FOTO: American Council on Science and Health

NIJE NOVOST da već duže vrijeme živimo u svijetu u kojem se laži sve uspješnije predstavljaju i prihvaćaju kao činjenice. Internet i društvene mreže omogućili su ljudima da vrlo lako dolaze do informacija i vijesti koje žele čuti, neovisno o tome jesu li istinite ili ne, da žive pod informacijskim zvonom po vlastitom odbiru.

S dolaskom Donalda Trumpa na vlast te prvim nastupima njegovih glasnogovornika i predstavnika to je doba službeno formalizirano. Štoviše, dobilo je i svoj naziv – era alternativnih činjenica - koji je kao nov termin ušao u svjetske političke rječnike.

Opasni trendovi

Vijesti koje se ne temelje na istinitim činjenicama uglavnom su uvijek štetne, a nerijetko i vrlo opasne. Ako svoje odluke temeljimo na njima, prije ili kasnije posljedice će nam se obiti o glavu. To ponajviše vrijedi za vijesti iz područja zdravlja, ali i znanosti uopće.

Primjerice, u Hrvatskoj nacionalna televizija, koja bi trebala predstavljati bastion edukacije i objektivnog informiranja, već godinama plasira brojne sumnjive pa i dokazano antiznanstvene sadržaje kao znanost. Među ostalima, dio njih demonizira cijepljenje. Na taj problem više su puta upozoravali naši brojni ugledni znanstvenici. Pisale su se i peticije, no uz malo ili nikakve rezultate. Stoga nas ne treba čuditi da posljednjih dana u Saboru svjedočimo inicijativi da se u Hrvatskoj ukine obavezno cijepljenje. A tko je promotor te ideje? Populist Ivan Pernar i drugi članovi Živog zida koji se furaju na Trumpa, a proslavili su se nebrojenim provalama najapsurdnijih teorija zavjere, poput one o chemtrailsima.

Kojim svjetskim medijima vjerovati i zašto?

U suvremenom svijetu, u kojem čak i obrazovani ljudi teško uspijevaju ocijeniti koji su izvori znanstvenih vijesti najvjerodostojniji, postaje sve važnije o tome glasno govoriti.

Dr. Alex Berezow, član organizacije American Council on Science, prošli je vikend, u suradnji s RealClearScience, sastavio vrlo zanimljivu i korisnu infografiku na kojoj je predstavio znanstvenu vjerodostojnost najvećih svjetskih medija (ilustracija dolje).

Na osi Y, s lijeva na desno, vrednovao je izvore prema temeljnoj vjerodostojnosti. U zelenom stupcu završili su mediji koji serviraju sadržaje utemeljene na dokazima koji su uglavnom oslobođeni ideologije. Izvori koji su završili u crvenom stupcu vođeni su ideologijom i krajnje su nepouzdani. Dokazi, koji su temelj znanosti, odnosno znanstvene metode, za te medije nemaju gotovo nikakav značaj.

Na osi Y, odozgo prema dolje, vrednovani su mediji po tome koliko su uvjerljivi u svojem načinu izvješćivanja. Izvori pri vrhu generalno su zanimljivi i istovremeno odlično pisani. Oni pri dnu ograničeno su zanimljivi ili su pak loše pisani. Ovo potonje, tumači autor, znači da je odabir tema nezanimljiv ili da je sadržaj uglavnom predstavljen senzacionalistički.

Za ljude dobro upućene u znanost ništa na infografici ne predstavlja osobito iznenađenje. Dobri znanstvenici i znanstveni novinari vrlo će se lako složiti s njom. Međutim, slabije upućene plasman određenih medija mogao bi neugodno iznenaditi. Za mnoge će vjerojatno najveće iznenađenje biti činjenica da su u istoj kategoriji završili jedan tabloid poput Daily Maila i značajno ugledniji izvor CNN (mada je ovaj drugi nešto bolje prošao). Ili da su čak i slavni New York Times i Scientific American neočekivano loše ocijenjeni.

U kratkom tumačenju svojeg vrednovanja Berezow ističe da su najbolji od najboljih, prava krema u znanstvenom izvješćivanju vrhunski znanstveni časopisi Nature i Science te nešto popularniji New Scientist i Live Science. No među njih ugurao se i The Economist koji je idealan za ljude koji vole globalne vijesti, a koji su pritom također zainteresirani za znanost.

Scientific American ocijenjen je nešto lošije jer je, prema mišljenju Berezowa, već duže vrijeme utočište lijevo orijentiranih boraca za društvenu pravdu kojima je borba s konzervativcima važnija od ozbiljne znanstvene analize. Physics World ima pak suprotan problem – on je vrlo ozbiljan, ali su njegove teme interesantne vrlo uskom krugu ljudi.

New York Times je, nažalost, smijurija kada je u pitanju znanost. Berezow ističe da promiče sumnjive dijete, nevjerodostojne izvore koji znanstveno neutemeljeno pišu o opasnosti mobilnih uređaja kao što je primjerice Joe Mercola, da neopravdano demoniziraju biotehnologiju i GMO-e, dok prenapuhano promoviraju organsku hranu. NYT, kaže Berezow, ima neke odlične znanstvene novinare poput Johna Tierneya i Carla Zimmera, no njihov utjecaj nije dovoljan – bez njih ugledni bi list bio na razini Huffington Posta.

Očekivano, u najgorem dijelu infografike našli su se izvori poput notornog Natural Newsa i InfoWarsa čije je pisanje ocijenjeno kao čisto smeće. Njihove vijesti uglavnom se nikada ne temelje na dokazima i kvalitetnoj znanosti, već na čistoj ideologiji, a kada i plasiraju neku istinu, to je čista slučajnost, upozorava Berezow.

Kome vjerovati u Hrvatskoj?

U hrvatskom medijskom prostoru stvari stoje neusporedivo lošije nego na gornjoj infografici. U našoj zemlji nema medija koji bi se kvalitetom mogli uspoređivati s New Scientistom ili Natureom.

Fizičar Dejan Vinković, koji je do nedavno predavao na Sveučilištu u Splitu, a poznat je po žestokim kritikama na račun promicanja pseudoznanstvenih i antiznanstvenih ideja u  medijima, osobito u onim nacionalnim, kaže da je gornja infografika rezultat iskustva koje njezin autor ima baveći se dugi niz godina znanstvenim novinarstvom.

'Mogu reći da je i iz moje perspektive taj grafikon dobro pogodio stanje znanstvenog novinarstva u navedenim medijima', kaže za Index Vinković.

'Međutim, tu je puno važnije pitanje zašto bismo uopće trebali obraćati pažnju na taj grafikon? Odgovor je vrlo jednostavan: zato što živimo u svijetu u kojem su se javne politike počele formirati temeljem vijesti koje objavljuju mediji nisko rangirani na tom grafikonu. Današnji svijet ne može se razumjeti bez shvaćanja kako znanost funkcionira, a pritom je znanstveno novinarstvo, ili bi trebalo biti, oslonac koji javnost ima kada je u pitanju informiranje o znanstvenim ili stručnim temama. Štoviše, urušavanje povjerenja u znanost dovelo je do ugrožavanja demokracije i širenja opasnih ideologija koje predstavljaju prijetnju za ljudske slobode i zdravlje građana. Pritom kao da se odvija natjecanje između ideološke ljevice i desnice oko toga tko će uspješnije širiti neznanstvene i pseudoznanstvene ideje i "alternativne istine", sve uz pomoć autoriteta znanosti kako bi se zavelo što više ljudi', tumači Vinković.

Naš ugledni fizičar, čija su istraživanja objavljivana u najuglednijim časopisima poput Naturea, kaže da bi naši građani, dok se zgražavaju nad ispadima američkog predsjednika koji svoju "vladavinu" gradi na "alternativnim istinama", trebali shvatiti kako se u Hrvatskoj pseudoznanost uvukla u sve pore društva - u školstvo, na fakultete, u razna ministarstva i državne agencije.

'Najjednostavnije je to ilustrirati na temi zdravstva, gdje se neki liječnici koriste lažima kako bi se borili protiv cijepljenja ili protiv pobačaja, a da pritom Liječnička komora niti ne pomišlja da im oduzme licencu. Naprotiv, ona čak daje bodove liječnicima koji pohađaju pseudoznanstvene skupove', upozorava Vinković.

Uvjeren je da bi znanstveno novinarstvo tu trebalo djelovati kao korektivni faktor, no ako ono ne postoji, ako je loše ili je naprosto uništeno, onda građani nikako ne mogu doći do informacija o tome kojem stručnjaku vjerovati, a koji je šarlatan.

Malo znanstvenih novinara

U hrvatskim medijima znanost se uglavnom ne doživljava važnom novinarskom temom. Uređivačkom politikom dominiraju političke vijesti, šoubiz, sport i crna kronika. Nakon njih slijedi nešto malo kulture, a znanost se uglavnom javlja samo u slučajevima kada eterom odjekne neka prijelomna vijest - neko veliko otkriće ili postignuće. To nije u skladu s rezultatima istraživanja koji su pokazali da znanost ozbiljno zanima više od 30% hrvatskih građana.

Prema Vinkoviću veliki problem je i to što se iskusni znanstveni novinari u Hrvatskoj mogu izbrojati na prste jedne ruke.

'Nešto veći broj novinara povremeno pokriva znanstvene teme, no na javnost sve više utječu ljevičarski i desničarski šarlatani koji izraz "znanstveno novinarstvo" koriste kako bi javnosti podvalili laži koje služe promicanju radikalnih, po društvo destruktivnih, ideoloških obrazaca', kaže Vinković.

Treba kriviti akademsku zajednicu

'No treba se također zapitati što kvalitetni novinari uopće mogu u Hrvatskoj u situaciji kada nam je akademska zajednica prožeta neetičkim radnjama? Nije ministar znanosti i obrazovanja ostao u fotelji usprkos dokazanom plagiranju zato što je premijer tako moćan, nego zato što mu je podršku dalo stotinjak akademskih građana, neki od njih u javnosti ugledni znanstvenici, koji su time stvorili "alternativnu istinu" koju je premijer nakon toga samo ponavljao kao papiga. Nisu kurikularnu reformu rušili političari nego znanstvenici, profesori i akademici kojima pseudoznanost nije strana, a "alternativne istine" im olako prelaze preko usana. Kakvo mi to medijsko pokrivanje znanstvenih tema možemo očekivati uz takvu akademsku zajednicu, u kojoj većina šuti i ne želi se sukobljavati. Uostalom, što rade strukovna udruženja hrvatskih znanstvenika po pitanju Hrvatske televizije, javnog servisa na kojem nema dana da se ne emitira neka pseudoznanstvena vijest? To je pitanje koje sam s nekolicinom kolega pokrenuo još 2011. godine i što se do sada promijenilo? Ništa, stvari su postale još gore, što je podiglo društvenu važnost znanstvenog novinarstva daleko iznad onog što bi u normalnim uvjetima netko mogao očekivati', poručio je naš fizičar.