Foto: 123rf

ILI radim kod kuće, ili dobar dio posla nosim kući – pa opet radim. Za kompom sam u prosjeku nekoliko sati više od prosječnog radnog vremena, a u međuvremenu mi je mobitel uvijek tu negdje. Ako već nije u ruci. I kakvu poruku šaljem svojoj djeci? Poruku da su ekrani sve što nam treba - pa zašto bi se onda oni igrali, crtali, čitali knjige. Kada tako nešto kod svojih roditelja ne vide. Barem ne onoliko često koliko bi trebali.

Problem ovisnost o ekranima kod djece grozna je i to vjerujem zna jako veliki broj ljudi koji se najčešće baš ne usude tako nešto priznati u javnosti. Ali realno – mi kao roditelji, naše generacija, nismo ni približno slični generacijama naših roditelja i zato više nikada nećemo moći ni očekivati da će naša djeca imati isto djetinjstvo kakvo smo imali mi.

>>>Klinci su bili drski za vrijeme večere, ali ovakvu kaznu baš nitko nije očekivao<<<

Kada mama poput mene, skrušeno to priznajem znajte, pita svoje dijete u čudu – „Zar se ti ne znaš igrati? Zar ti nemaš ideje? Ti bi samo visio nad tim igricama i crtićima? Odi – igraj se!“, i onda se kulturno vrati pred jedan od svojih ekrana ili poslova – kao munja me presiječe moja vlastita savjest.

„A od kud da to dijete uopće zna što je igra? Stvarna, prava igra bez ijedne pomisli na igricu ili na klipove u kojima gleda drugu djecu kako se igraju i snimaju. Dakle, ta scena zaista doseže notornu glupost koju je iznjedrilo moderno vrijeme. I mi se pitamo zašto ta današnja djeca nisu prava djeca. Onako, kao mi kakvi smo bili. I zaboravljamo da oni jesu djeca, ali djeca svog, ne našeg doba.  Od onog dana kad su kao bebe prvi put primili mobitel u ruke.

Čija beba nije nikada imala mobitel u ruci ili dijete nikada nije sjelo za laptop - neka digne dva prsta! Nema vas baš? Nisam ni mislila. Dio smo tog doba.

Doba u kojem vrijedi pravilo koje je identično svim drugim dobima, erama, tradicijama i navikama – da su djeca ogledalo nas i onoga što vide, odnosno ne vide oko sebe.

I tu se stalno u mislima vrti još jedna česta pomisao – okej, kada su djeca baš jako mala igrate s njima. Igrala sam se naravno i ja i još se uvijek igram s njima – ponekad, jer vidim da trebaju partnera za igru. Ali to nije u onoj mjeri u kojoj oni zapravo trebaju, nekog odraslog partnera za igru koji će im pokazati kako se igra. Opet i opet.

I mislim si – ovo je i više od onoga što su se sa mnom moji roditelji igrali, a ja sam opet, zajedno sa svojom sestrom, preživjela djetinjstvo prepuno igre i zabave. S tu i tamo kojim crtićem u 19.15.

Dakle, tu je nešto kontradiktorno. Da, mi roditelji trebali bi biti uzor djeci, trebali bi im pokazivati kako se igra, kako se razvija igra, likovi, sheme. Kako se smišljaju nove i igraju sve one brojne igre koje znamo. Ali naša ih djeca ustvari ne znaju. Jer ne ni oni malo stariji od njih više ne znaju igrati. Jer gdje god se okrenete vidite hrpice djece, malo veće i veće od vaših, s mobitelima i ekranima u ruci. Ili eventualno pričaju o igricama.

Nitko se više ne igra kao nekada i kako onda očekivati od djece da negdje saznaju kako se stvarno igra. I još im pritom kod kuće svakodnevno pružite prizor vas okrenutih leđa, negdje za ekranom. Jer nemate, kao ja često, vremena za igru. Da barem netko stvori tu jasnu naviku igranja pa da djeci onda stvarno više ne pada na pamet da su jedino ekrani dovoljno zabavni.

>>>Naš život bez TV-a. Moguće je!<<<

Ne -  umjesto toga, većina roditelja ostavi i dijete pored sebe za njegovim ekranom, da ima mira obaviti svoje i dok ste rekli keks, samo nekoliko dana za redom, od kojih sat vremena dnevno, zabava s ekranima potiho se produži na dva, pa na tri i dok ste rekli keks vaše je dijete podleglo ovisnosti. A koliko su stvarno ovisni primijetit ćete tek kada im ih oduzmete. Apstinencijska kriza počet će prolaziti tek za nekoliko dana, a do tada djeca će biti izgubljena bez svoje zabave. I čak i da vam tada sine lampica da je dosada dobra stvar, da ona potiče kreativnost i maštu, teško da to baš toliko vrijedi za modernu djecu jer se ona jednostavno nisu navikla „normalno“ igrati.

Problem koji se posebno očituje u zimske mjesece.

I zato si svaki dan obećavam, smanjit ću i svoje vrijeme koje provodim za ekranima, samo da oni vide da to i nije baš neki big deal. No zasad u tome baš i ne uspijevam jer i dalje je potreba za njima puno veća od želje da ih ostavim i posvetim se učenju svoje djece kako se igra. Kad već nitko drugi to neće.