP raste po stopi od preko 5 posto godišnje. Prema Međunarodnom monetarnom fondu, 18. su ekonomija svijeta. Turska je danas bogatija nego prije Erdoğanove ere, koja traje već 13 godina.
Zemlja u ratu
Međutim, Turska je i zemlja koja vodi nekoliko ratova. Desetljećima se bori s kurdskom manjinom koja želi autonomiju. Ratuju i u Siriji, manje-više protiv svih – od Kurda, preko ISIL-a i Assada, a zalomilo im se i rušenje ruskog borbenog aviona. S vremena na vrijeme ispale pokoju granatu i preko iračke granice, opet na Kurde. Osim tih službenih ratova, Turska je i pod čestim terorističkim napadima islamskih ekstremista što je posebno zanimljivo, jer sam Erdoğan dolazi iz fundamentalističkih krugova. Zbog svojih je stavova čak završio u zatvoru i morao podnijeti ostavku na mjesto gradonačelnika bosporskog megalopolisa.
Na prosvjednom skupu pročitao je ove stihove: „Džamije su naše vojarne, kupole naše kacige, minareti naši bajuneti, a vjernici naši vojnici“. U tada još snažno sekularnoj Turskoj to je bilo dovoljno da ga osude na deset mjeseci zatvora od čega je odslužio četiri. Turska je još od vremena Kemal-paše bila sekularna zemlja. Ataturk je mrtvi osmanski imperij gotovo preko noći pretvorio u republiku u kojoj je vojska bila najvažniji zaštitnik sekularnosti. Nije to bila neka velika demokracija, ali promjena je ipak bila drastična. Erdoğan, pak, polako ali sigurno, vraća sat unatrag.
Slomio je svojeglavu vojsku, koja je u jednom trenutku planirala i državni udar, pozatvarao novinare, Facebook i Twitter isključuje kad poželi, a mrtvo hladno prijeti i neposlušnim sucima. I dok je Erdoğan malo, ali sasvim malo, popustio teror nad kurdskom manjinom, pa je danas dozvoljeno, iako ne i preporučljivo govoriti kurdski, u zatvoru se još uvijek može završiti ako se pripomene da su Turci istrebljivali Armence. Tu posljednju otomansku ostavštinu Erdoğan ne da dirnuti. Spomenete li da su Turci za Medz Yegherna (Velikog zločina, kako ga zovu Armenci) pobili milijun i pol ljudi na marševima smrti, u koncentracijskim logorima, potrovali ih bojnim otrovima, spalili, utopili, zarazili ih tifusom ili djecu ubijali golemim količinama morfija, i da je to pravi, punokrvni genocid, završit ćete u zatvoru.
Batina kojom prijeti Europi
Zahvaljujući ratu u Siriji Erdoğan je dobio golemu batinu kojom prijeti Europi. Više od milijun i pol izbjeglica iz Sirije nalazi se u Turskoj. Turska ih koristi da bi ucjenjivala Europu, prijeteći da će ih sve poslati na zapad ne dobije li ustupke koje traži. Od razumljivih poput novca za uzdržavanje izbjeglica pa do bezobraznih zahtjeva za šutnjom zbog kršenja ljudskih prva. Kako je Dubrovnik nekada plaćao Osmanlijama za slobodu, tako Europa danas plaća za zaustavljanje izbjegličkog vala. Sila je ista.
Erdoğan otomansku slavu pokušava oživjeti i na simboličan način. Oko nove predsjedničke palače postavio je čuvare u starinskim odorama. Kada su ga optužili da želi postati novi sultan odgovorio je da on sebe vidi „prije kao kraljicu Elizabetu II nego kao otomanskog sultana“. Vjerojatno je pritom mislio na filmsku kraljicu Elizabetu koja može izdati naređenje tajnom agentu 007, čovjeku s dozvolom za ubijanje. Erdoğanovi tjelesni čuvari, naime, nedavno su u Washingtonu napali prosvjednike i polomili im transparente. I nisu napali samo demonstrante nego i novinare. Onako kako su navikli kod kuće.
„Da smo u Turskoj, sjebali bismo te“ urlao je Erdoğanov gorila na jednog demonstranta. U Turskoj vas, naime, mogu sjebati ako ste protiv Erdoğana. Čak i ako samo napišete #fuckErdogan na Twitteru. Diktator velikih ambicija dolazi nam u Hrvatsku. Nije ni prvi, ni posljednji probisvijet kojeg ćemo dočekati s počastima. S predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović bi mogao podijeliti iskustva u ušutkavanju mrskih joj novinara. Dok se to ne dogodi iskoristit ćemo priliku da mu iskažemo dobrodošlicu kakvu zaslužuje. #jebešErdoğana
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati