Foto i video: Index

NEKOLIKO tisuća obožavatelja Josipa Broza Tita došlo je u kumrovečko Staro selo proslaviti njegov rođendan, odnosno Dan mladosti. Iz zvučnika je od jutra grmio red borbenih partizanskih pjesama, red Titovih govora, a kada su se govornice dočepali govornici i zborovi sve to je postalo pomalo tužno za gledati. Ostarjeli glasovi nikako nisu mogli pogoditi intonaciju pjesama koje su desetljećima pjevali no publika ih je ipak nagrađivala pljeskom. Baš kao i govornike koji nisu propuštali napomenuti kako je Tito bio najveći, najbolji, najsposobniji i kako mu je na sprovod došlo toliko i toliko državnika.

Naprijed Sartre, dolje Kolinda

Citiralo se Sartrea, koji je hvalio Tita, i pitalo publiku želi li Sartrea ili onu s brda Pantovčaka, misleći naravno na predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović koja je prognala Titovu bistu u rodnu kuću. Publika se, nimalo neočekivano, odlučila za Sartrea jer ipak liježu i ustaju s njegovom filozofijom.
Dok su govornici tupili evocirajući uspomene na Tita nekoliko desetaka metara dalje cvala je trgovina. Izvan muzejskog prostora Staro selo prodavale su se mesingane Titove biste za dvadesetak eura, koliko je trebalo izdvojiti i za repliku troroge partizanske kape. Potonje su sa sobom donijeli poduzetni Slovenci čiji sunarodnjaci su i činili najveći broj organiziranih grupa. No, trgovina nije baš cvala.

I partizani moraju jesti

Najbolje su se prodavale majice s Titovim likom i ponekom mudrom ili barem donekle duhovitom porukom. Bilo je i jastučića punjenih lavandom za bolji san onih koji glavu vole nasloniti na srp, čekić ili zvijezdu. Nudile su se čak i šalice s likovima Kolinde Grabar Kitarović i Franje Tuđmana, ali za njih se baš nitko nije otimao. Trgovci su se redom žalili kako prodaja slabo ide. Nešto bolje su išle kobasice, ćevapi, pivo... i stari partizani moraju jesti i piti, a oni mlađi nenavikli na tegobe moraju još i više.

Harmonikaš Juso pao usred Kozaračkog kola

Bolje od svih zarađivao je Juso Holanov, šef harmonikaškog dua koji je svirao i pjevao partizanska kola, animirao prolaznike na ples. I dobro mu je išlo. I staro i mlado se, baš kao nekad, uhvatilo pod ruke i zacupkalo Kozaračko kolo. Ponijelo je i Jusu, pogotovo kada je vidio kako se kapa drugog člana dua puni eurima i kunama. Za partizanske pjesme bez problema su se ubacivale i novčanice od 20 eura i 100 kuna pa je Juso još žešće udario u pjesmu i ples sve dok onemoćao nije pao na zemlju. A možda je to bila samo lukavština da izbliza vidi koliko je novca u kompanjovoj kapi. Da ga ne prevari jer svašta se može očekivati od osobe koja partizanku baci na zemlju i nju skuplja novce. Za to se nekada moglo u dugotrajni zatvor, danas i Titovi poštovatelji ubacuju novac u nju.

Zagorski Betlehem

Cijelo Staro selo nalikovalo je na mješavinu proštenja i karnevala. Savez komunista Hrvatske vabio je prolaznike da potpišu pristupnice, uhvatili su ih tridesetak. Moglo se položiti i pionirsku zakletvu za što je trebalo odvojiti samo dvadeset kuna za troškove izrade fotografije i tiskanje iskaznice. Dijelovi moljcima izjedenih uniformi Jugoslavenske narodne armije, karikaturni imitatori Josipa Broza koji su više nalikovali na Goeringa, pionirske marame i zastave pokojne države i njenih republika miješali su se s kobasicama, kotlovinom, sendvičima i kantama vina koje su donijeli veseli Slovenci. Iz svakog je kutka dopirala druga pjesma i doprinosila cirkuskoj atmosferi proslave ovog komunističkog Božića. Baš kao i kod crkvenog oni koji slave nemaju pojma ni kada se zaista njihovo božanstvo rodilo ali hodočastit će do zagorskog Betlehema da ga proslave.