Foto: Instagram

ŽENA je ženi... ma znate. Mislim, ma nisu ni muškarci puno bolji. Jednostavno, postoji nešto u tom ljudskom rodu, neki očito još nesavršeni genom, koji nas sustavno tjera na svađu, frktanje nosom, kimanje glavom, neodobravanje i još svašta nešto. Ljudi smo. Muškarci su babe, a mi babetine, svađalice i teško da će nas itko moći pomiriti, dok god postoji neki kukolj koji rošta i potpaljuje već ionako rasplamsalu vatru.

Znate o čemu pričamo. Mame smo. Žene smo. Koja je bolja ili, još sočnije, koja je gora. Sve odreda smo fine i mile, ali riječi "kokoška", "ja bih joj uzela dijete", "nemaš pojma o odgoju", "pročitaj si literaturu" i sve ostale poznate nam fore posvađat će nas u trenu. Potiho, ispod glasa ili javno, zluradim komentarima i provokacijama.

Ali ima ta jedna tema zbog koje će svaka mama automatski spremiti svoju sjekiru duboko u torbu i prigrliti baš tu najveću "kokošku" od svih, kada čuje što se njoj dogodilo. Kakvo je njeno iskustvo? Kakva je njena priča? Priča s poroda.

>>>Raščupana priča iz rodilišta<<<

Ooo, to je tema o kojoj će svaka mama nadugačko i naširoko, ma da treba i svaki dan, pričati i pričati. Izvlačiti sve one samo njoj svojstvene detalje, a čak i ona mama koja je uredno došla na zakazani carski rez i nakon operacije, o kojoj nema baš nijedno sjećanje, jer je ležala pošteno drogirana, i ta će imati materijala za mali polusatni monolog. Pa kad se takva mama točno sjeća tog osjećaja kada su je primili na odjel, kada su je dobro očistili i pripremili, pa obukli, pa potapšali, pa divan jedan doktor i još divnija anesteziologinja, pa onaj jedan gad od doktora koji je naišao, pa taj osjećaj kada je došla k sebi i prvi put vidjela svoje čedo... ma čak i takav porod pun je predivnih detalja, koje će čak i mama koja u životu nije osjetila ni pucanje vodenjaka ni jedan trud, pričati naveliko i naširoko. A druge će je mame, baš one koje su je prije 20 minuta poprijeko gledale, tapšati po ramenu i smiješiti se kao da je upravo sada, baš njoj po prvi put, iznijela njenu bebu na uvid. Na taj rastopljeni osmjeh.

Dakle, žena ženi stvarno može biti vuk, ali priznajmo, nema te žene koja se neće priključiti razgovoru o porodima, jer svaka ima svoju priču.

Svaki porod je svoja priča, prepuna najsitinijih detalja kojih se želimo, ali stvarno želimo sjećati do kraja života. Koliko god bolno bilo. Koliko god nas doktori i šikanirali i razvlačili, koliko je god tu bilo: nakupljenog stresa i suza i krvi i klistiranja i brijanja i neugode pa opet red boli, pa prošeći, pa došeći, pa drž-ne daj... svaka ta priča, jednom kada se sretno završi, ostat će u sjećanju kao nešto divno.

Pričam iz svog vlastitog iskustva kao ona koja je dva puta rodila, dva puta se satima trudila, dva puta završila pod nožem, dva puta čekala da vidim te svoje male pikice i toliko mnogo puta ispričala cijelu tu priču, poznatim i nepoznatim ženama.

>>>Uf, na porodu sam se skoro... ššš<<<

Pričam iz vlastitog iskustva, jer kad god se u grupici od dvije, tri, četiri žene-majke povela ta tema, jedini kokošinjac koji se tada dogodio, bio je onaj moment kada smo shvatile da jedna drugoj upadamo u riječ. Pa se onda grupica od četiri žene podijela na dvije po dvije, samo da svaka od nas ispriča što detaljnije i sa što većim osmjehom svoju priču.

I zato kad god pomislite da u svijetu postoje mame koje su toliko suludo različite od vas sjetite se ove teme - sjetite se da bi i s najljućom neprijateljicom u ovoj temi našle razlog da barem na tren zakopate svoje ratne sjekire.

Jedna od najljepših tema o kojoj svaka mama, svaka baka pa i prabaka, ima toliko toga divnog za reći. I doživotno se sjećati.