Foto: Index/FaH

PRVIH sto dana Donalda Trumpa kao predsjednika SAD-a prošlo je kako je i došlo, uz puno pompe, skandala, demagogije i zbrke, a uz beznadno malo konkretnih postignuća - ako ne računamo degradiranje američke demokracije kao postignuće.

Trumpovi pristaše i protivnici naučili su ovih sto dana samo to da od nepouzdanog predsjednika mogu očekivati sve i ništa. Ipak, postoji barem jedna konstanta njegove vladavine - od same inauguracije oko koje se danima natezao s medijima, uvjeravajući javnost da je njegova publika bila najveća u povijesti inauguracija, Trump je uveo "alternativne činjenice" kao prvo sredstvo obrane od istine koja mu ne ide na ruku.

Mediji su objavili nešto sramotno o njemu? Nevažno, to su "nepošteni mediji" koji su usto "neprijatelji američkog naroda". Osim toga "ja imam svoja mišljenja a vi imate svoja", reći će Trump, servirajući svojim obožavateljima alternativnu stvarnost u kojoj je on spasitelj Amerike i sve mu polazi za rukom. Vjerujte mu.

Da i dalje ima odanu glasačku bazu, sugerira zadnja anketa prema kojoj čak 98% Trumpovih glasača nije požalilo što ga je izabralo za predsjednika. S druge strane, jasno je da mu popularnost, već rekordno niska za predsjednika na početku mandata, i dalje pada. Prema anketi Reutersa, samo 46% republikanaca (njegove vlastite stranke) snažno ga odobrava; u ukupnoj populaciji samo 22%. Toliko o njegovoj tvrdnji da će "zaliječiti podjele" u zemlji.

Hrpa prekršenih obećanja

A to je bio samo početak njegovih prekršenih obećanja. Trump je u predizbornoj kampanji objavio svoj 100-dnevni plan, štoviše, "ugovor s američkim glasačem" - ako vas to podsjeća na određenu izjavu jednog domaćeg političara ovjerenu u bilježnika, niste jedini - u kojem je obećao napraviti 28 stvari u prvih sto dana. Prema duhovitoj, ali vrlo egzaktnoj analizi koju je proveo Quartz, u čak 20 od ovih 28 stavki Trumpova je administracija zasad učinila malo, ništa ili ostavila situaciju još gorom nego što ju je zatekla. Tužno.

Unatoč svoj sili izvršnih uredbi koje je potpisao, ona najvažnija, 90-dnevna zabrana ulaska građana 7 većinski muslimanskih zemalja, 120-dnevna zabrana primanja izbjeglica i trajna zabrana ulaska izbjeglica iz Sirije, brzo je pala na sudu. Revidirana verzija uredbe doživjela je istu sudbinu. Dok je za Trumpove pristaše ovo bilo golemo razočaranje, mnogi drugi smatrali su da se radilo o šovinističkoj diskriminaciji muslimana. 

Jer dok Trumpova tvrdnja da je "imigracija privilegija, a ne pravo" sama nije sporna, uredba bez sumnje jest, iz više razloga: od kaosa koji je njeno brzopleto uvođenje (bez konzultacija s državnim službama) izazvalo na aerodromima diljem SAD-a, preko smiješno očite laži da se ne radi o zabrani ulaska muslimana - iako je upravo to bio jedno od njegovih glavnih predizbornih obećanja - do kukavičke zabrane ulaska izbjeglicama iz Sirije, zemlje u čiji rat je SAD izravno i neizravno uključen. Još je sramotnija zabrana dolaska građanima savezničkog Iraka, kojima se Amerika nikad neće moći do kraja iskupiti zbog katastrofalne okupacije od 2003 do 2011.

Nema strategije za Siriju i Sjevernu Koreju

Da, Trump je otišao dalje nego što je njegov progresivni prethodnik Barack Obama, kojeg se apsurdno optuživalo za "smjenu režima" Bašara al-Asada, ikad napravio: reagirao je na gnjusni ratni zločin ne samo patetičnim osudama, nego i pošiljkom krstarećih projektila na zračnu bazu iz koje je napad bojnim otrovom izvršen. Ali ako je išta jasno iz proturječnih poruka Trumpa i njegova tima, to je da Washington nema strategiju o Siriji - kao ni o Sjevernoj Koreji. Trebaju li Asad i Kim Jong-un otići ili "mogu ostati"? Je li SAD spreman (opet) vojno intervenirati? Nitko ne zna. Ni sam Trump, čini se.

Lista njegovih neuspjeha i zaokreta tu ne staje: nije počeo izgradnju zida na granici s Meksikom, nije počeo ni deportaciju milijuna ilegalnih imigranata, nije ukinuo i zamijenio ObamaCare, nije proveo poreznu reformu, nije povukao SAD iz trgovinskog sporazuma NAFTA, nije proglasio Kinu valutnim manipulatorom, nije uveo tarife za tvrtke koje obavljaju "outsourcing" proizvodnje u druge zemlje, nije pokrenuo najavljene infrastrukturne projekte u vrijednosti od bilijun dolara.

Ono što je napravio - ukidanje, među ostalim, regulative za "prljave" izvore energije poput ugljena i ekološki rizične naftovode - katastrofalan je potez u očima svih onih koji ne osporavaju znanstvene činjenice o klimatskim promjenama. Možemo se samo nadati da neće povući SAD iz Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama i tako zapečatiti budućnost planeta.

A što je rekao o činjenici da nije ispunio gotovo ništa od svog stodnevnog plana? "Netko, da, netko je izbacio koncept stodnevnog plana. Ali da. Dobro, skoro sam tu s većinom stavki iz plana", izvlačio se Trump tim riječima, kao da se svatko s pristupom internetu ne može uvjeriti u to da je to očita, bezobrazna laž.

Tko je pravi Trump?

Ne prvi put, jedno pitanje samo se nameće: što je tom čovjeku? Shvaća li da se potpuno pogubio u vlastitim lažima, vjeruje li sam u njih i je li ga uopće briga? Ima li predsjednik SAD-a zaista "opasan psihički poremećaj" kako upozoravaju psihijatri? Je li Trump kojeg vidimo, koji se proslavio ulogom u reality showu "Apprentice" i onda Bijelu kuću pretvorio u reality show, koji tvita budalaštine u 3 ujutro, mrcvari engleski jezik, raspačava teorije zavjere, uopće stvarna osoba ili treš-performans? TV persona koju glumi jer to radi toliko dugo i ide mu tako dobro da ne zna drukčije? I koji je odgovor depresivniji?

Teško je reći, ali indikativna je njegova opsjednutost vlastitom popularnošću, gledanošću i imidžem u medijima. Iako je kampanja završila prije skoro 5 mjeseci, Trump ne može prestati održavati "predizborne" skupove. Iako ima glasnogovornika i cijelu administraciju, ne može prestati tvitati o svemu, od TV parodija na svoj račun do kritičnih političkih odluka. Ovisan je o pozornici, aplauzu, klicanju i lajkovima fanova, dok ga ismijavanje i kritike izluđuju. Dok TV emisije shvaća smrtno ozbiljno, prema ozbiljnim državničkim izazovima pokazuje zapanjujuću nonšalanciju. "Mislio sam da će mediji postati bolji prema meni kad postanem predsjednik", čudi se Trump, očito ne shvaćajući da je uloga slobodnih medija u demokraciji upravo da pozivaju vladajuće na odgovornost.

Mislio je da će biti lakše biti predsjednik

Ustvari, svakom novom izjavom Trump odaje da je zalutao u Bijelu kuću. "Znate, ovdje se radi o više nego o 79 projektila. Ovdje je riječ o smrti jer su ljudi mogli biti ubijeni", kazao je tako u intervjuu za AP o napadu na sirijsku zračnu bazu. Samo što je u napadu koji je osobno naredio ispaljeno 59, a ne 79 projektila Tomahawk, 9 sirijskih vojnika  (prema izvještaju Sirijskog opservatorija za ljudska prava) zaista je ubijeno, a veliki broj civila već je ubijen u napadima američkih snaga na uporišta Islamske države u Siriji, Iraku, Afganistanu i Jemenu, kao i više američkih vojnika.

Svega toga vrhovni zapovjednik američkih snaga blaženo je nesvjestan. U drugom intervjuu zabunio se oko zemlje na koju je naredio napad - rekao je da su Tomahawci poslani na Irak - ali se točno sjećao "predivnog" čokoladnog deserta koji je u to vrijeme jeo s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom.

"Financijski trošak svega toga je ogroman, svake državne agencije", otkrio je tako Trump Ameriku. "Nitko nije znao da zdravstvo može biti tako komplicirano", rekao je ovaj  Kolumbo našeg doba. "Nakon što sam 10 minuta slušao kineskog predsjednika, shvatio sam da nije tako lako", zaključio je mudro o krizi sa Sjevernom Korejom.

"Ovo je više posla nego u mom prijašnjem životu. Mislio sam da će biti lakše", izjadao se u intervjuu za Reuters, samo nekoliko mjeseci nakon što se hvalio kako će mu biti "tako lako" ispuniti svoja nesuvisla, neizvediva ili neliberalna obećanja.

Bijela kuća kao cirkus

"To je priča koju idiot priča, puna krika i bijesa, a ne znači ništa", kaže Macbeth u istoimenoj tragediji. Četiri stoljeća kasnije, stihovi Williama Shakespearea kao da se odnose na ovu neuravnoteženu, nesuvislu, narcisoidnu neznalicu na čelu SAD-a. Profesionalni šarlatan koji nije imao pojma u što se upušta, koji je postao predsjednik zahvaljujući kombinaciji sreće, ogorčenja glasača establišmentom, republikancima sklonog elektorskog sustava i ruske intervencije u izbore, sad radi ono što jedino zna - niže afere i od svega pravi otužni cirkus.

Dok se istraga oko moguće suradnje njegova tima s Kremljem nastavlja - njegov bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost Michael Flynn već je podnio ostavku jer je lagao o svojim kontaktima s ruskim dužnosnicima - Trump će se sve agresivnije obrušavati na medije, sudstvo i civilno društvo, a odlazak u rat kao ultimativna dimna zavjesa bit će mu sve privlačnija opcija. To nije način kako se može voditi najmoćnija zemlja svijeta.

Ne znamo kako će se Trumpova priča završiti - kao herojski ep, tragedija ili kao lakrdija. Prisilni opoziv (eng. impeachment) ili njegova ostavka prije kraja mandata realne su mogućnosti. Ali sudeći po prvih sto dana, nastavit će divljati, bulazniti i prodavati maglu, a njegovi obožavatelji svejedno će mu vjerovati da "pobjeđuje", što god to značilo. Mi ostali možemo mu se smijati, ali ne smijemo se zavaravati da predsjednik SAD-a zna što radi.