U PETAK u 1 sat ujutro po hrvatskom vremenu u Riju, na kultnoj Maracani, svečanom ceremonijom otvaranja počinje najveći sportski događaj i jedan od najvažnijih globalnih događaja uopće, Ljetne olimpijske igre.

 

Kako nas od Brazila dijeli sedam vremenskih zona, većina prijenosa, barem onih najatraktivnijih održat će se u ranim jutarnjim satima po srednje europskom vremenu, što znači da će dobar dio zemaljske kugle ta tri tjedna dok budu trajale Igre potpuno promijeniti dan za noć.

 

Većina sportskih fanatika tempirala je godišnji baš za ovu prigodu, hladnjak su napunili namirnicama za nešto manje od mjesec dana, da što manje moraju napuštati kauč, jer pobogu, kad su Igre, onda se fanatično prati sve, od veslanja i mačevanja do najpopularnijih sportova poput košarke i atletike.

 

 

Premda je globalizacija i prateća joj radikalna komercijalizacija svega što može dati profit odavno narušila osnovnu bit sporta, onu Coubertenovsku, da je važno nastupiti, a ne po svaku cijenu pobijediti, Olimpijske igre preostale su još kao jedini bastion donekle čistog i novcem te prestižem neukaljanog ispravnog poimanja sporta. Naravno, i na Igrama postoje oni koji su ''jednakiji od drugih'', to je normalno, jer neki planetarno poznati sportaši jednostavno su puno veće zvijezde od drugih i bilo bi iluzorno, pa čak i licemjerno praviti se da to nije tako te da su svi ispod bijele zastave s olimpijskim krugovima posve jednaki, važni i bitni. 

 

 

Međutim, sama činjenica da se i oni najveći, najbogatiji i najslavniji sportaši vesele boravku u olimpijskom selu, gdje će se barem tri tjedna živjeti u iluziji da su samo obični ljudi koji se svakodnevno druže s običnim ljudima, dovoljno govori o makar simboličnom značaju Igara. U kojem bi još paralelnom svemiru bilo moguće da, uzmimo za primjer, 18-godišnja hrvatska streljačica Valentina Gustin na doručku susretne Michaela Phelpsa, živuću legendu sporta i rekordera po osvojenim medaljama u povijesti olimpizma, pa onako, dok čekaju svoj red za kajganu i jogurt, proćaskaju o vanjskopolitičkoj situaciji ili pak samo o očekivanjima na Igrama. Možete li zamisliti kako bi se u tom trenutku osjećala Valentina ili bilo koji sportaš/ica kome bi se dogodila slična stvar?

 

 

Legendarna je anegdota iz Pekinga 2008. kad je oko ponoć trener australske plivačke reprezentacije izašao iz sobe malo protegnuti noge po Selu, da bi tijekom šetnje naišao na simpatičnog mladića s trenirkom i kapuljačom. Nakon nekoliko kurtoazno razmijenjenih riječi, dvojac je našao zajednički jezik i tako su šetajući skoro sat vremena pričali o svemu i svačemu. Australcu je mladić bio poznat, ali nikako nije mogao dokučiti odakle, sve dok slučajno na TV-u nije gledao prijenos finalne utakmice košarkaškog turnira između SAD-a i Španjolske. Simpatični mladić sa hudicom, bio je Kobe Bryant.

 

Olimpijske igre su dakle najveći sportski događaj na svijetu, ali i manifestacija gdje se barem na tri tjedna svi sportaši koji se nalaze tamo, bez obzira na ime i prezime te slavu i status koji stoje iza njih, ponašaju kao da nema razlike među njima. I to je osnovni razlog zašto su Igre nešto posebno i jedinstveno u svijetu sporta.

 

 

Ipak, kako smo napisali već, lagali bismo kad bismo tvrdili da između sportaša u Riju neće biti razlike te da će svi oni biti jednako paženi maženi kako od organizatora, tako i od medija. Naravno da neće i to je sasvim prirodno.

 

U ovoj anketi izdvojili smo šest vanserijskih sportaša čija je popularnost odavno prebacila gabarite samog sporta i koji su već sada dio popularne kulture 21. stoljeća. Da smo radili veću i opširniju anketu nema sumnje kako bi se našlo mjesta i za Serenu Williams, legendarnog atletičara Mo Faraha, argentinsku košarkašku super zvijezdu Manu Ginoblija, prekrasnu i trofejnu talijansku plivačicu Federicu Pelegrini, baš kao i za Lin Dana, najvećeg igrača badmintona svih vremena. Međutim, odlučili smo se za samo šest imena i u skladu s tim postavljamo vam pitanje:

 

Tko je po vama najveća zvijezda Rija?

 

 

31-godišnji Amerikanac najtrofejniji je sportaš u povijesti Olimpijskih igara. Phelps je na trima Igrama, u Ateni (2004.), Pekingu (2008.) i Londonu (2012.) osvojio čak 22 medalje, od kojih čak 18 zlatnih. Međutim, ni tu nije kraj njegovim rekordima. Phelps je u Pekingu napravio nešto što se desetljećima smatralo nemogućim. Srušio je nestvarni rekord također plivača Marka Spitza, koji je u Muenchenu 1972. osvojio sedam zlata i s tih osam zlatnih medalja u trenutku je ušao u legendu sporta i olimpizma.

 

Posljednjih godina Amerikanac je imao problema s opijatima, pa je zbog korištenja marihuane čak i izbačen iz američke reprezentacije, Međutim, prema informacijama koji dolaze iz SAD-a legendarni je plivač ponovno u strašnoj formi bit će zanimljivo vidjeti može li i u Riju, još jednom ispisati sportsku povijest, osvojiti još koje zlato i srušiti vlastiti ionako nestvaran rekord.

 

Bez ikakve konkurencije, najveća atletska zvijezda svih vremena. U povijesti atletike bilo je velikih imena, od Paave Nurmija, Jasseja Owensa i Emila Zatopeka, do Carla Lewisa i Michaela Johnsona, no nikad niti jedan atletičar nije privlačio toliku medijsku pažnju kao ovaj jamajčanski sprinter.

 

Zbog svoje konstitucije i visine, u formativnim godinama nije razmišljao o atletici, bavio se kriketom i nogometom, međutim, čim je prvi put navukao sprinterice, bilo je jasno da će taj mladić postati živuća legenda. 

 

Besmisleno je nabrajati sve njegove medalje i naslove, pa ćemo se samo osvrnuti na činjenicu da je jedini atletičar u povijesti koji ima sad u Riju ima priliku doći do trećeg uzastopnog zlata u sve tri najelitnije sprinterske discipline – 100 metara, 20 metara i štafeti 4x100.

Također, nevjerojatni Jamajčanin u sve te tri discipline vlasnik je i svjetskog rekorda (9,58, 19,19 i 36,84)

 

Čak i u zlatnom dobu Rogera Federera ili Petea Samprasa, kad su ta dvojica genijalaca godinama mrcvarili svoje protivnike te tjednima, mjesecima, pa i godinama čuvali tron ATP liste, Švicarac i Amerikanac nikad nisu bili toliko dominantni nad ostatkom konkurencije kao srpski tenisač. Kad je nedavno u trećem kolu Wimbledona Đoković izgubio od Amerikanca Sama Querreya, teniski svijet bio je u šoku, jer dovraga, kako Đoković može izgubiti od ikoga, a kamoli na najvećem svjetskom turniru od relativno prosječnog tenisača. Jednostavno, kad se priča o Đokoviću, svi zaboravljaju da je riječ samo o čovjeku, a ne o mašini koje melje i pobjeđuje. Neki će reći da je Đokovićeva nestvarna dominacija posljedica nikad lošije konkurencije, što je potpuno krivo. Istina, Đoković nema adekvatnu konkurenciju, ali ne zato što je ostatak Toura nedovoljno dobar, već zato što je Nole čudesno moćan. 

 

Pobjedom u Parizu ove godine kompletirao je Grand Slam, u Riju će tražiti i olimpijsko zlato, kako bi se izjednačio s Agassijem i Nadalom koji već imaju kompletiran Golden Slam.

Đoković je rekorder po broju osvojenih Masters turnira (30), dok po broju osvojenih Grand Slamova Federer je na vrhu sa 17, a Nole ih u ovom trenutku ima 12. No, kako Srbin igra nije nemoguće da već za dvije sezone pretekne slavnog Švicarca i onda i statistički postane najveći svih vremena.

 

 

Odlaskom rukometnog Mozarta Ivana Balića, rukometnim svijetom  danas vlada samo jedan kralj – Nikola Karabatić. Rukomet ni izbliza nije globalno popularan kao nogomet, košarka, tenis ili atletika, međutim, upravo Francuz hrvatskih korijena svojom pojavom, statusom i karizmom čini ga atraktivnim i medijski zanimljivim. Čak i oni koje rukomet i ne zanima previše, dolaze na utakmice kad Nikola igra jer su svjesni da će svjedočiti sportskom spektaklu i da se Francuza isplati vidjeti na djelu.

 

Karabatić je i dalje aktivan igrač, ali već je sad legenda rukometa i čovjek koji je osvojio sve što se u rukometu moglo osvojiti i to više puta, pritom porušivši silne rekorde. S tri različita kluba bio je prvak Europe (Montpellier, Kiel i Barcelona), a s Francuskom ima tri zlata i jednu broncu na Europskim prvenstvima, tri zlata i dvije bronce na Svjetskim i dva uzastopna olimpijska zlata. 

2007. izabran je za najboljeg rukometaša svijeta. 

 

 

Kad su se Amerikanci u Barceloni 1992. po prvi put pojavili s profesionalcima iz NBA, bili su jedina prava atrakcija na Igrama. Jordan, Magic, Barkley, Ewing, Robinson, Bird i ostatak društva prema svima ostalima izgledali su kao da su došli s drugog planeta. Bilo je to vrijeme kad su snimke s NBA parketa u Europu stizale na kapaljku i nitko nije bio sto posto siguran jesu li ti ljudi doista istina ili su pak samo mit. Kamere su ih pratile gdje god da su išli, od doručka, šetnji gradom do trening i utakmica. Nezaboravna je scena kad je u polufinalu olimpijskog turnira Arturas Karnišovas, tada još mladi, a poslije veliki litavski igrač, u trenutku dok je njegova momčad gubila ''100'' razlike, sjeo na neku stolicu uz aut liniju i s neskrivenim uzbuđenjem fotografirao Jordana i ostatak družine.

 

Danas se situacije ipak promijenila. Europljani u NBA nisu više egzotika, štoviše, već su godinama konstanta i to ona ravnopravna, pa sigurno da ni histerija oko dolaska američke košarkaške reprezentacije ni izbliza neće nalikovati na onu prije 24 godine. Ipak, od svih kolektivnih sportova na Igrama, bez dvojbe, oni će i dalje izazivati najveći interes medija i gledatelja. 

 

Premda su nastup u Riju otkazala dvojica najboljih košarkaša današnjice i dvije možda i najveće planetarne sportske zvijezde, LeBron James i Stephen Curry, legendarni trener Mike Krzyzewski u Brazil je poveo i dalje respektabilnu ekipu koja bi se trebala prošetati do zlata, a kao najveću zvijezdu te super momčadi su svakom slučaju moramo izdvojiti Kevina Duranta.

Sad već bivši igrač Oklahome izazvao je bijes košarkaške javnosti ne samo u Americi, kad se kao free agent odlučio na ziheraški transfer u Golden State, valjda u želji da se nakon silnih godina frustracija napokon dočepa prstena prvaka. Durant s reprezentacijom SAD-a ima svjetsko zlato iz Istanbula 2010 i olimpijsko iz Londona prije četiri godine, a od osobnih i individualnih priznanja ima more.

 

Durant je bio MVP NBA lige 2014, sedam puta je igrao All-Star, pet puta je izabran u najbolju petorku lige, četiri puta je bio najbolji strijelac lige, izabran je za najboljeg igrača Svjetskog prvenstva 2010, a član je izabranog kluba 50-40-90 (50 posto šuta u jednoj sezoni za dva poena, 40 za tri i 90 s linije slobodnih bacanja).

 

Još mu nedostaje samo naslov prvaka, no zato je i prešao u Warriorse.

 

Realno, po ostvarenim postignućima, brazilski nogometni virtuoz daleko najslabije kotira od svih navedenih na ovoj listi, no jednako tako, u svijetu o kojem je nogomet po popularnosti svjetlosnim godinama daleko od svih drugih sportova, kao član Barcelone i prva zvijezda Brazila, Neymar je možda planetarno i najpoznatiji sportaš s ove liste. Odavno je već poznato da su Real i Barca klubovi koji egzistiraju u nekom paralelnom svemiru, da su svjetovi za sebe, a udarni igrači ta dva tima odavno su prestali biti samo nogometaši. 

 

U Brazilu je Neymar je ono što je nekad bio Pele, sve počinje i završava s njim, a ako ne vjerujete, sjetite se što se dogodilo Selecaou na Svjetskom prvenstvu prije dvije godine u Brazilu u polufinale protiv Njemačke. Mediji, obični građani, pa čak i reprezentativci jasno su rekli da ih je dotukla ozljeda njihovog najboljeg igrača u četvrtfinalnoj utakmici protiv Kolumbije te da su bez njega bili posve izgubljeni. Eto, toliko Neymar znači za nekoć najmoćniju nogometnu naciju svijeta.