Foto: Index, 123rf

LJETNO čitanje novina čovjeka uvjeri koliko još u nas vlada socijalizam, skoro bismo se i dalje mogli zvati Socijalistička Republika Hrvatska. A socijalizam u glavama definitivno je teže iskorijeniti od socijalizma u Ustavu. Jer, u bilo kojoj zapadnoj državi nepojmljivo bi bilo da netko priča o „ogorčenosti“ jer je netko prazan apartman dao niže od „realne cijene“, i da eto politika slobodnog formiranja cijena ugrožava ostale iznajmljivače.

Što bi trebalo, osnovati neku komisiju koja bi određivala cjenike najma i udarala pečate? Da se cijene određuju tako da se konkurencija previše ne uznemiri? Štoviše, čitamo o „nelojalnoj konkurenciji“, kao da eto postoji neka lojalna konkurencija. Čini se da u ovoj zemlji treba početi od nekih osnova slobodnog tržišta. Turistički smještaj je, naime, upravo primjer slobodnog tržišta.

Dogodila se priča iz novina u jednom našem malom primorskom mjestu, no valjda je priča slična u sto drugih malih primorskih mjesta, pa slobodno možemo reći da vrijedi za veći dio naše obale.

Što koga briga pošto je apartman?

Ukratko, u mjestu gdje je prosječna cijena apartmana 50 €, trenutno nema dovoljne potražnje i netko je izdao apartmane po 25 €. Što je bilo dovoljno za reakciju lokalnog čelnika – kako je to nelojalna konkurencija, kako se ruši konkurentnost (hmm, naprotiv, rušenjem cijena se povećava!), kako takvi od rušenja cijena nemaju koristi i tako dalje.

Čini se i da dosta građana, barem po komentarima vjeruje u takve procjene, spominje se čak i damping (kao da su u pitanju bitke telekom operatera, a ne par jeftino građenih soba među tisućama drugih sličnih soba), i općenito se može zaključiti – hrpa hrvatskih građana nema apsolutnog pojma što je tržište i kapitalizam. Pa krenimo redom.

Ako je netko sagradio apartmane i na prihod uredno plaća porez – nikoga, ali nikoga ne treba zanimati da li taj apartman izdaje za 10, 20 ili 200 €. Svatko je potpuno slobodan svoju poduzetničku kombinaciju posložiti upravo tako kako mu odgovara, i nitko drugi nema pravo grintati na to, makar ne javno (i još zagađivati javni prostor svojim grintanjem). Svatko ima svoj izračun – ovdje je netko izračunao da mu je bolje dati jeftinije nego držati prazno.

Kako je nekretnina njegova, što i kako radi s njome, dok je stvar legalna, dakle dok u toj nekretnini ne proizvodi eksplozive ili ilegalne droge, stvar je samo tog vlasnika. Pa je tako i cijena koju traži za apartman – samo problem tog vlasnika.

Da, ali on je nelojalna konkurencija

Lijepi socijalistički izraz – nelojalna konkurencija, obično eufemizam za nekoga tko je bolji ili pametniji ili zna bolje upravljati. Kratko i jasno – čim su negdje dvojica, onda su konkurencija (makar će se dvojica uredno i dogovoriti pa će biti duopol, sjetimo se telekoma dok se nije pojavio treći). A kada imamo tisuću iznajmljivača – onda naravno da su jedan drugome konkurencija. Upravo dogovaranje cijena bi bilo ono što je zabranjeno!

Dodajmo tome – u Hrvatskoj se svake godine gradi tisuće novih apartmana. U daleko najvećem broju slučajeva to su ružni visoki objekti, gotovo pa tipski rađeni: dvije sobe, jedan WC s tušem, svaka soba ima jedan prozor i vrata prema premalom balkonu, gdje nema mjesta za garnituru za sjedenje. Unutra često najjeftiniji namještaj, po mogućnosti koji kauč iz 1975. i deke s rasprodaje viškova JNA negdje sredinom osamdesetih. Koliko je tržište za tolike apartmane? Prvi red do mora svakako će se iznajmiti, ali oni koji su 200 metara u brdu i još ih ima duplo u odnosu na prije nekoliko godina?

Naravno da ako robe ima više – da će cijena padati. To je temeljno tržišno pravilo. Netko će tvrdoglavo držati cijenu, netko drugi će uredno naći svoj interes trećinu jeftinije ili upola cijene. To svakako nije problem koji bi trebao opterećivati lokalnu politiku ili bilo koga drugoga. Nije ni problem uopće, to je – zakon tržišta, ponude i potražnje. Pa bit i jest u konkurenciji! Borili smo se za društvo građanskih sloboda i poduzetničke inicijative, a takvo upravo uključuje konkurenciju! Kakvo plakanje za vremenima kada su svi imali apartman jednako… Bilo nekada pa prošlo!

Ako vam je cijena niska – potrudite se s ponudom

Počelo je čini se kukanje – niske cijene, kratka sezona… Pa, što reći nego – potrudite se! Ako želite objekt rentati po dobroj cijeni – onda i pružite odgovarajuću uslugu. Neki su prvi red do mora, pa im nešto drugo posebno i ne treba, ali ovi ostali: udobne krevete (da, narod se dolazi odmoriti, madrac na opruge koji još ima naljepnicu „Made in Yugoslavia“ nije prihvatljiv, kupite madrac od 1000 kuna), traži se besplatan Internet, televizija, a i klima bi trebala biti nešto normalno – a ne da se naplaćuje po danu koliko dođe mjesečni trošak za struju.

Ako želite dulju sezonu – bazen ispred kuće pomaže (čak je i država sufinancirala izgradnju, i uz to se vrlo malo ljudi javilo), a i nije zgoreg reći načelniku općine da se i izvan sezone može organizirati festival, koncert, ribarska večera ili neki drugi, kako se moderno kaže, event, kako bi se ljudi skupili, zabavili i ostali u mistu koji dan. More i sunce prodaju i mnogi drugi, jeftinije od nas.

Elektronizirajte se – gosti više ne dolaze godinama na isto mjesto

Veći dio iznajmljivača na Jadranu će vas gnjaviti pričama kako je nekada bilo super, jer je Hans s obitelji dolazio svake godine, dobro plaćao i na kraju sezone ostavio čak i akontaciju za narednu godinu. Nekada se radi cesta i drugih razloga putovalo dosta manje – kada biste došli na ljetovanje, tu bi ostali par tjedana i to je to.

Dodatno, tečaj tadašnje marke i dinara je bio takav da bi prije 30 godina za tjedan dana najma jednog apartmana zaradili jednu nadprosječnu plaću. Standardi smještaja su bili i niži, uglavnom, naslušati ćete se priča kako je tada bilo super – no cijene su pale, tečaj je takav više ne radimo za nekoliko stotina DEM, a dodatno ponuda apartmana je nemjerljivo veća. Uz to, promijenili su se i gosti.

Danas se u jednom mjestu ostaje po nekoliko dana, i onda ide dalje. Nije naime neobično da turisti za ljetovanja prođu od Trsta do Crne Gore. Ostanu oni desetak dana u Hrvatskoj, možda i ostave novca više nego nekada – ali ne ostaju na istom mjestu. Najam znači biti aktivan na Airbnb.com, najam znači biti aktivan na Booking.com, najam znači stavljati slike na Instagram i najam znači biti jako ljubazan i poslovan kako bi se za objekt i smještaj i sve dobile dobre recenzije. Ako je sve dobro postavljeno, gosti će doći, ako nije – prazan objekt je problem samo onoga koji iznajmljuje.

Mi lokalni smo na gubitku…

Čuju se redovito i kukanja kako su lokalni na gubitku ili im smetaju oni koji iznajmljuju apartmane, a ne žive tu, već su s kontinenta. Takvima jednostavna obavijest – prebivalište ne daje neko ekskluzivno pravo bavljenja turizmom, istim se mogu baviti svi koji ulože novce u apartmane, iz cijele Hrvatske, pa tehnički i iz Europske unije. To što netko ima „samo apartmane“, a nekome je to „posao usput“, ne daje ovom prvo nikakvo posebno pravo na određivanje cijena – kako smo rekli, cijene određuje svatko sam, po svom nahođenju i izračunu.

Priče i suze kako je teško od najma živjeti – pa naravno da je samo od najma teško živjeti ako sezona traje dva mjeseca, mnogi bi u biti voljeli raditi dva mjeseca i živjeti od toga cijelu godinu. Tko želi živjeti od iznajmljivanja, živjeti, ne preživljavati, treba otvoriti cijeli hotel! Koje priče o lokalnima, nelokalnima, nekim trećima – u pitanju je komercijalna djelatnost, i dostupna je svima koji za to imaju novca, želje, mogućnosti i zanima ih. U poduzetništvu nema prednosti temeljem toga što ste negdje „fetivi“.

Dobrodošli u kapitalizam!

Apartman, soba, hotel – privatno su vlasništvo, dakle upravljanje tom imovinom, dok su stvari legalne, stvar je samo i samo vlasnika. Može apartman cijeniti 200 € dnevno, ali ako tržište to ne prepozna, apartman će ostati prazan. Kada se usklade tražena cijena i cijena koju je netko spreman platiti – onda gosti dolaze. To je osnova ponude i potražnje. Može kako smo rekli to biti 200 €, ali može biti i 20 €, puno je tu faktora. Isto kao i ona kava u Dubrovniku od 40 kuna – ako su ljudi spremni sjesti i popiti je, onda je to realna cijena. Ako je kafić prazan – nije i mora se prilagoditi.

Bilo kakvo „dogovaranje“ između samih ponuditelja – čak je i legalno neprihvatljivo, narušavanje tržišnog natjecanja. Konkurencija i rušenje cijena su u kapitalizmu poželjni – jer dovode do napretka, tko zna napreduje, tko ne zna, propada, a i dodatno u borbi za tržište i cijene usluga postaje sve bolja i bolja, u ovom slučaju se traži veća kvaliteta smještaja ili dodatni sadržaji. Tko se u to zna uklopiti, tko osim apartmana zna prodati i cjelokupnu uslugu, od domaćeg ručka do vožnje u obližnji nacionalni park – profitirati će. Tko bude prodavao jeftino uređene sobe, prodavati će upravo to – jeftinu robu za nisku cijenu ili uopće neće prodavati.

Sve druge priče predstavljaju gubljenje vremena i neko blesavo nadanje da će stvari biti kao prije 30 godina. Neće više nikada biti kao prije 30 godina. Ni u bilo kojoj industrijskoj grani, pa ni u turizmu, svijet se mijenja.

Htjeli ili ne – imamo vrlo novi svijet, u kojemu apartman može biti uredno prodan za 500 € na dan, pa tako 200 dana godišnje, ako je u pitanju vrhunski uređena vila s bazenom i uslugom, ali može stajati i prazan makar tražili samo 20 €, ako ima previše sličnih apartmana ili jednostavno ne znate dovesti goste. To vam se zove – kapitalizam.

Dobrodošli na tržište, i to ovo umreženo, internetsko, zahtjevno tržište gdje svaki kupac usluge može naći gomilu recenzija kakva je i koliko kvalitetna nečija usluga, i uredno unaprijed znati kome i kako će dati svoj novac. Ako nudite apartmane – umjesto da gledate tuđa posla i tuđe cijene, potrudite se sami biti uspješni i privući goste na način kako se to danas radi. Korištenjem Interneta, kvalitetom smještaja, ljubaznošću i primjerenom cijenom. Koja čak i ne mora biti niska, ako imate znanja dobro prodati robu koju nudite.