Foto: Getty Images/Guliver Image

MI KOJI smo nogomet počeli ozbiljnije pratiti u drugoj polovici devedesetih godina prošlog stoljeća i religiozno čekali utakmice Lige prvaka svaka dva tjedna i tu i tamo neki derbi talijanskog prvenstva, koji bi nam nacionalna televizija priuštila par puta godišnje, volimo reći da danas više nema romantičnih igrača i momčadi.
 
Vjerojatno pričamo gluposti. Možda će neki mlađi čitatelji tako za desetak godina govoriti o današnjem Realu, Barceloni ili Juventusu, jer ako nije romantika kako Messi, Suarez i Neymar ili Ronaldo i društvo nemilo trpaju protivnike, onda ne znamo što jest. No, valjda smo i mi bili mlađi i naivno zaluđeniji nogometom pa smo nekad malo slabi na prošla vremena.
 
Nema danas više priča tko je zabio gol u tom i tom finalu. Znalo se posvađati na “pas mater” u tim raspravama, gubile su se ozbiljne oklade, a danas samo zaguglaš to i to finale i - kraj priče. No, nitko ne mora guglati najbolje klubove koje su nekada žarile i palile Europom, a danas više nisu u prvom planu. Milan je na početku novog milenija osvojio dvije Lige prvaka, a jednu i izgubio u “onom” finalu od Liverpoola. I “redsi” su bili u dva finala, čak je i Porto bio prvak Europe, United je bio strah i trepet, Barcelona…
 
Eru tih momčadi, romantika i superlikova zaključio je Inter iz Milana. Inter nije imao Ronaldinha, nije imao Kaku, Giggsa, Scholesa… Inter je imao trenera, Inter je imao - muda. Još od Manchester Uniteda 1999. godine Europa nije vidjela takav momčadski duh i takvu koheziju u ekipi, kakvu je Jose Mourinho napravio u toj momčadi. Svaka čast današnjem Realu, bezobrazno su dobra momčad, ali napraviti od onakve skupine jako dobrih, ali ne i izvanserijskih igrača, takvu mašinu mogao je samo Mourinho.
 
Njegov Inter je nas, njegove (ne)sretne navijače, znao pošteno iznervirati, ali Mourinhov Inter je jednostavno odbijao gubiti. Kad je bio stjeran u kut, kad je bio, činilo se, u bezizlaznoj situaciji, Mourinhov Inter se nije predavao. Po principu svi za jednoga, jedan za sve Julio Cesar, Javier Zanetti, Cambiasso, Milito i društvo bili su noćna mora svakome tko je protiv njih igrao. Nakon dva osvojena prvenstva Italije 2008. i 2009. godine, Inter je 2010. osvojio trostruku krunu. Prvenstvo, kup i Ligu prvaka, ali da nije bilo “uhatog” pehara ništa im to ne bi značilo.
 
Massimo Moratti je kroz godine previše novca utukao u momčad i želio je samo Ligu prvaka. A kad je u 4. kolu skupine u studenom 2009. godine Inter u 86. minuti gubio u Kijevu 1:0, a prethodne tri utakmice remizirao, jadni Moratti je vjerojatno bio na rubu samoubojstva. Interu se smiješilo zadnje mjesto, a u sljedećem kolu morao je na Camp Nou. Pobjeda je bila imperativ.
 
Ali, neumorni “nerazzuri”, koji su igrom razbili Ukrajince, izjednačili su preko Milita četiri minute prije kraja, a onda je u 90. Wesley Sneijder, nakon urnebesnih odbijanaca, ugurao loptu u gol za velikih 2:1.  Inter je prošao skupinu, dobio Chelsea 2:1 i 1:0, CSKA dvaput po 1:0 i u polufinalu ga je čekala Barcelona.
 
U ludoj utakmici na San Siru Barca je povela nakon što je Milito promašio dva zicera kakve inače zabija zatvorenih očiju. Kad je vidio da nije njegova večer, okrenuo se asistencijama pa je prvo namjestio Sneijderu za 1:1, Maiconu za 2:1, a onda je “Il Principe” potvrdio veliku Interovu večer golom za 3:1.
 
Možda Milan i Juventus 2003., ali nitko poslije nije odigrao tako savršenu taktičku utakmicu kao Inter u uzvratu. Osakaćen sramotnim crvenim kartonom Thiagu Motti, Inter je gotovo sat vremena igrao najbolji bunker u povijesti nogometa. Samuel Eto’o i Javier Zanetti udvajali su lijevu stranu, Milito i Maicon desnu i kompaktna Interova devetorka briljantno je pokrivala Camp Nou, ne dopustivši Barci da ih slomi sve do 85. minute kad Pique fantastičnom akcijom zabija za 1:0. Poništili su Barci (možda prestrogo) gol nekoliko minuta kasnije i Inter je stigao u Madrid, na noge Bayernu.
 
Ako bi u nekom finalu dali ruku u vatru da će netko pobijediti, onda je to bila ta utakmica. Inter je jednostavno bio predodređen za tu titulu, do koje je došao - rutinski. Dva gola Diega Milita, kojeg Demichelis i Van Buyten još traže po Santiago Bernabeuu, donijela su Morattiju toliko željenu Ligu prvaka. Mourinho je nakon te sezone otišao i s njim je otišao i taj duh iz Intera. Nikad više “nerazzuri” nisu došli u prvi plan europskog nogometa, a kako stvari stoje, neće tako skoro.
 
No, od Mourinhovog Intera i danas bi se punile gaće od straha diljem Europe.
 

JULIO CESAR
 
U sezoni 2007./2008 u prvenstvu je primio 26 golova, sezonu kasnije 32, a u najboljoj Interovoj sezoni u povijesti samo 34 gola u Serie A. U rijetkim trenucima kad bi Samuel i Materazzi ili Chivu ispadali, Brazilac je izluđivao protivničke igrače. Iz Intera je otišao u QPR, pa u Toronto, a danas je rezerva u Benfici s 37 godina.
 

JAVIER ZANETTI
 
Devetnaest sezona, 900 utakmica za Inter i umirovljen dres s brojem 4 dovoljno govore o veličini ovog Argentinca. Živa legenda kluba, koja je nakon odlaska iz Banfielda cijelu karijeru odigrala u Interu. Danas je potpredsjednik kluba.
 

LUCIO

Brazilac je bio svojevremeno jedan od najboljih stopera svijeta. Neprelazan u obrani i izrazito opasan u prekidima u napadu, Lucio je u Inter došao 2009. iz Bayerna i odmah se usidiro kao neizostavni član zadnje linije. Preko Juventusa, Sao Paula i Palmeirasa završio je u indijskoj Goi gdje i danas igra.

IVAN CORDOBA
 
Čovjek je djelovao da nakon 90 minuta može bez ikakvih problema odigrati još toliko. Nije bilo pozicije u obrani koju nije mogao igrati. Bekove, stopere, znao je uletjeti i na zadnjem veznom. U Interu je proveo dugih 12 godina i otišao u mirovinu 2012. godine. Bio je tim menadžer kluba.
 

MARCO MATERAZZI
 
Otišao je u povijest kao tip kojeg je Zinedine Zidane udario glavom u finalu SP-a 2006. godine. No, osim toga, Marco je bio fantastičan igrač i vođa. Nekad pregrub i prljav, ali da nije bio takav ne bi imao takvu karijeru. Iz Intera je otišao u indijski Chennaiyin gdje je i završio karijeru.
 

WALTER SAMUEL
 
Stup u obrani, jednostavan i pouzdan, Argentinac je blistao pod Mourinhom. Kao i velika većina te Interove generacije, nakon te sezone više nije bio na najvišem nivou pa je uskoro otišao u Basel pa u mirovinu.
 

CRISTIAN CHIVU
 
Stoper? Može. Lijevi bek? Može. Zadnji vezni? Nema problema. Mourinhov čovjek za specijalne zadatke krpao je sve rupe koje je trebalo, uskakao je kad god je trebalo i nikada se nije bunio. Uostalom, kao nitko od njegovih suigrača. Završio je karijeru u Interu 2014. godine.
 

MAICON
 
Po mnogima tada možda i najbolji desni bek, Maicon je neumorno gnjavio protivnike po desnoj strani. Nevjerojatno moćna pojava, Maicon je u sezoni 2009./2010. zabio sedam i namjestio 12 golova. U Interu je odigrao šest sezona pa se preko Cityja i Rome vratio kući u Brazil gdje i danas igra u Avaiju.
 

DEJAN STANKOVIĆ
 
Tip koji je poznat po tome da je igrao za tri reprezentacije (Jugoslavija, SiCG, Srbija), bio je na neki način duša tog Intera. Nećete vidjeti puno igrača da s toliko žara u 32. godini igraju nogomet. Stanković je bio izrazito zahvalan igrač, koji je u Interu završio karijeru 2013. godine. Danas, kaže, nadoknađuje ono što je propustio kao igrač. Živi na relaciji Milano-Beograd, ali i dalje prati kako stoji njegov Inter.
 

THIAGO MOTTA
 
Motor momčadi i izrazito inteligentan igrač, koji se znao uvući u um protivničkim igračima i uvijek biti korak ili dva ispred njih, ofenzivno ili defenzivno. Iz Intera je 2012. otišao u PSG gdje je i danas.
 

ESTEBAN CAMBIASSO
 
Kao onaj Duracellov zec. Mourinho je Cambiassa navio, a ovaj je letio po terenu dokle god je trebalo. Kad je trebalo kreirati, kreirao je, kad je trebalo razbijati, itekako je razbijao. U Interu je bio deset godina, 2014. preselio je u Leicester, a prije tri dana je iz Olympiakosa otišao kao slobodan igrač.

WESLEY SNEIJDER
 
Lakoća kojom je Sneijder igrao tih godina, a osobito 2010. bila je zastrašujuća. Nizozemac nikad ni prije ni poslije nije igrao tako dobro kao u Interu, a nakon osvajanja Lige prvaka odveo je reprezentaciju do finala SP-a iste godine. Iz Intera iznenađujuće otišao 2013. godine u Galatasaray. Tamo se ove godine posvađao s Igorom Tudorom i njegova budućnost u klubu je upitna.
 

GORAN PANDEV
 
U zimu 2010. došao je kao otpadnik iz Lazija u kojima se posvađao sa svima, od navijača do čistačica. Nije se nazabijao puno golova, ali je ulascima s klupe, zadržavao ono što je najviše krasilo tu Interovu momčad - ritam igre. Iz Intera u Napoli pa u Galatasaray pa u Genou… Danas je slobodan igrač.
 

SAMUEL ETO’O
 
Mourinho je momčad tog ljeta 2009. godine napunio iskustvom. Jedan od glavnih igrača bio je Samuel Eto’o kojeg je, zajedno s 40 milijuna eura, dobio od Barce za Ibrahimovića. Što god je Mourinho od njega tražio, Eto’o je igrao. Bio je i lijevi i desni bek kad je trebalo, a u šampionskoj sezoni zabio je 16 golova uz devet asistencija. Sljedeće sezone utrpao je još 37 i onda senzacionalno otišao u Anži iz Mahačkale za 27 milijuna eura i 20 milijuna godišnje plaće čime je postao najplaćeniji igrač na svijetu. Nakon toga je igrao za Chelsea i Everton, a sad je u turskom Antalyasporu.
 

DIEGO MILITO
 
O briljantnom Argentincu mogao bi se, možda i morao, napisati zaseban tekst. U Inter je došao u ljeto 2009. godine iz Genoe zajedno s Thiagom Mottom. Milito je trpao kao na traci. Igrač fantastične tehnike zapravo je zabijao golove rijetko viđenom lakoćom, a sezonu 2009./2010. završio je kao rijetko koji igrač u povijesti nogometa. Zabio je Romi gol za pobjedu 1:0 u finalu talijanskog kupa. Zabio je Sieni gol za pobjedu 1:0 u zadnjem kolu koja je Interu donijela naslov prvaka i zabio je dva gola Bayernu u finalu Lige prvaka. Imao je sjajnu sezonu i 2012. godine, prije nego što je dvije godine kasnije otišao u argentinski Racing gdje je završio karijeru.

JOSE MOURINHO

Od skupine jako dobrih igrača stvorio je briljantnu momčad. Nijedan drugi trener na svijetu ne bi s tim Interom osvojio Ligu prvaka, s nijednim drugim trenerom Marco Materazzi ne bi ridao kad su se rastajali. Samo je za Mourinha Samuel Eto'o bio u stanju igrati beka i samo je The Special One bio u stanju iz njih izvući 200 posto. Koliki je utjecaj imao na Inter, najbolje se vidjelo kad je iz njega otišao...