DINAMO je svladao Hajduk s 3:1 u najvećem derbiju hrvatskog sporta. Gledali smo slab derbi, suprotno očekivanjima. Pred najveće europske izazove treneri Cvitanović i Carrillo nisu došli do odgovora na ključna pitanja.

Spori Dinamo, Hajduk još gori

Dinamo je prividno imao dominantnu poziciju u prvom dijelu. Bio je bolja momčad od Hajduka, ali stvorio je vrlo malo. Nasuprot tome, mučio se jako puno. Osnovni problem u Dinamovoj je igri nedostatak okretnosti, i bez lopte i na njoj, u sredini terena.

Carrillo je vidno dao naputke Vlašiću i Saidu da prate Mora i Antolića, dok je Ćorić opet bio predaleko postavljen od lopte, često u liniji s Hodžićem i barem tri dodavanja udaljen od igre. Dinamo je morao izbjegavati sredinu terena u kojem nije imao pravu opciju za prijenos lopte. To je rezultiralo predvidljivom igrom, u kojoj su Plavi i gradili napad i pokušavali ga završiti s bočnih pozicija, gdje je geometrija terena mnogo manje naklonjena nego u sredini.

Najbolje od Dinama vidjeli smo kada bi Benković ili jedan od bekova dugom dijagonalom pronašao Soudanija ili Fernandesa. Prvi je bio u lošem ritmu, lako je gubio lopte, a jako je silio igru 1 na 1 i individualno rješavanje situacija. Drugi je bio puno raspoloženiji, ali dojam je da je u puno više navrata mogao iskoristiti kvalitativnu i brzinsku prednost nad Juranovićem. I dok je Dinamo igrao izrazito sporo i jednolično, Hajduk je bio lošiji i od toga.

 

Carrillov prvi promašaj sezone

Carrillo je po prvi put ove sezone apsolutno promašio pripremu utakmice i postavljanje ekipe protivniku. Iako je uvlačenje Vlašića i Saida prema sredini stvorilo bolji blok u sredini terena, Hajduk po osvajanju lopte nije s njom imao gdje. Najprirodnija reakcija po osvajanju je dati loptu u širinu terena, u napad, tamo gdje suparnika nema. Hajduk to nije imao – bekovi su ostajali jako duboko jer su pratili Soudanija i Fernandesa, a krila su zajedno s napadačem ostajala u centrali terena u kojoj je bilo previše plavih dresova da bi ju mogli sačuvati.

 

Tamo gdje je Hajduk pokazao najveći napredak pod vodstvom katalonskog trenera, bio je i segment u kojem je najviše podbacio u ovoj utakmici. Hajduk je u posjedu lopte radio puno nepotrebnih rotacija, a vrlo često su mu linije ostajale udaljene i po 30 metara. Česte su bile situacije u kojima je čitava zadnja linija s Radoševićem i Savvasom duboko u terenu, dok ostatak momčadi odlazi visoko, totalno odsječen od lopte. Nikad lakše i agresivnije nisu Dinamovi stoperi mogli ulaziti u duele dobrih 40 metara daleko od svog gola, kada prednja trojka nije imala nikakvu pomoć i čitava obrana se mogla skupiti u 20-ak metara po širini terena.

Vjerovali ili ne, tek u 24. minuti Hajduk je organizirao prvi smisleni napad. I ne, pritom nisu stvorili neku šansu. U 24. minuti su prvi put "prodisali" na lopti, doveli je u sredinu terena gdje su ostvarili kontrolu i onda pokušali napasti tamo gdje su htjeli. Uz ovakve probleme, nije čudno u što se utakmica pretvorila – hrpu izoliranih "incidenata", duela, pokušaja driblinga i iskamčivanje prekida u pogodnoj zoni za ugrožavanje gola. Bez kvalitetne kontrole nad prostorom, a onda i loptom, pokušali su jedni druge na silu "izgurati“ s terena"

Gdje su nastali problemi 

Dinamovo krizno razdoblje stiglo je u prvih 15 minuta drugog dijela. Nije Hajduk nikakvom naročitom igrom pritisnuo Plave, Dinamo se jednostavno povukao. Razlog za to je dvojak – Hajduk je na početku drugog dijela pogodio nekoliko dubinskih lopti u kojima su Dinamovi stoperi vidjeli da teško mogu protiv Ohandze i Vlašića na velikom prostoru pa su se povukli prema svojem golu ne bi li smanjili taj prostor. Soudani i Fernandes, koji su u napadu radili prekovremeno, tražili su priliku za predah i kao i obično, a našli su je u fazi obrane. Sasvim dovoljno da Hajduk s više igrača dođe naprijed, lakše osvaja lopte bliže Dinamovom golu i dočeka svoj trenutak.

 

Poslije izjednačenja ponovo dolazi do Hajdukovog pada, ponajprije izlaskom Futacsa koji je meta dugih lopti, a svojom staturom uvijek okupira „jednog i pol“ stopera što njegovim suigračima daje više prostora. Dinamov drugi gol u malom dočarao je dio rješenja problema u igri – premda je Henriquezova odložena lopta bila slučajna, odnosno, namijenjena Soudaniju, a ne Olmu, u tom detalju Čileanac je pokazao kako može i želi igrati između linija s puno više osjećaja za razigravanje suigrača od Hodžića.

 

 

Dinamo je autsajder u Rijeci, a Hajduk treća momčad države

Dinamo je tijekom 90 minuta bio jednostavno manje loš i zato je odnio pobjedu. I dalje se ne naziru rješenja za probleme u igri koji potječu iz prošle sezone, a dobro su ih ogolili i Norvežani i Osječani. Pred veliki derbi na Rujevici, Dinamo ulazi kao autsajder. Možda je ovoj skupini to uloga koja im bolje leži, makar sa psihološkog aspekta. Dominacije koju su donedavno imali u HNL-u više nema ni u tragovima.

 

Hajdukovi navijači nakon Brondbyja žive raspojasano, u klasičnoj euforiji, odjednom su najveći konkurent Rijeci, a Everton je sasvim prolazan suparnik. Hajduk je odigrao dobru utakmicu na Poljudu protiv Danaca, ali sukus dosadašnjeg dijela sezone daleko je od briljantnog. Pod Carrillom očito napreduju i igra im je smislenija – Vlašić je revitaliziran, Nižić je od robe s greškom postao kapetan, a Savvas pokazuje iznimnu igračku inteligenciju. Pa ipak, loše poluvrijeme protiv Intera, dva prosječna protiv Brondbyja u prvoj utakmici, te dva loša u Vinkovcima i Zagrebu govore kako je projekt daleko od gotovog. U situaciji u kojoj su i jedni i drugi kadrovski ograničeni, Hajduk i dalje ima više amplituda. I premda puno češće od Dinama djeluju kao momčad s glavom i repom, po snazi su i dalje treća momčad u državi. Jedna lasta ne čini proljeće, a navijači kluba s Poljuda uporno uspješno zaboravljaju kako je sezona maraton, a ne sprint.

Rijeka momentalno igra nogomet s druge planete što se organizacije i intenziteta tiče u odnosu na dva najpopularnija kluba u državi, a derbi nije dao nijedan precizan odgovor na bitna pitanja postavljena pred Cvitanovića i Carrilla.