Foto: Index

PERCEPCIJA je, pogotovo kad su u pitanju politika, privatni i opći interes, dosta zeznut proces koji često daje rezultat posve suprotan činjeničnom stanju stvari. Dogodilo nam se tako da su, pri ustroju i formiranju Vlade Andreja Plenkovića, jedan ministar i njegovo moguće ministarstvo postali predmetom strašnog nezadovoljstva, pa i sprdnje svih onih koji s pravom smatraju da nam je vlada pregolema, da imamo preskup državni aparat i previše ministarstava, a da su zapravo taj ministar i to ministarstvo - u maglovitom osnivanju - bili i jesu jedna od najvažnijih promjena koja se u ovoj državi trebaju dogoditi.

Riječ je o ministru Goranu Mariću i njegovom Ministarstvu za upravljanje državnom imovinom. Među kadrovima koje je HDZ iznjedrio posljednjih 25 godina, doktor ekonomskih znanosti Goran Marić je jedan od poštenijih i jedan od rijetkih koji se na daju posve vezati stranačkom stegom. Imao je i on svojih pogrešaka, ali treba mu priznati, nije se dao ušutkati kad god se odlučivalo o rasprodaji nacionalnih dobara pod sumnjivim okolnostima, sumanutoj i(li) kriminalnoj potrošnji novca poreznih obveznika, a i da je protiv bankarsko-političkih spletki jurišao kad ni frankisti-švicarci niti Most nisu bili na vidiku. Marić je jedan od rijetkih HDZ-ovaca koji od početka zagovaraju značajno smanjenje državnog aparata i on ne pripada nijednoj HDZ-ovoj struji. Goran Marić jedan je od rijetkih politički aktivnih hrvatskih istinskih kršćanskih socijalista.

Plenkovićeva kadrovska križaljka - Marić na 20 vodoravno, umjesto pet okomito

Zbog načina na koji je radio posao saborskog zastupnika - taj je za razliku od većine svih zastupnika svih stranaka čitao sve izvještaje Državne revizije i sve izvještaje o svemu što se odnosilo na državnu imovinu i potrošnju novca poreznih obveznika, često mu se u HDZ-ovim ćelijama spočitavalo da je zapravo ljevičar, socijaldemokrat. Prati što se događa i nerijetko je važna pitanja na koja novinari nikako nisu mogli dobiti odgovor od državnih institucija, postavljao kao saborski zastupnik kad je bio svjestan da je to jedini način da javnost dobije bitne odgovore - podsjetit ću samo na pitanje sumnjive prodaje zlatnih rezervi (više od 13 tona zlatnih poluga) o čemu ne bismo do danas ništa znali.

Od početka pregovora o kadrovskoj križaljci u Banskim dvorima, Marić je bio jedan od izglednijih kandidata za ministarsku dužnost da bi u samom finalu netragom nestao s liste, pa je ponovno uvršten, ali kao ministar bez portfelja. Oni kojima smeta ili ga žele držati pod kontrolom, na kraju su popustili i Marić je ušao u Vladu Andreja Plenkovića, ali pod 20 vodoravno, iako je u toj križaljci trebao biti na barem pet okomito.

Hrvatska ima 25 godina, a nema ni popis ni procjenu državne imovine!

A evo i zašto. Ukupnom hrvatskom državnom imovinom upravlja državni činovnik na čelu Državnog ureda za upravljanje imovinom (u novom ustroju za prvu riječ naziva dodana je riječ "središnji", a ona je zapravo razbacana po ministarstvima, uredima, agencijama i to tako da bolje obrti vode evidenciju sitnog inventara nego što RH vodi evidenciju imovine. Naša je država upravo proslavila 25. rođendan, a da nijedna vlast u tih 25 godina nije napravila popis državne imovine. Da, cjelovit popis državne imovine u Hrvatskoj ne postoji! Kaos se sustavno održava i podržava.

Ne postoji ni procjena vrijednosti te imovine, ne postoji procjena njezine tržišne cijene, nema, naravno, ni strategije što učiniti sa svom tom imovinom za koju ni ne znamo kolika je i koliko vrijedi. Zbog toga je i moguće da se tvrtke poput Končara prodaju na telefonskim sjednicama Vlade RH i da se na telefonskim sjednicama Podravka, ACI, Petrokemija, Croatia Airlines, Luka Rijeka, Croatia banka te Croatia osiguranje skinu potezom pera s liste od strateškog i posebnog nacionalnog interesa da bi se moglo njima trgovati po pravilima uskog kruga odabranih.

Upravljanje državnom imovinom je nacionalni, a ne činovnički problem

Svi koji smatraju da to tako ne može i da se strateške tvrtke moraju prodavati uz odobrenje parlamenta naprosto su proglašeni neprijateljima privatizacije i liberalnog kapitalizma, zaostalim komunjarama, iako većina onih koji su problematizirali privatno političko upravljanje državnom imovinom uopće nisu dovodili u pitanje privatizaciju per se već način i cijenu po kojoj se ona odigrava. Desecima godina o nacionalnim koncesijama na naftu, šume, vode, igre na sreću/kockarnice odlučuje se diskrecijski, u najužem krugu premijerovih suradnika.

Prirodno je i očekivano da ekipa koja želi i dalje "upravljati" nacionalnim bogatstvom, u skladu sa svojim privatnim interesima, ne želi da se upravljanje državnom imovinom podigne na nacionalnu razinu i da ono bude jedna od glavnih iskaza vladine politike, a ne tzv. činovnički problem. Mnoge vladine agencije po kojima su uhljebljeni stranački poslušnici prestale bi postojati kad bi se ustrojilo

Ministarstvo upravljanja državnom imovinom. Tada više ne bi bilo moguće da agencije, ministarstva, državni uredi koji raspolažu nekretninama s po 200 kvadrata po zaposlenom, unajmljuju privatne prostore po vrtoglavim cijenama jer bi netko odredio kolika je maksimalna iskoristivost po zaposlenome. Državna revizija, recimo, ima 20 m2, a HERA 100 m2 po zaposlenome na raspolaganju.

Na vuka vika, a lisica meso krade

Mnoga ministarstva mi uopće ne trebamo, ali Ministarstvo za upravljanje državnom imovinom morali smo imati od osnutka države, a nemamo. Što će nama, na primjer, Ministarstvo turizma kad imamo Hrvatsku turističku zajednicu? Ili Ministarstvo zaštite okoliša i energetike? Stručne procjene kažu da bi se Hrvatskom sasvim lijepo i učinkovito upravljalo s deset ministarstava, ali se i dalje održava preskup i glomazan aparat da bi se ključne stvari, problemi i poslovi zamaglili, a političke stranke u njemu osjećale kao u svome brlogu.

Hajka na Marića i grčevit pokušaj da se građane zemlje koja nema ni popis ni procjenu svoje državne imovine uvjeri kako je Ministarstvo za upravljanje državne imovine baš ono što nam nikako ne treba, podsjetili su me na staru hercegovačku poslovicu, koju sam devedesetih prvi put čula kao komentar na temu privatizacije i pretvorbe, od oca jedne od svojih prijateljica: "Na vuka vika, a lisica meso krade".

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala