Foto: Index

KADA čovjek odrasta u poznatoj okolini i većinu života provede na istom mjestu, kao što je kod nas često slučaj, neke stvari postaju konstanta i uzimamo ih zdravo za gotovo. Kao da je svugdje takav slučaj. Kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Neke od tih stvari su negativne, ali ih nitko ne mijenja generacijama ‘jer je to tako’, a neke su izrazito pozitivne, ali samim time i teže jer se ne mogu odglumiti, reproducirati ili prenijeti na drugo mjesto, na drugu adresu.

Jedan od lajtmotiva svih ‘tragičnih iseljeničkih priča’ (kojih je sada već debelo previše i debelo pretjeruju u svojoj tuzi, žalosti i bolu - majko mila, nitko nikoga nije istjerao iz države) je taj da si ovdje ‘uvijek stranac’. Napuštaš sve što poznaješ, ideš u nepoznato i tu si stranac. I to je točno. Vrlo eksplicitno i vrlo točno. Nema smisla nijekati. Ali kao što sam već spominjala, biti stranac u Hrvatskoj i biti stranac u Njemačkoj, dvije su vrlo različite stvari. Tu se radi o onom gore spomenutom tradicionalnom načinu života u kojem su ljudi uglavnom na jednom mjestu, dok ovdje ‘gore’ ljudi puno više naginju nomadskom životu. Da, u Njemačkoj ste stranac, ali jedan od mnogih. Njemačka snaga počiva na strancima koji su odgovorni za stvaranje ‘niže radničke klase, ali isto tako i na strancima stručnjacima koji unose novu energiju na tržište, koji pomažu pri kretanju vrlo vrlo velikog kotača. Ovdje ste stranac, ali su stranci i gotovo svi ostali tako da to i nije neki problem. Da, stranac ste, ali ste isti kao i svi ostali. Jedan u gomili. Samo još jedan simpatično smiješan naglasak.

U Hrvatskoj stranac mora imati osjećaj da je nešto poput velebitske degenije. Nešto kao kada svjetlite u mraku. Svima ste zanimljivi, simpatični, neobični. Jer kod nas to nije tako često i koliko god možete imati odličan tretman u startu, uvjerena sam da stranci u Hrvatskoj puno teže prodiru u društvo. Jer smo mi hermetički zatvoreni. Mi smo gostoljubivi i simpatični koliko trebamo biti. Dok je zanimljivo. A onda se vraćamo ‘normalnom životu’ i ustaljenim navikama. Jedna od tih ‘normalnih stvari’ je imati i prijatelje koje imate cijeli život. Nekoga znate iz srednje, netko je kolega s faxa, ali puno ih seže do vrtićke i osnovnoškolske dobi. Prijatelji koji su vam to bili i prije nego što ste znali što to uopće znači. Netko tko vas poznaje cijeli život i nemate mu što puno objašnjavati o svom životu, hobijima, strastima ili zanimanjima - on sve to već ionako zna. Baš kao što i vi znate o njemu.

I to je jedna od pozitivnih stvari u našem načinu života. Prijatelji koji su uvijek tu, godinama tu. Naravno da u raznim periodima imate više ili manje kontakta, ponekada se faze baš ne poklapaju pa se odmarate jedni od drugih, ali kod nas su prijatelji uistinu druga obitelj. I vrlo često, čak ne ‘obitelj koju birate sami’ jer ste se odabrali prije toliko vremena da poprimate obrise prave obitelji. Ovaj je konj, ovaj je lakovjeran, ovaj ima problema s alkoholom, ali svi su vaši sve ih volite i prihvaćate kakvi jesu. Baš kao što i oni prihvaćaju vas. Ali ovdje je slučaj drugačiji.

U nomadskoj Njemačkoj prijatelji su nešto što se ne uzima zdravo za gotovo

U nomadskoj Njemačkoj prijatelji su nešto što se ne uzima zdravo za gotovo. I ne govorim samo o nama, novoj generaciji doseljenika, koji još nismo pustili korijenje. Ovdje je imati prijatelja posao na koji se obavežete, u kojem uživate (ali u ograničenim količinama) i koji vrlo često ima rok trajanja. Jer ovdje se živi drugačije. Poslovi se mijenjaju brzo, nove prilike se nude konstantno, stanovi se uzimaju privremeno i nikada ne znate što će vam se sve dogoditi u idućoj godini dana. Jer ovdje ljudi stvarno dobivaju prilike ‘koje je teško odbiti’. A da ne govorimo o tome koliko ljudi ima planove koji se kod nas mogu spominjati uz podsmjeh. Ovdje djevojka od 22 odrađuje godinu pripravničkog staža, a onda ide u Meksiko na par mjeseci vidjeti što se tamo nudi. Ovdje kolega s posla skuplja ušteđevinu kako bi za godinu i pol do dvije autom putovao do Južne Koreje gdje namjerava otvoriti take-out koji pravi samo lazanje. Jer su ludi za talijanskom kuhinjom, kaže. Ovdje se studira u jednom gradu, a zatim se ode na razmjenu u drugi, praksa se odrađuje van države, a onda se traži novi posao u novom gradu - čisto da se proba kako je to. Naravno da se lako praviti pametan uz njemačku ekonomiju, taj dio mi je jasan. Ali to svejedno sa sobom vuče novu dimenziju u imanju prijatelja.

Jer mi smo navikli da to dolazi samo od sebe. Prijatelje jednostavno imaš. Ovdje su prijatelji ljudi koje odaberete, ljudi koje prepoznate u masi kao sebi slične i svjesno odlučite da s njima želite provoditi vrijeme. I to uistinu činite - planirate izlete, obilaske, ručkove, zabavne parkove, izlaske i sve između toga. Jer trenutno ste se pronašli i obje strane tome pristupaju euforično. I uživaju u tome jer ne znaju do kada će trajati! Možda će ih posao za pola godine odvesti u Dubai, možda će muž dobiti premještaj u Minhen. Možda će se frendica udati u Hamburg. A možda otići u smjeru Koreje sa svojim lazanjama.

Meni je to fascinantno i oduševljava me. Zadnji puta kada sam se tako osjećala, imala sam 18 godina - kada sam upoznala sadašnjeg muža. (Ovo sam mislila kao ‘tada mi nije bio muž’, a ne kao ‘sadašnji je, ali ne zadugo’) Za mene ima nešto neusporedivo u tim leptirićima u stomaku kada upoznajete novu osobu. Koje je prazna stranica za vas, ali i vi ste za nju. I prvi puta nakon dugo dugo vremena ne pričam o tome ‘što ima novo kod tebe, a što kod staraca’, već pričam o tome što me zanima, što me pokreće, koji su mi hobiji, kako vidim sebe, svoju domovinu, kako vidim ovo novo okruženje. Svi razgovori su novi i sve teme su nove - jer su ljudi novi. I to vam daje osjećaj da ste i vi novi! Jer i vi imate nešto novo za ponuditi. Kao što su oni vama zanimljivi jer su stranci, tako ste i vi njima. Platonsko afera u nastajanju!

Ponekad nam je lakše biti ‘mi’ s nekim novim

U svemu tome postoji i taj segment užitka kada strancu možete reći najosobnije stvari, neke stvari koje možda nikada ništa rekli starim prijateljima. Ne zato što niste htjeli, ali ponekada je imati povijest s ljudima samo dodatna komplikacija. Ponekada povijest koju dijelite sprječava ljude da evoluiraju. Ponekad nam je lakše biti ‘mi’ s nekim novim. A vjerujte mi, dvije čaše šampanjca u predvečerje otvaraju mnoga usta! Jer nema ništa ljepše od novih početaka. Je, riskantno je, komplicirano je, ponekad samotno, često i prilično teško, ali je nevjerojatno uzbudljivo. Nešto što je teško ostvarivo u zavičaju u kojem ste odrasli. Jer neke stvari i o sebi naučimo tek kada se maknemo od poznatog. Ona čuvena - čarolija započinje tamo gdje prestaje vaša zona komfora.

Ne znam. Možda je meni lako govoriti o svemu tome jer imam padobran. Lakše se baciti s litice kada znate da sve te dobre stare prijatelje koji su vam poput obitelji nećete nikada izgubiti i da su tu za vas - zauvijek. Barem većina, da ne pretjerujem. Ali mislim da samo mi koji imamo čvrste temelje među svojim prijateljima možemo osjetiti pravu čaroliju pronalaženja ovih novih prijatelja, prijatelja na određeno. Jer dobivamo najbolje od oba svijeta.