OSTALO je još točno 30 dana do početka Europskog nogometnog prvenstva u Francuskoj, koja je po treći put domaćin završnog turnira najboljih momčadi Starog kontinenta. Inicijalni Euro 1960. održan je u Francuskoj, baš kao i turnir 1984., kad su se domaćini predvođeni Michelom Platinijem okitili svojim prvim velikim nogometnim zlatom. 

 

Ipak, ovaj Euro je po svemu drugačiji od svih prije njega. Sve do 1980. europske momčadi su igrale kvalifikacije, a najbolje četiri reprezentacije iz nokaut faze bi na završnum turniru četvorice odlučivale o prvaku. U Italiji 1980. taj je format promijenjen i tada su osam najboljih europskih reprezentacija bile smještene u dvije grupe, a najbolje dvije iz svake su igrale polufinale.Taj je sustav trajao do Eura u Engleskoj 1996., kad je UEFA bila primorana proširiti broj reprezentacija na 16 zbog raspada SSSR, Jugoslavije i Čehoslovačke, a baš se u Engleskoj reprezentacija Hrvatske po prvi put pokazala svijetu i u kolijevci nogometa na fantastičan način najavila je ono što će uslijediti dvije godine poslije na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj.

 

Na ovom će Euru igrati čak 24 reprezentacije, a Sjeverni Irci, Velšani, Islanđani, Mađari i Albanci, reprezentacije iz drugog, pa i trećeg europskog razreda, priliku da po prvi put (Island i Albanija) ili nakon ''100 godina'' (Wales, Mađarska i Sjeverna Irska) zaigraju na velikoj nogometnoj smotri mogu zahvaliti sad već bivšem predsjedniku Uefe Michelu Platiniju, čija se politika uglavnom svodila na davanje prilika malima, kako u klupskom, tako i u reprezentativnom nogometu.

 

Premda u Francuskoj neće biti nogometne sile kao što je Nizozemska, ne treba sumnjati da ćemo punih mjesec dana uživati u spektakularnom nogometu, a dok ludnica ne krene, Index vas poziva da zajedno s nama odbrojavate do početka uz zanimljivije priče iz povijesti Eura, najljepše golove, legendarne utakmice i najbolje igrače.

 

Odbrojavanje je počelo.

 

 

Premda je glavni tajnik Francuskog nogometnog saveza Henri Delaunay još 1927. predložio organizaciju turnira najboljih europskih momčadi, ta je ideja zaživjela punih 30 godina kasnije i pomalo nevjerojatno zvuči podatak da je Europa bila posljednji kontinent na kojemu je pokrenuto kontinentalno prvenstvo.

 

 

Tek nakon što je osnovana Europska nogometna federacija (UEFA) 1954., stvoreni su uvjeti da bi ideja Henrija Delaunayja mogla krenuti u realizaciju. Delaunayev sin Pierre obnovio je očev prijedlog za organizaciju prvenstva što je prihvaćeno na kongresu UEFA-e u Kopenhagenu. Natjecanje se isprva zvalo Europski kup nacija, a startalo je kvalifikacijama 1958. godine. Igralo se na kup sustav, završnica sa četiri najbolje reprezentacije održala se kao turnir u jednoj zemlji.

Ipak, početak nije bio lagan i organizatori su se morali suočiti s otkazima jakih zapadno europskih reprezentacija poput Italije, Nizozemske, Belgije, Švedske, Zapadne Njemačke te svih britanskih reprezentacija.

 

Međutim, unatoč tim problemima za prvo kolo kvalifikacija prijavilo se 17 ekipa. U to vrijeme nogomet koji se igrao u takozvanom Istočnom bloku bio je vrlo jak, a prijavile su se sve najjače komunističke ili socijalističke (Jugoslavija) države. Također, u kvalifikacijama je igrala i Danska, srebrna s Olimpijskih igara u Rimu 1960., kao i Francuska, brončana sa Svjetskog prvenstva i predvođena strojem za golove Justom Fontaineom i jednim od najboljih francuskih nogometaša ikada, Raymondom Kopom. Tu je bila i snažna Austrija, koja je šest godina ranije igrala polufinale Svjetskog prvenstva u Švicarskoj, a kao možda i najveći favorit isticala se Španjolska, koju su predvodili legendarni Alfredo Di Stefano te ondašnje velike zvijezde Barce i europskog nogometa Ladislav Kubala i Luis Suarez.

 

Prvi krug kvalifikacija prošao je bez većih iznenađenja, no u četvrtfinalu dogodila se prava drama, presedan u povijesti nogometa na velikim natjecanjima. U Španjolskoj je tada na vlasti bio fašistički režim generala Francisca Franca, koji je uz pomoć Sila Osovine izvršio vojni udar i nakon krvavog građanskog rata preuzeo vlast u Španjolskoj.

Ždrijeb je spojio Španjolsku i SSSR, a Franco se bojao da bi ta dva meča sa Sovjetima potakli nemire među dijelom naroda kojeg je njegov režim tlačio zbog sudjelovanja na strani republikanaca u građanskom ratu. Generalisimus se plašio da će bauk komunizma u Španjolskoj ponovno buknuti i ugroziti mu vlast koju je čuvao terorom i masovnim pogubljenjima.

 

Franco nije želio igrati sa Sovjetima, no to nije želio deklarativno priznati, pa je forme radi tražio od Uefe da se meč igra na neutralnom terenu, a zapravo je znao da će mu zahtjev biti odbijen. Naravno, upravo se to dogodilo i u polufinale se bez borbe plasirala reprezentacija SSSR.

 

 

Reprezentativci Španjolske su pobjesnjeli. Najglasniji među njima bio je onaj najbolji, Di Stefano. Jedan od najvećih nogometaša svih vremena s Realom je nedugo prije turnira osvojio svoj peti uzastopni naslov prvaka Europe, no nikad nije imao priliku igrati na nekom velikom reprezentativnom natjecanju (Di Stefano je bio naturalizirani Argentinac i tek će čast da zaigra na velikoj smotri imati na SP-u 1962. u Čileu).

 

Smatrao je da je Euro idealna prilika da i s reprezentacijom osvoji naslov te da na taj način postane legitimni kralj svjetskog nogometa. Momčad se spremala za put u Moskvu, a samo dva dana prije polijetanja katastrofalnu vijest igračima priopćio je predsjednik Španjolskog nogometnog saveza Alfonso de Fuente:

 

''Stiglo je naređenje s vrha. Franco je rekao ne'', kratko je prosiktao Fuente, od srama ne gledajući razočarane i uplakane igrače u oči.

 

Španjolski mediji o skandalu su pisali samo sljedeći dan, no cenzura je učinila svoje i cijela priča se vrlo brzo zaboravila.

 

Umjesto Španjolske, među najbolje četiri momčadi prvog Eura tako se plasirao SSSR, koji je s Čehoslovačkom činio prvi polufinalni par, a u drugom su igrali domaćin završnog turnira i reprezentacija Jugoslavije.

 

Bila je to jedna od najdramatičnijih i najspektakularnijih utakmica u povijesti tog natjecanja, a njeni junaci bili su dvojica Hrvata.

 

O kojem dvojcu se radi i što se točno događalo na utakmici između Francuske i Jugoslavije moći ćete čitati u drugom Indexovom odbrojavanju.